Inicijativa mladih za ljudska prava objavila je izveštaj „Stanje poricanja – Srbija 2024: Laganje o zločinima pod zastavom“, koji predstavlja detaljnu analizu institucionalnog i društvenog poricanja ratnih zločina počinjenih u ratovima devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Ovo je treći godišnji izveštaj te vrste i fokusira se na dešavanja u Srbiji tokom 2024. godine.
Izveštaj dokumentuje primere poricanja ratnih zločina, veličanja osuđenih ratnih zločinaca i ignorisanja međunarodnih pravosnažnih presuda. Analiza je zasnovana na izjavama političara, institucionalnim saopštenjima, medijskim sadržajima i zvaničnim događajima. Poricanje je klasifikovano u dve vrste, prvo je institucionalno, od strane državnih aktera, zasnovano na državnoj politici sećanja, koja bi se mirno mogla nazvati i politikom organizovanog zaborava, negiranja i falsifikovanja. Ovu vrstu poricanja odlikuju „istorijski revizionizam, relativizacija počinjenih zločina i poricanje odgovornosti za njih“.
Druga vrsta je vaninstitucionalno poricanje, prevashodno je prisutno u medijima, ali u njemu učestvuju i ugledni članovi društva, poput univerzitetskih profesora, crkvenih velikodostojnika i penzionisanih vojnih lica, kojekakvi samozvani eksperti, razne desničarske i ekstremističke organizacije. Kad se sve sabere, gotovo da nema segmenta srpskog društva koji ne učestvuje u poricanju zločina i krivotvorenju zlikovačke prošlosti.
Vučić kao vođa poricanja
U toj besramnoj raboti koja traje već decenijama prednjače predstavnici naprednjačkog režima, na čelu sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Najmoćniji čovek u državi diktira ritam negiranja, a niži činovnici režima, kao i ostala posluga, medijska i svaka druga, slede njegov primer. Prošle godine predsednik se posebno istakao predvođenjem kampanje protiv Rezolucije UN-a kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sećanja. Predsednik je govorio da je Rezolucija „nefer”, da je „suprotna međunarodnom javnom pravu” i da je njen cilj da „srpski narod bude kažnjen zbog slobodarske i nezavisne politike”.
Vučić je tvrdio i da Srbija nije ni na koji način odgovorna za genocid, iako je Međunarodni sud pravde, odlučujući po tužbi Bosne i Hercegovine, 2007. godine utvrdio odgovornost Srbije zbog toga što nije učinila sve što je u njenoj moći da genocid spreči, u skladu sa obavezom iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Branio je predsednik pravo na poricanje genocida i ruganje žrtvama i u New Yorku, u sedištu Ujedinjenih nacija, zaogrnut srpskom zastavom.
Optuživao je vrhovni negator međunarodnu zajednicu za istorijski revizionizam, a u tome mu se pridružio i patrijarh Porfirije. Ana Brnabić, Ivica Dačić i drugi visoki funkcioneri takođe su tvrdili da se Rezolucijom „Srbi proglašavaju genocidnim narodom“, mada to niko na svetu ne tvrdi, niti koristi sintagmu „genocidni narod“.
Kad je Rezolucija usvojena, u Beogradu je organizovan Svesrpski sabor na kojem su učestvovali najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske. Na saborovanju je doneta Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda u kojoj se još jednom negira genocid u Srebrenici.
Ubice kao medijske zvijezde
Ne zaustavlja se politička elita na poricanju zločina, već aktivno radi na veličanju ratnih zločinaca kroz govore u raznim prilikama, državne ceremonije i javne izjave. U režimskim medijima osuđeni ratni zločinci redovno gostuju, a voditelji ih predstavljaju kao eksperte, ugledne građane i velike srpske patriote. Što je više nevinih ljudi pobio – to je veći rodoljub, tako izgleda ta specifična matematika zločina. Među udarnim medijskim zvezdama posebno se ističe Vojislav Šešelj koji je, samo u periodu od aprila 2022. do avgusta 2023. godine, imao 60-ak medijskih nastupa.
Pored četničkog vojvode i političkog oca predsednika Vučića, u takozvanim medijima se često pojavljuje i Nikola Šainović, član Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije (SPS), a razlog njegovog ugleda, funkcije i pojavljivanja je to što je osuđen za masovne ratne zločine počinjene na teritoriji Kosova 1999. godine. Tu je i Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade u okviru Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, koja je učestvovala u napadu na Srebrenicu u julu 1995. godine. Pandurević je medijska zvezda, a reč je o čoveku koji je oduđen „za ubistvo kao zločin protiv čovečnosti“, za „kršenje zakona i običaja ratovanja“, za „nečovečna dela, prisilno premeštanje kao zločin protiv čovečnosti“, kako stoji u presudi Haškog tribunala.
Predstavnici vlasti redovno koriste državne manifestacije za negiranje i relativizaciju zločina, te normalizaciju i veličanje zločinaca. Tako su u januaru prošle godine tadašnji premijer Miloš Vučević i ministar za rad i boračka pitanja Nikola Selaković dodeljivali boračke spomenice, u društvu Vladimira Lazarevića, komandanta Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije, osuđenog pred Haškim tribunalom za zločin protiv čovečnosti nad albanskim civilnim stanovništvom na Kosovu.
