Putinovi ljudi, treći dio: Zemlja je KGB-om posijana

0

Na inauguraciji za predsjednika 7. maja 2000. Putin je nosio konfekcijsko odijelo, kao činovnik, istreniran biti neprimjetan u masi. “Bivši oficir KGB-a, do prije osam mjeseci bezlični birokrata, postao je predsjednik RF… Zlato sa zidova, lusteri i svijećnjaci odavali su volju KGB-a da se vrati carska Rusija.”

Nikada viđeno takvo blještavilo na inauguraciji u Kremlju: prvi put su otvoreni obnovljeni prostori za službenu ceremoniju. “Za Jeljcina je bila gorka pilula vidjeti luksuz koji je izazvao njegov pad.” Izjavio je: “Možemo biti sretni da se prijenos vlasti dešava bez revolucije, poštivajući slobodu. To je moguće samo u slobodnoj zemlji, koja se prestala bojati drugih, i same sebe, u novoj Rusiji, u kojoj su građani naučili živjeti i misliti slobodno. Napisali smo nove stranice povijesti i prevazišli mnoge teškoće. Rusija se promijenila, jer smo se znali brinuti za nju i braniti najveću tekovinu – slobodu. Spasili smo zemlju od diktature.”

KOLORITNI LIKOVI

Autorica navodi da su Jeljcinove riječi zvučale kao upozorenje: nasljednik je naglasio da svaki dio ruske povijesti – bez obzira koliko brutalna bila – mora biti poštivan. Ideja vodilja njegovog govora se razlikovala od Jeljcinove kao dan i noć. Iako je želio djelovati kao da vjeruje u demokratska dostignuća, nije se zbunio: “Ne treba ništa zaboraviti. Moramo poznavati našu povijest takvu kakva jeste i izvući lekcije, i uvijek misliti na one koji su napravili rusku državu, branili njene vrijednosti i učinili je velikom. Njegovaćemo to sjećanje.”

U prvom redu je aplaudirala familija Jeljcin i njima bliski, kao ekonomista Aleksandar Vološin, šef Jeljcinovog ureda, uskoro imenovan za šefa nove predsjedničke administracije. U ime kontinuiteta i Kasianov je ponovno postao predsjednik Vlade.

Vološin i Kasianov su u vrijeme Jeljcina radili u tandemu. Kasianov je, prethodno u svojstvu zamjenika ministra finansija, bio zadužen za vanjski dug. Poznat po nadimku ‘Miša dva posto’, u srcu paralelnog finansiranja režima, personificirao je godine Jeljcina.

”Ali nevidljivi u masi činovnika u salu su nahrupili KGB-ovci, stigli u Putinovim koferima: siloviki, koji su prethodno bili dio Jeljcinovog tima, sad su namjeravali, potpuno samostalno, pokazati zube i dati na znanje da je decenija slobode, na koju je Jeljcin bio tako ponosan, završena.” Među njima je fizičar Kovalčuk, najveći akcionar banke Rossia, koju je KP, u suton SSSR-a, uspostavila u St. Petersburgu, Genadij Timčenko, tvz. ex-agent KGB-a, koji je skupa sa Putinom kontrolirao izvoz nafte. “Ti su se ljudi u nemilosrdnoj borbi obogatili u St. Petersburgu i sad su nanišanili Moskvu.” Postojala je i mreža ‘saveznika’ koje Putin nije blisko poznavao, a radili su s njim u KGB-u u St. Petersburgu. Doveo ih je za pomoćnike kad je postao šef FSB-a u julu 1998. Niko nije obratio pozornost.

Tu je bio Nikolaj Patrušev, iskusni agent, uhvaćen na djelu kod planiranja atentata u Riazanu, naslijedio je Putina na čelu FSB-a. “Priličito jednostavan čovjek, slab na piću, sovjetska stara škola, htio je SSSR, ali sa kapitalizmom – oružjem, koje će vratiti moć carske Rusije.” “Zaista je vjerovao u obnovu Carstva. On je te ideje utuvio Putinu u glavu”, prenio je autorici sugovornik. Koloritan lik: “iako poznaje temeljne tekstove ruske geopolitike, nesposoban je sročiti ijednu rečenicu bez sočnih psovki. Ako ne psujete – ne cijeni vas. Ništa drugo ne razumije.”

