Piše: Dražen Pehar
Lider HDZ-aa, Dragan Čović, nalazi se pod prijetnjom da ostane zabilježen kao sramna i mračna mrlja u povijesti hrvatskoga naroda u prvom dijelu 21. stoljeća. Zbog toga vjerujem da bi on, ukoliko posjeduje minimum moralnoga čuvstva, tzv. ‘obraza’, trebao dati neopozivu ostavku na sve svoje funkcije, a ja ga ovom prilikom javno i pozivam da to učini. Trebao bi učiniti posljednje djelo milosrđa prema samome sebi, ne prema narodu kojeg tako neučinkovito, dapače sa katastrofalnim posljedicama, predstavlja već 20-ak godina.
Pogledao sam detaljno posljednju izjavu Čovićevu za BHRT, posebno dio o poslu koji treba završiti do kraja godine, o ustavnome sudu i politici tzv. međunarodne zajednice. Iz tih izjava jasno se očituju dvije stvari: Čović prema američkoj politici u BiH ima servilan odnos, i stoji izravno pod njenim ‘nemoralnim utjecajem’; drugo, on nema uopće jasan odnos prema Daytonskome Sporazumu. Žalosno je da lider vodeće stranke u Hrvata ne poznaje okvir usvojen kako bi se okončao četverogodišnji ratni sukob, i značaj tog mirovnog okvira. Zbog toga on treba odstupiti.
Čović govori o svojem osobnom stavu u odnosu na ‘legitimnost izbornog predstavljanja konstitutivnih naroda’. Čini se da mu zapravo još nije došlo do svijesti da on treba da pregovara, da to čini ne samo u svoje ime, te da bi Hrvatski Narodni Sabor trebao imati pomno spremljenu pregovaračku platformu, sa popisom vrlo jasnih i obvezujućih opcija i posljedica. Bez toga, Čović čini ono što čini: on Hrvatima obećava ‘trajno gloženje sa ostalim građanima BiH unutar nužno postojeće BiH, kakvagod ona bila’. On nam obećava ‘trajno ratno stanje.’ Zbog toga ja ga ponovno pozivam: Odstupi čovječe, sačuvaj si minimum obraza!
Tri su vrste autonomije koje je on morao osigurati u posljednjih 20 godina: prva, u odnosu prema Zagrebu, koji se odrekao utjecaja na visokog predstavnika (čitaj ‘SAD’) od kraja 1998. godine, da bi dobili članstvo u EU, a danas da bi osiguravali svoje masno plaćene pozicije u birokraciji EU. Danas Čović veći je podanik u odnosu na Plenkovića nego što je Mate Boban bio u odnosu na Franju Tuđmana i to pored očite nesposobnosti hrvatskog ministra vanjskih poslova ne samo da predstavlja i interese Hrvata BiH, nego i da se uopće služi razumljivim engleskim jezikom. Dakle, dostojanstvo Hrvata BiH u odnosu na RH, svoju maticu, narušeno je, uz divovsku ulogu Dragana Čovića u tome.
Druga autonomija: u odnosu na međunarodnu zajednicu. Čoviću je trebalo, najmanje od 2002., biti posve jasno da međunarodna zajednica, zapravo njen transatlantski dio pod američkim vođstvom, nisu prijatelji BiH-Hrvata. Kako ja objašnjavama njegovu ulogu u tome smislu? Umjesto da je osigurao autonomnu vanjsku politiku BiH-Hrvata, on je postao dio one politike koja radi protiv interesa upravo njegova naroda. Zapravo, Čović se od Komšića po ničemu ne razlikuje. On iza zatvorenih vrata radi ono što Komšić radi otvoreno. To je jedina razlika. I zato, upravo zbog poslušnosti prema SAD, Čović je danas dio nekog projekta fiktivnog održavanja fiktivnog zajedništva u Federaciji, koje kao važan dio uključuje i to da se neki ‘Ramzes’, ministar unutarnjih poslova, dovikuje sa Miloradom Dodikom, i prijeti ratnim sukobom. On je dio koji prešutno, ali vrlo vidljivo i glasno, podržava nemoralnu praksu SAD i EU u smislu nametanja ‘nelegalnoga njemačkog turiste’ kao visokoga predstavnika, uz flagrantno kršenje procedura predviđenih Daytonskim sporazumom. Zato, g. Čoviću, odstupite sa svoje pozicije!