Kulturni zločinci
Pored državnih manifestacija i lojalnih medija, ustanove kulture takođe služe kao platforma za ratne zločince.
Veselin Šljivančanin, čovek osuđen za ratni zločin nad hrvatskim ranjenicima i ratnim zarobljenicima na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara, redovno gostuje po bibliotekama, domovima kulture i kulturnim centrima, promovišući svoje knjige u kojima širi lažnu verziju nedavne istorije. Prošle godine je gostovao u Domu kulture u Boru, nastupajući barabar sa predsednikom opštine Draganom Žikićem.
Nebojša Pavković, komandant Treće armije Vojske Jugoslavije za vreme rata na Kosovu, osuđen je za zločine protiv čovečnosti nad albanskim civilima i nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne, pa je zato opravdano odsutan na promocijama sopstvene biografije. Autor nije neophodan, knjiga ima svoj vlastiti život, pa putuje po domovima vojske, domovima kulture i sajmovima knjiga širom Srbije, ponekad i u društvu notornog Aleksandra Vulina.
Pravosuđe na strani zločinaca
U sistematskom poricanju zločina i genocida, reviziji istorije i održavanju živom nacionalističke ideologije koja je do užasa i dovela – učestvuju i mnoge druge institucije. U tom zlikovačkom poduhvatu svoju ulogu ima i pravosuđe. Na primer, u Beogradu se sudi Milenku Živanoviću, bivšem komandantu Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), koji je predvodio ofanzivu za zauzimanje Srebrenice u julu 1995. godine.
Srpsko tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv njega, ali je zločin kvalifikovalo samo kao ratni zločin protiv civila, izostavljajući da mu sudi za zločine protiv čovečnosti i genocid. Time srpsko pravosuđe direktno učestvuje u institucionalnom poricanju težine zločina. U Bosni i Hercegovini je za isti zločin Živanović optužen za zločin protiv čovečnosti, a zbog nepojavljivanja pred sudom u BiH izdata je i međunarodna poternica.
U izveštaju Inicijative mladih navode se i mnogi drugi primeri. Evo samo jednog: „Rajka Kozlinu, bivšeg pripadnika Pozadinskog bataljona 549. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije (VJ), Viši sud u Beogradu proglasio je 2019. godine krivim za zločin u selu Trnje na Kosovu iz marta 1999. godine. Ipak, Kozlina se nije pojavio na odsluženju zatvorske kazne, a sud je za njim raspisao poternicu. Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije odbilo je 2020. godine da saopšti da li je Kozlina koristio zvanični granični prelaz da napusti zemlju, a Drugi osnovni sud u Beogradu, nadležan za izvršenje presude, nije odgovarao na pitanja da li je i kako postupao u ovom slučaju. Kozlina je i dalje u bekstvu, te ni tokom 2024. godine nije bilo informacija o tome gde se nalazi“.
Sasvim normalna praksa u zemlji gde su ratni zločinci proglašeni narodnim herojima – čak i kad ih osude, oni ne služe kaznu, već iščeznu na neki volšeban način, a država se i ne trudi da ih pronađe.
Državna strategija
Ovo su samo neki primeri, a u izveštaju ih ima mnogo više. Tu je temeljno, sistematski, akribično pobrojano i dokumentovano na stotine sličnih slučajeva poricanja zločina i genocida, laganja o prošlosti, negiranja odgovornosti, veličanja zločinaca, normalizacije zločina i srodnih pojava. Kad se ovako sve posloži, sa detaljnim podacima, statistikom, tabelama, navedenim primerima – čitalac dobija uvid u kompletnu sliku, crnu da crnja ne može biti.
Nakon čitanja izveštaja postaje očigledno da poricanje nije stihijsko događanje prepušteno slučaju, već da se radi o organizovanom, dirigovanom političkom projektu, i to sa vrha vlasti, u kojem učestvuju ogromne snage i silne institucije, mediji, društvene mreže, ustanove kulture, pravosuđe, organi izvršne i zakonodavne vlasti, delovi opozicije, ministri, skupština, crkveni jerarsi, intelektualci, javne ličnosti… Poricanje je svesna, ciljana državna strategija, napravljena sa predumišljajem, kao poslednja faza genocida, ratnih zločina i etničkog čišćenja.
Takav razvoj dogašaja je logičan, budući da se na vlasti nalaze učesnici udruženog zločinačkog poduhvata. U vreme kad su počinjeni zločini i genocid, Vučić je bio visoki funkcioner Srpske radikalne stranke, Ivica Dačić portparol SPS-a, a Aleksandar Vulin portparol Jugoslovenske udružene levice (JUL) i zamenik Mirjane Marković. Negiranje je od početka upisano u zločinački projekat, negirali su zločine i u realnom vremenu, pa sad samo nastavljaju isti posao. Tako brane svoja zlodela i održavaju u životu nacionalističku mržnju, kao zalog nekih potencijalnih budućih sukoba.
Zločinci i njihovi ideološki pokrovitelji stvorili su naopak sistem koji mladim generacijama šalje poruku da su zločini opravdani ako su počinjeni „za srpsku stvar”. A žrtvama se rugaju i poručuju im: nikada vam nećemo oprostiti što smo vas ubijali.
Piše: Tomislav Marković / AJB