Tu je bio i Sergei Ivanov, iz službe u St. Petersburgu, radio u Finskoj i “možda u Velikoj Britaniji”, postao prvi mladi general nakon raspada SSSR-a. Među sivom masom je bio Viktor Ivanov, koji je svijet vidio isključivo kroz prizmu ljubitelja hladnog rata. U St. Petersburgu je bio poznat što nikada nije digao mali prst protiv krijumčarenja. “Njegove najdraže riječi su bile ‘kasnije’ i ‘ne sada’. Pomogao je gangu Tambova preuzeti luku – epicentar krijumčarenja droge između Kolumbije i zapadne Europe.” Kad je Putin postao šef FSB-a doveo je Ivanova za sobom. Kad je postao predsjednik, odmah ga je imenovao za dopredsjednika administracije: “Njegov je posao nadzirati sve i svakoga, a poznavao je slabosti svih suradnika. Sakupljao je upotrebljive informacije o ljudima, namjerno ih huškao jedne protiv drugih stvarajući neprijateljsko okruženje u kojem je mogao dominirati rješavajući konflikte koje je sam stvarao.”

Najbliži Putinu je bio vjerojatno Igor Sečin, njegova sjenka. Ko god je u St. Petersburgu sudjelovao u projektu nafta za hranu, ili želio utemeljiti joint venture za uvoz-izvoz sirovina, pa je trebao Putinov potpis, on bi rekao: “Sečin će vam reći koji dokumenti trebaju, i ja ću potpisati.” Onda bi Sečin među dokumente ubacio i cifru kojom potpis treba podmazati, sa objašnjenjem: “Tako mi ovdje poslujemo.”

Sečin je za KGB regrutovan kao student stranih jezika na državnom sveučilištu u Lenjingradu: cinkario je kolege. Roditelji su se razveli dok je bio dijete, a živio je u opskurnom, siromašnom predgrađu. Za vrijeme studija je radio sa željom što prije pobjeći od bijede u kojoj je odrastao. “Bio je bijesan na cijeli svijet, oduvijek je imao izrazit kompleks inferiornosti.” Socijalni uvjeti slični onim zlopamtila Putina: nikad probavljena ljutnja.

Eliti iz St. Petersburga pripadao je i Viktor Čerkesov, koji je zadnjih godina sovjetskog režima vodio jedan od “najnasilnijih odjela KGB-a: istrage o disidentima”. Nakon raspada države, Čerkesov je “usvojio fantom kapitalizma, koji je vladao St. Petersburgom. Bio je vitalna veza između općina, službi sigurnosti i organiziranog kriminala”.

Putin je odmah uveo par reformi koje su izazvale odobravanje Zapada. Cijene nafte na svjetskom tržištu su rasle i dio duga Jeljcinove administracije otplaćen je MMF-u. Pokušao se približiti Zapadu: jedan od prvih poteza je bio zatvaranje stanice prisluškivanja na Kubi. Bio je prvi lider koji je telefonirao i izrazio sućut američkom predsjedniku nakon atentatā 11. septembra 2001. Zanemario je mišljenje svog ministra obrane u to vrijeme – Sergeja Ivanova – i ‘dozvolio’ Amerikancima pristup u vojne baze u Srednjoj Aziji, odakle bi lansirali napade na Afganistan. “Putinova KGB-ovska prošlost gurnuta je u zapećak. Bush je izjavio da, kad se duboko zagleda u njegove oči, vidi smisao u njegovoj duši.”

