U neobično mirnoj predizbornoj kampanji za Opće izbore mogu se primijetiti dva tipa kandidata i stranaka. Prvi, koji govore o onome što jesu uradili i o tome šta planiraju uraditi. Drugi, koji govore o protivnicima i onome što oni jesu ili nisu uradili, ili su trebali da urade.
U prvoj grupi svakako su kandidati i stranke koji su protekle četiri godine proveli u vlasti. Međutim, zbog toga što je vlast u Bosni i Hercegovini organizirana na tri nivoa, teško je po predizbornoj priči kod nekih kandidata odrediti jesu li bili vlast ili opozicija.
Tako naprimjer iz Naroda i pravde Elmedina Konakovića poručuju ponekad da će promijeniti sve i srušiti „režim“, a u njihovim redovima su sadašnji predsjedavajući Zastupničkog doma Državnog parlamenta Denis Zvizdić i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Ispada da se ministar policije bori protiv režima – samog sebe? S druge strane, kandidati iz ove stranke, kao i sarajevski SDP-ovci, jedan dio kampanje rade kao vlast – jer jesu vlast u Kantonu Sarajevo, pa tako predstavljaju šta su uradili tokom četiri protekle godine.
Sličan je i primjer Saveza za bolju budućnost (SBB), čiji kandidati također pričaju o velikoj promjeni vlasti a u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine sjede njihova četiri ministra?
Na najvišem nivou, u borbi za Predsjedništvo jasno se vide ova dva tipa.
Željko Komšić dosljedno nastavlja nabrajati svoje uspjehe (put u NATO, zaustavljanje plana Hrvatske da preko OHR-a nametne diskriminatorni Izborni zakon…) Bakir Izetbegović, koji se nada da će naslijediti Šefika Džaferovića, također insistira na uspješnoj vanjskoj politici ali i na uspjesima Vlade Federacije BiH. Čak je i vlasti tradicionalno nenaklonjeni Istinomjer potvrdio Izetbegovićevu višegodišnju priču o stvaranju 100.000 novih radnih mjesta.
S druge strane, dok Borjana Krišto uglavnom šuti i ponavlja očajničke priče Dragana Čovića, zanimljiva su druga dva pretendenta na mjesto člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda. Najviše pažnje je svakako privukao Denis Bećirović, i to ne samo zbog solidnih izgleda, jer ga podržava 11 stranaka i jer je ostvario dobar rezultat na prošlim izborima. U dvije debate, na N1 i FTV, Bećirović se istakao kao glavna zvijezda – ali na nimalo pozitivan način. Prvo je neprimjereno napustio debatu kod Amira Zukića na N1, jer se Izetbegović nije pojavio, premda je njegova stranka potvrdila da Izetbegovića neće biti. Pri tome je uvrijedio drugog kandidata, Mirsada Hadžikadića.
Ni u drugoj debati Bećirović se nije proslavio, premda je upravo on insistirao na debatama. Nervozan, nedovoljno pripremljen, Bećirović je sve vrijeme uglavnom pričao protiv Bakira Izetbegovića. Glasači i potencijalni glasači ostali su uskraćeni za program, planove i ideje, iako ovaj mladi a iskusni parlamentarac uporno ponavlja da ima program. Štaviše, u dva navrata je ustvrdio da je jedini kandidat za člana Predsjedništva koji je ponudio program. Na to je, opet, morao reagirati Istinomjer, pokazavši da je zapravo Željko Komšić prvi i jedini ponudio sveobuhvatan i javnosti dostupan program.
Bećirovićeva nervoza nakon dvije debate ne jenjava, pa se tako opet obrušio na Mirsada Hadžikadića, optuživši ga je „Bakirov privatni savjetnik“. Prešavši u napadima sa Izetbegovića na Hadžikadića, kandidat šarolike skupine od 11 stranaka kao da se i sam predao u borbi. Podsjetimo da se kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, Željka Komšića, nije usudio ni doticati u kampanji, iako se obojica za bore za jedan dio glasačkog tijela: lijevo i građanski nastrojene glasače iz velikih gradova.
U ovakvoj kampanji građani i građanke uglavnom su uskraćeni za ozbiljne političke priče, naročito kada se radi o opoziciji, koja bi tradicionalno morala ponuditi više ideja, planova i izazovnih prijedloga. Štaviše, u kampanji je možda jedino Komšić napravio takav korak dalje, izašavši s ambicioznom i nedvosmislenom porukom: Hoćemo građansku državu.
S druge strane, Izetbegovićeva kampanja, po običaju, udara na dublje emocije, pa se tako samim prezimenom uz riječ „predsjednik“ na bilbordima evocira uloga njegovog oca Alije Izetbegovića. Također, slogan SDA, „Sigurno“, dovoljno je uopšten da kod ciljanog glasačkog tijela budi raznolike ali slične emocije. Kandidat šarene opozicije nastupa pod sloganom „Ujedinjeni za slobodnu BiH“, pri čemu takva poruka može biti i zbunjujuća, jer sugerira da država nije slobodna.
U konačnici, stječe se dojam da je kampanja završena prije nego je i počela, i to u julu ove godine na Kovačićima u Sarajevu, pred zgradom Ureda visokog predstavnika. Jedna od dvije glavne teme, Izborni zakon, upravo je tada riješena i bilo je jasno ko se dotad za šta borio, ko se suprotstavio lošim rješenjima međunarodne diplomatije. Protesti su uspostavili jednu novu političku vododjelnicu, a opozicija u kampanji i ne pokušava pomjeriti tu granicu, nego nastoji samo pričati protiv „režima“.
Druga glavna politička tema proteklih godina bio je put u NATO i s njim povezani ruski utjecaj. Tu je također već skoro sve rečeno, naročito kada je sjevernoatlantski vojni savez odličnom ocjenom na vježbi na Manjači potvrdio da su vojnici Oružanih snaga jednako spremni kao i njihovi zapadni partneri. Opozicija o NATO-u uglavnom priča površno, kao iz seminarskih priručnika, ne pokušavajući čak ni predlagati ubrzanje puta ili jači angažman NATO-a u zemlji, naročito u trenutku kada Rusija otvoreno govori da podržava nastavak misije EUFOR-a.
Patria