21.05.2024.
HomeKolumnePROFESOR LAVIĆ O KNJIZI "NAROD I NACIJA" SLAVE KUKIĆA: "Slavo Kukić je...

PROFESOR LAVIĆ O KNJIZI “NAROD I NACIJA” SLAVE KUKIĆA: “Slavo Kukić je glas jednog šireg sklopa etnopolitike i antibosanske hegemonije!”

Piše: SENADIN LAVIĆ / Radiosarajevo.ba

Srpstvo i hrvatstvo kao nacionalni projekti u svome osnovu podrazumijevaju nestanak neidentičnog Bosanaca i zaposjedanje teritorija Bosne. U 19. stoljeću taj proces počinje “nacionaliziranjem” bosanskih katolika i pravoslavaca (Bošnjaka) u Bosni, te Vlaha, Karavlaha, Cincara, Bugara, Crnogoraca, Mađara, Talijana i drugih manjih etničkih elemenata u širem balkanskom prostoru, da bi u 20. stoljeću završio militarnim zločinačkim pothvatima na iskorjenjivanju muslimanskog elementa Bosne.

To je direktni rezultat etnoreligijskog totalitarizma. Procesi srpsko-hrvatskog nacionalizma nosili su prepoznatljivu crtu mržnje i nipodaštavanja u međusobnom nadmetanju za dominaciju na što širim prostorima zajedničkog jezika. Ukidanje bosanskog jezika na početku 20. stoljeća (1907.) bilo je znak onoga šta će se dešavati pod kišobranom novonametnutog srpskohrvatskog jezika i kulturno-političkog okvira!

Uskrsnuće etnofašizma

Prateći proteklih trideset godina vidi se jasno ponovno uskrsnuće aveti velikosrpskog i velikohrvatskog etnofašizma koje kidišu na Bosnu i pokušavaju definitivno da unište bilo kakvu mogućnost njezinog postojanja.

Vrhovi antibosanske politike velikohrvatskog hegemonizma su položeni početkom 1990-ih u HDZ, političku organizaciju koja radi na etnoteritorijalizaciji hrvatstva u Bosni i otkidanju dijela teritorije s koje su 1993. protjerani Bošnjaci i Srbi, a sve pod egidom navodne brige za hrvatski narod.

S druge strane, oštrica velikosrpske hegemonijske politike u Bosni je bio SDS (poslužio Srbiji za pokretanje ratne agresije na Republiku BiH) i nakon toga SNSD (da bi se prikrili ratni zločinci koji su u međuvremenu osuđeni u Haagu).

Od Karađorđeva je definitivno jasno šta će se dešavati posljednjih trideset godina. To je samo nastavak stare saradnje tokom 20. stoljeća u okviru srpskohrvatskog pakta protiv Bosne koji je danas očigledan, neskriven i potpuno jasan u koordiniranom antibosanskom djelovanju osovine HDZ-SNSD, Dodika i Čovića u prvoj liniji i desetina malih “šarafčića” oko njih na razini politike, znanosti, medija, diplomatije, ekonomije i tim redom.

To pokazuje da pred nama stoji Kaliban! On je svoju zlu nakanu protiv Bosne obznanio od druge polovine 19. stoljeća.

Bosna je, nažalost, još uvijek pod udarom velikodržavnog ekspanzionističkog nacionalizma srpstva i hrvatstva. Oba nacionalizma u Bosni su proizvela perverzne identitetne narative i na osnovu religije su oblikovali srpski i hrvatski “nacionalni identitet”, što je izazvalo destrukcijske procese u Bosni koji su se privremeno “stabilizirali” hegemonijom beogradskog režima u kojem su ostali šutjeli i živjeli na kašičice!

Naracija o bosanstvu

Lažni komunisti, oni koji su od 1944. pristupili partizanima, napravili su veliku manipulaciju, ustvari, velikosrpsku “političku igru” u okrilju Srboslavije, i skrenuli su bilo kakvu naraciju o bosanstvu u priču o “religijskoj grupi” (ne Bošnjaci i Bosanci) koja se do danas otima kandžama velikosrpskog projekta nad Bosnom.