Ali to je bilo kratkog daha: unilateralno povlačenje SAD-a iz sporazuma o protubalističkim raketama, kamenu temeljcu naoružanja iz hladnog rata, doživio je kao izdaju. Taj je potez SAD-u omogućio testiranje sustava proturaketne obrane kojeg su namjeravali postaviti u zemljama ex-Varšavskog pakta, pod izgovorom da se brane od Irana: Vološin je novinarima prenio da je jasno da proturaketni štit može biti uperen samo protiv Rusije.

NATO je nastavio napredovanje na istok: posljednje Jeljcinove godine progutao je Poljsku, Mađarsku i Češku, a u novembru prve Putinove pozvao još sedam zemalja srednje i istočne Europe da se pridruže: “pljuska pravo u lice”. Iza naizgled liberalnog gospodarstva, čim je imenovan, ekonomista Pjotr Aven, školovan u bečkom Institutu povezanom sa KGB-om, i nekadašnji ministar za vanjsku trgovinu i razmjenu, koji je štitio Putina u projektu nafta za hranu, “pozvao je predsjednika da upravlja zemljom kao Pinochet u Čileu”. Aven je bio predsjednik AlfaBanka Mikaila Fridmana, jednog od najvećih industrijsko-finansijskih konglomerata sa udjelima u poslovima sa naftom i telekomom. Član uprave AlfaBanka je bio direktor jednog od vodećih holdinga na Gibraltaru, Franz Wolf, sin Markusa, ex-obavještajnog direktora STASI-ja.

”Bilo je očito da Fridman i Aven njeguju veze sa KGB-om. Aven je naglasio da je Putin u prilici okončati tranziciju ruskog tržišta, kako je predvidio Andropov, direktor KGB-a do 1982., ‘prije nego sve umakne kontroli’.” Optimisti su se ponadali da Putin traži protutežu liberalnom i prozapadnom Jeljcinovom režimu, ali je utjecaj KGB-a prevagnuo. Njihov svjetonazor, ukorijenjen u logici hladnog rata i ideji da SAD vječno nastoje raskomadati RF, je da gospodarstvo mora biti oružje za jačanje ruske države i KGB-a, i oboje upotrijebljeni protiv Zapada.

OSAM FAMILIJA

Patrušev, direktor FSB-a 1999-2008., tražio je na svaki način povezati Putina i KGB, da se Putin više nikada ne bi mogao udaljiti. “Počeo je 1999. atentatima sa bombama koji su doveli do rata sa Čečenijom, ali Jeljcin to nije uočio ili je više volio ignorirati.” Poslovni ljudi iz Moskve su uz pomoć KGB-a izletjeli u prvi plan, preuzeli su kontrolu najznačajnijeg dijela državnog gospodarstva: program kreditiranja države za akcije poduzećā skoncentrirao je 50% bogatstva zemlje u ruke sedmorice ljudi, dok je Jeljcin bivao sve slabiji. Ovisio je i od njihovog novca koji je osigurao njegov ponovni izbor 1996. Oligarsi su počeli diktirati pravila.

Autorica navodi da se smatra da je od 1994. godine 20 milijardi dolara u gotovini prenešeno u banke na Zapadu, dok su državne blagajne bile prazne. Fondovi Kodorkovskog i Berezovskog, nestali u inostranstvu, doveli su državu na prosjački štap, a niko nije plaćao poreze. Rusija je do grla bila zadužena kod MMF i Svjetske banke. KGB je smatrao da je liberalna politika koju je Jeljcin dozvolio regijama najznačajnije doprinijela stanju u državi. Bogdanšikov, blizak Putinu i predsjednik Rosnefta, jedine državne naftne kompanije, je izjavio: “Gledali smo kako se država raspada. Neki guverneri su počeli govoriti da će uvesti vlastitu monetu. Da Putin nije uzeo stvar u svoje ruke, RF ne bi postojala. Imali bismo odvojene države kao na Balkanu. Raspad države je bio očigledan.”

