Vjerovatno svi koji ovo čitaju znaju taj osjećaj: listamo tajmlajn na društvenim mrežama, na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu, i kada konačno odvojimo pocrvenele oči od ekrana, shvatimo da nam je u tome prošlo još sat vremena života.
Te platforme žderu vrijeme – to im je i namjera. Naše vrijeme i pažnja su pogonsko gorivo na kojem su koncerni iz Silicijumske doline postali najbogatija preduzeća svijeta. Naši podaci, koje usput pecaju, samo podmazuju mašinu.
U borbi za pažnju nema plišanih rukavica. Kao kolateralna šteta ostaju nam sve razvaljenija društva, puna bijesa, polarizovana, deprimirana, dezinformisana i podložna ribarima ljudskih duša svih boja.
Na pitanje šta sljedeće da prikaže korisniku, algoritam uvijek ima isti cilj: da otkrije ono što nas prikiva za ekran, što nas tjera na reakciju i sprječava da napustimo platformu. A to je uvijek ono što budi najjača osjećanja. A koji se osjećaj najlakše budi? Strah. On ide ruku pod ruku sa bijesom.
Tu je makar dio odgovora ako se pitate kako vaši poznanici odjednom psuju sve redom, jer misle da ih truju kemtrejlsi ili da Bil Gejts čipovima iz vakcina hoće da podjarmi čovječanstvo. Kad algoritam ponudi sljedeći sadržaj, svejedno mu je da li je to istina ili laž i da li pogubno utiče na korisnike. Važno je samo da nastavi da klikće.
Ekstremni sadržaji i glasovi razuma
Kako bi se unovčila naša pažnja, u toj tehnološkoj spirali sunovrata prednost dobijaju uvijek ekstremni sadržaji. „Glasovi razuma“ su dosadni. Kritičari taj poslovni model nazivaju hate for profit (mržnjom do profita). Sve i da je svaka stota osoba podložna teorijama zavjere: Fejsbuk ima preko dvije milijarde korisnika, Jutjub oko dve milijarde, pa računajte.
Društvene mreže kao čvorište informacija sve više određuju naše shvatanje svijeta. Dok neprovjereni i ekstremni sadržaji sa rubova društva preplavljuju sam centar, provjerene informacije koje objavljuju etablirani mediji sve češće moraju da se plate, jer mediji drukčije ne mogu da opstanu.
Demokratija živi od informisanih građana koji imaju osnov da razgovaraju jedni sa drugima. Lako se može pretpostaviti kuda putuje društvo neinformisanih ljudi koji više ne nalaze zajednički jezik.
U posljednje vrijeme Fejsbuk, Gugl i drugi pod javnim pritiskom malkice mijenjaju politiku i zapošljavaju po nekoliko studenata da brišu najodvratnije objave. Ali to nije dovoljno.
Reaktivni pristup ničemu ne vodi sve dok uspjeh koncerna počiva na ciljanju najnižih strasti korisnika, bez obaziranja na štetu. Platforme već sada igraju tako bitnu ulogu u našim životima da im moraju biti nametnuta stroga pravila baš kao za snabdijevanje srtrujom ili vodom. Za opšte zdravlje je logičnije da se pitka voda prečisti prije nego što se pusti u vodovod, umjesto da svako kod kuće ima skupo postrojenje za filtriranje.
Društvene mreže se moraju tretirati sa jednakom pažnjom. To ne znači da sadržaj treba „cenzurisati“. Veliki korak bi bio da se ekstremni sadržaji makar ne forsiraju. Još veći da algoritam najprije nudi ono što koristi pojedincu i društvu. Dozvolu za rad treba da imaju one platforme kojima su ljudi važniji od profita.
Naša pažnja je isuviše dragocjen resurs da bi se bez ikakvih pravila prepustila koncernima. Hvala na pažnji!
Matijas fon Hajn, DW