Tako je, nažalost, Jugoslavija poslužila velikosrpskom, prikrivenom hegemonijskom projektu nad drugima narodima i vodila do potpunog razotkrivanja 1990-ih kada su srpski političari odlučili, uz saradnju s hrvatskim, da definitivno unište Bosnu i Bošnjake. U tome je posebno mjesto pripalo i bošnjačkoj etnopolitici koja je “narod” posmatrala i koristila kao osnovnu političku jedinicu, te iz religijske matrice razvijala politički diskurs!

I Bošnjaci, i Srbi i Hrvati u kontekstu etnoreligijske politike konstruiraju koncept nacionalne države kao monoetničke zajednice u kojoj može živjeti samo jedan narod koji je proglašen “nacijom”. I to, taj narod je definitivno zaokružen, dovršen, oblikovan, ispunjen – on se ne treba i ne može dalje razvijati, jer je dostigao “apsolutnu istinu” etničko-religijskog nacijstva, religijske istine, totalne ostvarenosti!

Političke elite ovih naroda, samoodređene etničko-religijskim konstrukcijama, Bosnu ne razumiju kao članicu Organizacije Ujedinjenih Nacija, dakle, u sklopu svjetskog poretka. Oni još uvijek nisu u stanju da pojme državu kao političku zajednicu građana, slobodnih i ravnopravnih, koji žive u okviru vladavine prava.

Oni, nažalost, još uvijek pripovijedaju o Bosni kao da je ona neka teritorija u okviru Kraljevine SHS – kao da nije samostalna država. Oni ne prihvataju epohalnu promjenu i povijesnu činjenicu – da je Bosna postala internacionalno priznata i nezavisna država!

Beograd i Zagreb

Pritom, bosanski Srbi i Hrvati se nameću kao nacije u dvije države, u Hrvatskoj i Srbiji, pored Bosne. Ta računica je antidemokratska i stvara aparthejd za najbrojniju narodnu grupu!

Beograd i Zagreb, kao organizatori srpskih i hrvatskih narodnih grupa u Bosni, danas smatraju da je “dostignuće” poslije agresije i genocida definitivno, nesumnjiva “realnost” i da se bošnjačka narodna grupa ima s tim pomiriti i zašutiti.

Srpski i hrvatski nacionalizam se od 19. stoljeća biju oko Bosne stvarajući najfantastičnije pripovijesti o “srpskoj” ili “hrvatskoj” zemlji bez imalo zazora i sramote. Oni izmišljaju, lažu, obmanjuju, opanjkavaju, dopisuju, krivotvore činjenice i događaje.

Oni koriste narode kao instrumente svojih “strateških konstrukcija” iza kojih ostaju mrtvi i nepremostiva mržnja. Posebno drsko je njihovo maltretiranje Bošnjaka kao apostazijskog objekta i suspektno negiranje etničkih specifičnosti i prisustva drugih društveno-povijesnih grupa. Ti nacionalizmi su poprimili formu perverzije, militarizma i totalitarizma.

Oni autori koji su oblikovali sporne povijesne “slike” srpstva i hrvatstva napravili su neprocjenljivu štetu današnjim interpretatorima društvenih tokova obmanjujući ih da se “naša nacija” može pratiti do stoljeća sedmog i otuda graditi!

Oni svjesno i nepopravljivo zbunjuju sebe pa svoje čitatelje miješanjem i nepreciznim zamjenjivanjem pojmova etniciteta i nacionaliteta, niveliranjem semantika i pragmatika koje omogućavaju razumijevanje epoha i procesa. Zato je od posebne važnosti ono insistiranje koje istrajava na distinkciji pojmova “narod” i “nacija”. Zaborav razlike ovih pojmova služi manipulacijama i “zločestim etno-nacionalističkim mantrama” tobožnjih kritičara nacionalizma!

Podmetanje narativa

Pokušaj da se koncept etno-nacije nametne kao jedini mjerodavan i obavezujući jeste pozadina suspektnih etnopolitika i najnovijeg uratka Slave Kukića pod naslovom Narod i nacija (2023) u kojem se elaboriraju pitanja nacionalnog identiteta i postulira dogmatski stav da je proces formiranja nacija završen.