Jakunin, KGB-ov oficir na zadatku u OUN-u u New Yorku, koji je nakon povratka u Lenjingrad preuzeo banku Rossia, u studiji o vlasništvu ruske ekonomije 1998-1999. ustanovio je da skoro 50% unutarnjeg bruto proizvoda pripada članovima osam familija. “Sve je išlo u privatne ruke, i niko nije plaćao porez. To je bila čista pljačka.” Bio je prvi Putinov susjed u dači u kooperativi Ozero na jezeru Komsomolskoe. Novom je predsjedniku rezultat istraživanja predao odmah nakon stupanja na dužnost. Imati daču je važno, a pravog susjeda još važnije.

U transferima gotovine oligarha na Zapad KGB je vidio prijetnju za svoje pozicije. Smatrao se čuvarom obnove carske Rusije: “preporod države i svoju sudbinu je neraskidivo i vrlo prikladno povezao”.

Amerikanac Zbigniew Brzezinski, savjetnik za sigurnost, rugao se novcu ruske poslovne elite u stranim bankama. “Ako je sav taj novac na računima na Zapadu, kome pripada ta elita, Rusiji, ili Zapadu?”, i nasekirao KGB: “Brzezinski je bio vojnik hladnog rata i jedan od arhitekata uništenja ruskog režima.”

KGB-u su najviše smetale milijarde iz off shore fonda Valmet, kojim je upravljao Christian Michel, savjetnik Kodorkovskog, sa filijalama u Londonu, Genèvei i na otoku Man. Michel je vodio račune Menatepa, grupe Kodorkovskog. Prst u oku im je bio i Runocom, izvoznik nafte Sibnefta, poduzeća čiji su vlasnici bili Berezovski i Abramovič. Status ruskog novca, neovisnog i slobodnog na Zapadu, izletio je u prvi plan kad je Riggs National Bank iz Washingtona, jedna od najstarijih i najcjenjenijih banaka u SAD-u, kupila udio od 51% Valmeta. U Riggsu su decenijama račune imala američka veleposlanstva širom svijeta. Riggs je tražio način proširenja na istok i Rusiju. Valmet je bio najbolji put: šef bankarskih operacija Riggsa bio je Alton G. Keel, ex-veleposlanik SAD-a u NATO-u, koji je “smatrao da je njegova misija favorizirati privatna poduzeća u okruženjima koja su prije bila neprijateljska”. Michel je smatrao da je Riggsova investicija u Valmet “prekrasan simbol novog svjetskog poretka na kojeg je predsjednik Bush bio naročito ponosan. Najstarija američka banka i buduća ruska dijele kapital Valmeta”. Autoričin sugovornik Pugačov, bivši muž unuke Lava Tolstoja, sada i bivši Putinov bankar, pomislio je da je riječ o državnom udaru.

Ne znam da li je iko, uoči izbora, ozbiljno shvatio Putinove riječi iz radio-intervjua: “Klasa oligarha mora nestati”, i ‘nakon Riggsa’: “Izuzetno je značajno stvoriti jednake uvjete za sve. Nijedan klan, nijedan oligarh ne smije imati prednost.” Primakov, rodom iz Kyiva, nekadašnji visoki oficir KGB-a, ministar vanjskih poslova i predsjednik Vlade, izjavio je da “u zatvorima treba osloboditi prostor za poslovne ljude i korumpirane činovnike”.

Jedna od prvih preokupacije je glasila da “intelektualni, osobni i profesionalni potencijal FSB-a mora biti upotrijebljen za kontrolu političkog procesa. FSB će biti usmjeren ograničiti štete kad otkrivene informacije ne budu u interesu predsjednika ili njegovog okruženja”, mada je Kremlj to negirao. Četiri dana nakon inauguracije do zuba naoružani maskirani policijski komandosi upali su u urede Vladimira Gusinskog, vlasnika Media Posta, sa popularnim NTV kanalom, najglasnijim Putinovim kritičarom. Njihova satirična emisija Kukly bila je ‘zaglavljeni trn u Putinovoj peti’. Predstavljala ga je kao neuglednog patuljka Tsachesa iz priča slavnog autora E.T.A. Hoffmanna, koji je bez ikakvog napora naslijedio svekoliko carstvo.

