U nacionalističkom panteonu Vladimira Putina vlada izvjestan nered. Njegov najdraži car je Nikola Prvi, čiji portret visi u njegovom uredu, suveren kojeg često citira je Petar Veliki; carica za koju pretenduje da ga inspirira u Ukrajini je Katarina Druga. Ova tri monarha imaju zajedničku ambiciju koju su znali uspješno realizirati: proširenje Rusije do Transkavkazije (Gruzija, Armenija, Azerbajdžan). Povjesničari sigurno neće upisati u tu slavnu liniju bilans potpukovnika KGB-a koji je postao predsjednik Ruske Federacije. U suštini, Putinov korak unatrag bilježi povijesnu prekretnicu. Ne samo Armenija, “bratska zemlja” (dixit ex-predsjednik Dmitri Medvedev), urla od boli osuđujući izdaju Rusije u Karabahu, nego se Azerbajdžan i Turska smiju vrtoglavoj devalvaciji nekadašnje ruske zaštite Armenaca.
Strašan simbol ruskog slabljenja izletio je u prvi plan kroz naročito medijatizirano hapšenje, 27. septembra, Rubena Vardaniana, milijardera i mecene, koji je kratko bio na poziciji državnog ministra Republike Artsakh (novi amernijski naziv za Karabah). Vardanian je poslovni bankar, doživio veliki uspjeh u Rusiji, gdje ima mnogo prijatelja oligarha bliskih Putinu. Njegov preobrat 2022. u vladinog dužnosnika Artsakha svjedoči o želji da ponovno ojačaju veze Karabakha i Kremlja. Uostalom, Vardanianovo naseljenje u Stepanakertu azerbajdžanskog je diktatora Ilhama Alieva razbjesnilo – odatle i osvetnički mise en scène kod hapšenja.
Uzalud trud. Rusija je u tri godine pustila da nestane 25 stoljeća dugo postojanje Armenaca u Karabahu. Treba li u tome vidjeti hladnu i dobro odmjerenu strategiju ili znak realnog propadanja Rusije? Da bi se razumjelo, treba razmrsiti dvije zapetljane diplomatske linije: jedna od njih ima izvjesnu konstantu, druga se može pripisati Putinovim špekulacijama.
Prvo nepromjenljiva. Kriza Nagorno Karabaha je počela prije kraja SSSR-a i sticanja neovisnosti Armenije i Azerbajdžana: dakle, odlučujući elementi prethodili su Putinovoj vlasti. U vrijeme sedam decenija sovjetske vlasti Armenci su trpjeli jaram Bakua, koji ih je neprestalno zlostavljao i nametao političku “azerifikaciju”: populacija Karabaha je 1930-ih bila 89% armenijska, a 1980-ih je u Karabahu bilo samo 76% Armenaca.
Međutim, u vrijeme Borisa Jeljcina, od 1991. ruska je vojska odlučila u Karabahu podržati Armence protiv azerskih snaga. Moskva je tako od Azera naplatila distanciranost koju su manifestirali naspram postsovjetskog Kremlja. Tako su Armenci, spram brojčano naročito superiornijeg neprijatelja, i nakon što su doživjeli užasne pogrome u Azerbajdžanu, zauzeli do sedam oblasti azerbajdžanske teritorije. Sve do septembra 2020. kad je, kao sjekirom, pala divljačka replika Ilhama Alieva.
Prema riječima, izgovorenim u povjerenju, jednog oficira ruske Vanjske obavještajne službe (SVR), ministar vanjskih poslova od 1996. do 1998. Evgenij Primakov, upozorio je Armence, čiji je bio, može se reći, prijatelj. Navodno je ovaj karijerni diplomata rekao armenskom predsjedniku: “Morate pregovarati… Azerbajdžan zna raditi i čekati. Imaju resurse. Za deset, dvadeset, trideset godina će ojačati i doći će uzeti vam sve.” Stajalište Primakova, da ga je Putin uvažio, izvjesno bi dovelo do isiljenih ustupaka Armenaca, ali sigurno ne do njihovog sravnjivanja sa zemljom, u organizaciji Ilhama Alieva, sina i nasljednika Hajdara, koji je bio član Politbiroa SSSR-a.
Zatim špekulacije. Putin je zaboravio principe Petra Velikog, za koga je slabljenje saveznika Rusije bilo očit znak njenog vlastitog slabljenja. Umjesto da sačuva svog armenskog saveznika, gazda Kremlja je više volio prikloniti se na stranu Ankare. Još od 15. jula 2016. u vrijeme državnog udara protiv Erdogana, Putin je bio jedini šef države koji je izrazio svoju podršku “reisu”. Kupio je Erdogana na sniženju, jednako što je uradio turski lider, prije nekoliko tjedana, kad je branio Putina na marginama sastanka G20 u New Delhiju. Putin je stoga podržao antiarmenijsko i antikršćansko bratstvo između Turske i Azerbajdžana. Ako se Alievu treba priznati umješnost, to je zato što je znao nametnuti se Ankari i staviti Tursku u službu svoje stvari, prije nego suprotno. Od tada se Armenija, i onako udaljena od velikih gospodarskih tokova regije, pretvorila u varijablu prilagođavanja ruske politike na Kavkazu. Između Rusije i Turske finansijski aduti, energetski, vojna razmjena, ugovori o naoružanju, turska civilna nuklearna centrala u Akkuyyuu, koju je sagradio Rosatom, pregovori o ukrajinskom žitu, sveukupna je razmjena usmjerena ka marginalizaciji Armenije, njenom potapanju, sa nijetom da pukne i raspadne se. Rat u Ukrajini je samo ubrzao tu dinamiku. Putin, pseudo VelikoRus, izgubio je Armeniju. Prepuštajući je na nemilost panturskom tandemu Ankara-Baku, amputirao ju je od geopolitike Kavkaza, na takav način da će to u budućnosti biti na štetu Rusije.
PIŠE: CHRISTIAN MAKARIAN, LE POINT (Sa francuskog prevela Nada Zdravič)