Treća, najvažnija autonomija, jamac dostojanstva što je Čović trebao promovirati, a zapravo svojim djelovanjem svakim danom negira i potire: u odnosu na same Hrvate, i to prije svega preko same kadrovske politike u odnosu na stranku koju predvodi, Čović ima ulogu apsolutnoga autokrate. Naprosto ne podnosi alternativna mišljenja. Ne podnosi inicijative. Razgovarao sam sa slobodnomislećim članovima HDZ-a, svi imaju isti problem: jedan je siguran način da neki problem ostane neriješen – iznesite ga pred Čovićem. U tome smislu, Čovićevo je djelovanje zapravo destruktivno po samu stranku HDZ, u kojoj nema demokracije, nema rasprave, nema protoka informacija, nema razmjene mišljenja i argumenata, nema dogovora, nema preuzimanja odgovornosti…Ključni se kadrovi biraju po dva ‘kriterija’: jer vođa ne može uraditi neki posao koji bi trebao raditi po opisu svojega posla; pri čemu se podrazumijeva apsolutna poslušnost i odustajanje od vlastitog mišljenja; neki se kadrovi pak biraju jer vođa treba vratiti dug nekim ‘moćnim prijateljima’ koji, naravno, posjeduju mnogo sinova, kćeri, unuka, sestrića, tetića itd, bračne drugove da ne spominjemo.
Stranka, koju loše vodi konfuzni autokrata, na osnovu američkih naloga iza zatvorenih vrata, ne može se održati. Dakle, trenutno je stanje neodrživo, a što se dulje nameće, to je sve sigurnije da će ishoditi za sve vrlo neugodnim posljedicama. Takav ‘sustav’, koji ne rezultira pozitivnom izvanjskom promjenom kad je takva promjena potrebna, mora kolabirati, urušiti se, jer narušava ključne i ljudske i božanske, dapače prirodne, zakone. Također, nema nikakve potrebe da detaljnije opisujem stanje u mnogim institucijama inficiranima i vođenim tzv. HDZ-kadrovima, poput Sveučilišta u Mostaru na kojem predaju polupismeni i nepismeni asistenti, docenti, profesori. Čoviću Dragane, spasite obraz, odstupite sa pozicije!
Ne bih želio nikoga plašiti, međutim, situacija u BiH vrlo je nestabilna. Ključni akteri ne pokazuju sposobnost ni minimalne samo-kontrole i odgovornosti prema sebi i ostalima. Daytonski Okvir poremećen je na mnogo načina, prije svega američkim intervencijama u desetljećima rađanja 21. stoljeća. BiH je također potrebna neutralnost, ne pripadnost NATO, zbog mira u kući koji bi trebao biti svima prvi, najviši prioritet. Znam da mnogi dijele suprotno mišljenje, ali siguran sam da bi ga promjenili čim bi im posljedice takvoga mišljenja u obliku ukrajinske sudbine, a takvu su sudbinu NATO planeri možda namjenili i BiH, došle na naplatu. Siguran sam da bi i Čović svoje mišljenje promjenio pod drukčijim okolnostima, ali u vremenima poput naših potrebni su nam i mudriji i odgovorniji lideri, sa mnogo sigurnijim i na koncu humanijim, i više milosrdnim i kršćanskim, svjetonazorom. Zato, zbog sadašnjeg povijesnog trenutka, Čović bi morao odstupiti sa svih političkih funkcija koje obnaša.
I da se još jednom vratim na početak – na Čovićevo ‘davanje rokova sebi i svojim partnerima (do kraja godine, mjeseca i sl.)’ – on je dao stotine, ako ne tisuće, takvih izjava; a velika većina tih ‘obećanja’, ili samo-obvezivanja, nije ispoštovana. To vrijedi posebno za one ključne, o hrvatskoj ravnopravnosti, legitimnom predstavljanju, konstitutivnosti. Čovjek koji krši svoju vlastitu riječ, posebno bez izvanjske prisile, sustavno, i bez žaljenja, u mom se jeziku naziva ‘lažac’. Kako se taj fenomen zove u vašem jeziku?