Deset dana nakon što je zasjeo, Putin je ostvario plan o ograničenju nadležnosti pokrajinskih guvernera, e da im ne bi na pamet palo ujediniti se protiv Kremlja. Sedam generala vojske i FSB-a imenovao je za opunomoćenike, super gubernatore, da nadziru regije.

Boris Berezovski, vlasnik Sibnefta i televizijskog kanala ORT je smatrao da je to “prijetnja teritorijalnom integritetu i demokraciji” i to sročio u pismu, koje je osvanulo na svim naslovnicama i na njegovoj TV. Ljudi bliski KGB-u su ga opomenuli da je bolje da se primiri. “Šta hoćeš, Borja, više? Tvoj čovjek je postao predsjednik.” Borja je odgovorio: “Čovjek je diktator.” Pugačov smatra da je Berezovski to shvatio prije ostalih.

Da bi magnatima dao na znanje da se ne miješaju u politiku slijedilo je zastrašivanje KGB-om: Gusinsky je odveden u zloglasni zatvor Botyrka, optužen za dug državi od 10 milijuna dolara. Magnati su se javnosti obratili zajedničkim pismom u kome su akt prema Gusinskom nazvali “osvetom”. Putin je uzvratio: glavni tužitelj Moskve uložio je žalbu da ospori privatizaciju Norilsk Nickela, proizvođača vrijednog 1,5 milijardu dolara, a u vrijeme kontroverznih Potaninovih posudbi za akcije prodatog na aukciji za 170 milijuna dolara.

Podpredsjednik Media Mosta Igor Malašenko je upozorio da žalba podrazumijeva da “svaki poslovni čovjek tako može biti zatvoren”. Da bi naglasio da je u RF svanuo novi i da nema pošteđenih, Putin je u dva julska dana organizirao tri upada: u LUKoil, energetski konglomerat čiji je vlasnik “lukavi” Azer Vahid Jusuf Alekperov, “oduvijek blizak obavještajnim službama, optužen za lažiranje dokumenata o povratu poreza; (Alekperov je aprila 2022. dao ostavku u LUKoilu, i pozvao na mirno rješenje ovogodišnjeg sukoba u Ukrajini. Prema procjeni Forbesa njegovo je bogatstvo 2021. iznosilo 24,9 milijardi dolara, a ove, nakon sankcija, 14,4 milijarde dolara); opet u Media Most i NTV i AvtoVAZ, najveći proizvođač automobila u zemlji, u vlasti kompanjonā Berezovskog. I AvtoVAZ je optužen za izbjegavanje plaćanja poreza od više stotina milijuna dolara.

ROŠTILJ U STALJINOVOJ DAČI

Putin je na TV podržao upade “jer se niko ne može bogatiti u mutnim vodama. Ne možemo pomiješati demokraciju i anarhiju”. Na večeri im je rekao: “Morate se sjetiti da ste vi napravili ovu državu kroz političke i kvazi političke strukture koje vi kontrolirate. Nema smisla kriviti ogledalo što loše izgledate.” Pugačov je Putinu sugerirao susret sa oligarsima na “prijateljskom roštilju”. Putin je izabrao Staljinovu daču, koja je ostala nedirnuta od njegove smrti 1953. Odatle je Staljin slao hiljade ljudi u smrt, u procédéu poznatom kao velika čistka. “Putin se pojavio u majici i farmerkama i trudio se djelovati opušteno i pristupačno.” Novi Putinov ministar za medije Lesin ponudio je Gosinskom da Media Most proda Gazpromu, za 473 milijuna dolara duga i 300 milijuna kapitala kojeg je imao, inače: zatvor…

image

Da li je znao da je Kraljica nedodirljiva?

Kad se desila eksplozija na podmornici Kursk i nestalo 118 ljudi, Putin se sa godišnjeg odmora vratio nakon tjedan dana. Mediji su kritikovali njegovu odsutnost, a onda se tek poslije tri dana pojavio u javnosti i sreo sa članovima familija nestalih mornara. Stao je na njihovu stranu i rekao da će pitanja na koja nema odgovore uputiti odgovornim za “neuspješno spašavanje i jadno stanje u vojsci, prepuštenoj na milost i nemilost finansijskih izvora Jeljcinove administracije”. Krivicu je prije svega svalio na Berezovskog i Gosinskog, “jer su opljačkali zemlju i nastoje dobiti poene na političkoj sceni profitirajući na račun tragedije. Uništili su vojsku i flotu i ljudi umiru. Ukrali su novac, kupili medije i manipuliraju javnim mnijenjem”.

Vološin je Berezovskom objasnio da više nije vlasnik ORT-a, inače će i on u Botyrku. Uskoro je KGB u četiri ujutro, diskretno, ušao u uredništvo ORT-a i zamijenio zaštitarski sustav. Novinari koju su došli na posao mogli su ući samo ako se zakunu na lojalnost novoj upravi. Operaciju su izveli isti kao u vrijeme pokušaja puča 1991., pripadnici tajnih službi. “Svi smo krivi jer smo pustili da KGB ponovno preuzme vlast”, izjavio je Sergej Kovaliov, borac za ljudska prava.

Mladi Kodorkovski, “nekadašnji student kemije, koji je vodio disko klubove za Komsomol, na početku 2002. je prijavio vrijednost imetka od 7 milijardi dolara. Kolosalno bogatstvo u odnosu na 1995. kad je na aukciji kupio akcije Yukosa za 300 milijuna dolara. Postao je najbogatiji čovjek Rusije, u vrijeme kad je budget zemlje iznosio 67 milijardi dolara, a Gazprom, najveće državno poduzeća vrijedilo 25 milijardi”. Večeravao je sa vašingtonskom elitom, lansirao filantropsku organizaciju Open Russia, čiji član je bio Henry Kissinger i jedan bivši američki veleposlanik u RF-u. Kao prethodnicu poslao je tanker sirove nafte u Teksas – prvu takvu isporuku Americi. Vršio je pritisak da se izgradi naftovod, neovisno od RF-a, u luci Murmansk, na krajnjem sjeveru, a vodio bi pravo do SAD-a.

Na susretu sa oligarsima Kodorkovski je u powerpointu “Korupcija u Rusiji”, tvrdio da mito predstavlja 10% PIB-a – 30 milijardi dolara godišnje. Upitao je zašto je Rosneft svoju prvu kupovinu, Severnaya Nefta, platio 600 umjesto predviđenih 300 milijuna dolara. Glasine su pretendovale da je razlika kod potkupljenih državnih činovnika. “Debatu je prenosila TV, Putin se smješkao, ali je očito bio bijesan”: to se ne oprašta. Američki Exxon Mobil se spremao kupiti 40% YukosSibnefta.

Kodorkovski je uhapšen u pet ujutro na zrakoplovnoj pisti kad je njegov jet uzimao gorivo, u Novossibirsku u Siberiji. Osuđen je na 14 godina zatvora. Putin ga je pomilovao nakon deset. Živi u Londonu.

Da bi izbjegli sveprisutne optužbe za fiskalne evazije, oligarsi iz Jeljcinove ere su pretvoreni u “sluge Putinovog režima”. Abramovič je, nakon što je odslužio osam godina kao guverner Čukotke, na ekstremnom sjeveroistoku, poslat na Kamčatku, da investira i socijalizira Ruse. Nije mu tek tako 2003. palo na pamet kupiti FC Chelsea. Putin ga je na to natjerao: “Želio se približiti britanskoj eliti i Britancima i popraviti imidž Rusije.”

Berezovski je 2013. pod pseudonimom Platon Elenine pronađen u hotelu u Engleskoj, obješen za radijator.

Piše: nada Zdravić / Oslobođenje