To su vrlo upitne i prevaziđene predstave i ponuđeni odgovori završavaju u ćorsokaku etnoreligijske interpretacije koja nije svjesna vlastite kolektivističke, dogmatsko-konzervativne ograničenosti. Kukić još uvijek vjeruje da Srbi i Hrvati trebaju konstituirati homogenu naciju “jednog naroda” (i samo to je nacija) koja bi obuhvatila “povijesnu teritoriju” oblikovanu u propagandnim, nacionalno-romantičarskim slikama egzibicionističke znanosti o povijesti.

Ovaj autor pojam “nacija” koristi kao oznaku za “narodnu grupu” (narod, etnija) – on svjesno miješa značenja dva pojma, a time dovodi u zabludu čitatelje kojima se podmeće narativ o velikobošnjačkom “državno-unitarističkom projektu”.

Tako se on pojavljuje samo kao medij kroz koji se širi glas jednog šireg sklopa etnopolitike i antibosanske hegemonije. Jer, ako nam taj “sklop” nameće “etničku grupu” u Bosni kao “naciju”, onda je jasno da ne priznaje bosanskohercegovačku naciju i bosanskohercegovački državljanski identitet koji je danas činjenica.

To njegovo polazište je, ustvari, okružje političke ideologije “tri konstitutivna naroda”ili Bosne i Hercegovine kao “tronarodne zajednice” koja ne može biti demokratska zajednica građana, jer su po tom spornom pristupu narodi “suvereni”. Kukić ne govori zašto to čini u vrlo maglovitoj naraciji i zašto podmeće potvoru da neko dovodi u pitanje identitet neke narodne grupe.

Taj etnoklerikalni “sklop” Kukića i saradnika pojavljuje se u mesijanskoj ulozi zaštitnika i spasioca “nacionalne samobitnosti Hrvata, Bošnjaka i Srba u Bosni i Hercegovini” koji su se našli u opasnosti od “zagovaranja teze o BiH kao mononacionalnoj državi bosanske nacije”.

Da, postoji samo jedna nacija – bosanska!

Valjda je svima jasno da postoji samo jedna internacionalno priznata nacija u BiH – to je bosanskohercegovačka nacija! Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji ili Romi samo su narodi ili etnički elementi bosanskohercegovačke nacije. Hrvati u Hrvatskoj su dio hrvatske nacije! Ne radi se ovdje o razlici između “teorijskih pozicija” dvije grupe teoretičara, nego o elementarnom nerazumijevanju sadržaja etniciteta i nacionaliteta kako je to primjereno današnjoj sociološkoj (A. Giddens, M. Haralambos, D. Schnapper) i pravno-politološkoj praksi i znanju (E. Šarčević, Z. Hadžidedić).

Kukiću i mnogima drugima je, izgleda, promakao linguistic turn, koji se desio tokom 20. stoljeća u filozofiji i znanostima Evrope i SAD, te iz temelja izmijenio epistemološke kategorije i modele objašnjenja koja su u našim krajevima bila pod kontrolom “marksističke teorije odraza” i mehanicističke zdravorazumske predstave o “podudaranju” uma i zbilje. Ne postoji izvan jezika usidreno i definitivno etablirano značenje pojmova koje koristimo u našim jezičkim igrama (Sprachspiele), bez obzira kakve očaravajuće naracije u slavu našeg povijesno konstruiranog etnosa nude etnohistorija i etnogeneza.

Kukić i mnogi drugi s invazivnom teorijom “etno-nacije” ili “tronarodnom zajednicom” (etnotrinitet) ostaju u matrici korporativne etnopolitike, definitivno zaokruženi s predstavama o naciji kao proširenoj etničkoj grupi – kao da je to ključ za razumijevanje nacionalnog. Umjesto uvjerljive sociološke teorije i argumentacije nudi se najprostiji dogmatizam ili slijepo slijeđene jedne upitne pozicije koja se može povezati s marksističkom teorijom.

Njihovo je viđenje, ustvari, takvo da Bosnu i Hercegovinu vide kao multinacionalnu državu sa navodne “tri nacije”, što je teorijski i praktično nemoguće. Poimanje države Bosne i Hercegovine kao “zajednice nacija”, odnosno “tri nacije”, u korijenu ima težnju da dvije etničke grupe – Srbi i Hrvati – imaju matične države, koje preko tih etničkih grupa direktno vode svoje politike usmjerene ka destrukciji Bosne i Hercegovine i pripajanje njezinih teritorija tim matičnim državama, pri čemu se treća etnička grupa – Bošnjaci – kroz pripajanje njenih dijelova zapadnom susjedu i istočnom komšiji, svodi na, za birokrate internacionalne zajednice prihvatljivu, nacionalnu manjinu koja se asimilira u veće društvene sisteme.

Ako smo mi, koji želimo BOSANSKU NACIJU, po njihovom mišljenju “opasni unitaristi”, onda su zagovornici tronacionalne podjele zemlje, zapravo, zločesti federalisti koji imaju neskrivene težnje da proizvedu federalno uređenje, kako bi se onda federalne jedinice lakše izdvojile iz Bosne i Hercegovine i pripajale zapadnom susjedu i istočnom komšiji, tako da svako od njih dobije po jednu polovinu Bosne.

Čudno je to insistiranje na primordijalnosti etničke grupe i njezinog procesa, ako danas znamo da je i etnička grupa konstrukt jednog povijesnog trenutka. Još je začudnije uvjerenje da je završena epoha “stvaranja nacija”, kao da postoji neko pravo vrijeme za to i ko može određivati za šta je koje vrijeme.

Potvora bez dokaza

Apsolutno je neodgovorno potvoriti ljude, koji se bore javno za državljanski bosanski identitet, da su unitaristi, nacionalisti i fundamentalisti, a ne ponuditi potkrepljenje za takve tvrdnje. Time se ustvari potvrđuje da se radi o planiranoj i proizvoljnoj objedi koja bi trebala diskreditirati one glasove u javnosti koji dezavuiraju velesrpski i velehrvatski nacijski udar na Bosnu koji već odavno traje kao manipulirajuće-krivotvoreći proces debosniziranja Bosne!

To je dio suspektnog skarednog vokabulara koji se tokom 20. stoljeća primjenjuje na Bošnjake koji se nisu uklapali u srpskohrvatsku konstrukciju Bosne.

Ti ljudi bi onda trebali biti “naivni” i pravdati se prevarantima patvoriteljima da nisu to za šta ih optužuju. Umjesto pravdanja, treba reći – da, postoji bosanski nacionalni identitet i on se više ničim ne može potisnuti!

Danas treba postaviti pitanje Kukiću i saradnicima ovako: da li mi živimo u Kraljevini SHS ili u nezavisnoj Republici/Državi BiH? Ako živimo u Kraljevini SHS onda može biti da nemamo identitet Bosanaca, jer smo potčinjeni vlasti Kraljevine. Ali, ne zaboravimo, mi živimo u nezavisnoj Bosni i Hercegovini!

Danas živimo u sasvim drugom povijesnom kontekstu i ne može nam više biti podvaljena opsolentna priča o “tronarodnoj zajednici”, o “religijskoj grupi”, o “specifičnoj zemlji”, o “naciji kao religijskoj grupi”, o “marksističkoj teoriji nacije E. Kardelja” i tome slično.

Iz postojanja nezavisne države BiH slijedi državljanski, građanski bosanskohercegovački (bosanski) identitet! U njemu se iskazuje bivstvovanje države koje svakom biću u njoj daje da jeste po njoj i podstiče vezanost građanina za državu kao okvir zaštite.

Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali etniciteti su konstituenti, dijelovi bosanskohercegovačke nacije!

Dakle, putanja kojom ćemo ubuduće ići određena je presudom Evropskog suda za ljudska prava u “slučaju Kovačević”. U svakoj demokratskoj državi građani su nositelji suvereniteta svoje države, koji, kroz političke predstavnike građana koji su birani na izborima, upravljaju svojom zemljom, što je izraz i teorije i prakse, dok u totalitarnim sistemima, posebno onim postkomunističkim koji preziru demokratiju, suverenitet se dodjeljuje narodnim grupama, koje su zapravo etničke grupe, a koje totalitaristi svjesno pogrešno nazivaju nacijama. Takvima ne trebaju izbori niti demokratija, jer njima treba nikad prežaljeni totalitarni sistem u kojem nema ni demokratije ni izbora, već samo jednoumlje unutar “vlastite” nacije.

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti