Više od 30 hiljada kandidata na izborima – to bi, bogme, bilo previše i za znatno veće i snažnije države, a kamoli za ovakvu zemljicu kakva je Bosna i Hercegovina, koja jedva nategne tri miliona stanovnika sa stalnim prebivalištem na njenoj teritoriji. To, međutim, nije smetalo svim tim ljudima da se kandiduju na novembarskim lokalnim izborima u nadi da će izboriti poziciju vijećnika ili nekog drugog funkcionera na lokanom nivou i tako se egzistencijalno zbrinuti u naredne četiri godine. Čitava armija ljudi, od kojih mnogi nisu imali nikakve veze s politikom prije nego što su postali kandidati, gura se u političke strukture, na sav glas pozivajući građane da ih podrže kako bi, kažu, radili u njihovom interesu.
U ovih tridesetak godina, otkako je demokratija zakoračila, ili slikovitije rečeno, zagazila na balkanske prostore, građani su, htjeli – ne htjeli, stekli veliko iskustvo. Malo ko vjeruje u izborne poruke, a još manje u tvrdnje kako su svi ti kandidat krenuli u političke vode iz najpoštenijih pobuda – da služe narodu. Ova apsurdna masovnost učešća na izborima morala bi biti sumnjiva i najneupućenijem i najnaivnijem čovjeku, a kamoli nekome ko tri decenije preživljava sve marifetluke balkanske demokratije.
„Biznis, jarane, danas je to biznis. Niko ništa i ne misli da radi, samo gleda kako će se dograbiti nekog mjesta, makar i u mjesnoj zajednici ili u nekakvom odboru, samo da bi hajrov’o i konektov’o se na novčane tokove. Glavni pos’o je politika,“ fatalistički ravnodušno, poput nekog drevnog istočnjačkog mudraca, tumači jedan sarajevski taksista nemogućom mješavinom tradicionalnog i modernog vokabulara, sjedeći na kamenom zidu, mašući nogama i gledajući u čitavu izložbu slika kandidata na zidu prekoputa, na kojem je više likova nego na četiri strane onog albuma sa sličicama FIFE. Prosto da se zapitaš – kome je uopšte uspjelo da toliko lica, i to još nasmijanih od uha do uha, nagura na tako skučen zid?
Politika kao unosan biznis
I bez raznih analitičara i sociologa dođosmo do odgovora otkud ova najezda kandidata na izbornim listama – politika je u Bosni i Hercegovini postala najunosniji biznis. Dok preduzeća propadaju, dok se gase radna mjesta, a radnici, što bi se reklo u narodu, ostaju na ledini, političke stranke su preuzele sve društvene tokove. Razvijena je svojevrsna kultura dominacije političkih stranaka i institucija, u kojima ljudi vide jedino mjesto gdje mogu imati egzistencijalnu sigurnost. Čak i mladi, koji izlaze iz škola i sa fakulteta, već u startu su sasvim pripremljeni na činjenicu da pred sobom imaju od izbora dva putića – ili preko granice u neko društvo gdje se poštuju znanje i rad ako hoće da naprave nešto od sebe, ili pod suncobran stranačkih struktura, u pokornost liderima, što znači – u sigurnost i lagodnost institucija, ustanova i javnih preduzeća.
Nije to, doduše, počelo od prvih demokratskih izbora ranih devedesetih prošlog vijeka u tadašnjoj Jugoslaviji. Na balkanskim prostorima već nekih stotinu trideset-četrdeset godina, nekako od dolaska Austrougarske monarhije, postoji kult činovnika i državnih službenika kao ljudi koji žive sklonjeni i ušuškani u sigurnost države. Još je veliki pripovjedač Derviš Sušić u svom čuvenom romanu „Pobune“, nepogrešivo skenirao takav mentalitet kroz lik bogatog i beskrupuloznog trgovca Hadži Numan-bega Pilavije, koji se obraća svom sinu Abdulahu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pa mu kaže: „Sine moj, Abdulahu, magarčino moja nedotupavna… Trgovac ne možeš biti, ne znaš sticati nešto iz ničega. Od tebe se ni metar čestite opute ne može napraviti, toliko vrijediš. Nizašta nisi… Pa ćeš ti, sine, činovnik da postaneš. Mjesečna plaća, mada nije nešto naročito, teče sigurno, treba samo Boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadređenog da slušaš. Biti činovnik, velik je rahatluk. Ćutiš, pišeš, a hartija državna i tinta državna – cvrljaš što ti narede. To ti je sva mudrost i napor. Bićeš činovnik.“
Pa, nije valjda da se ništa u mentalnom sklopu ovdašnjih ljudi nije promijenilo još od vremena Kraljevine Jugoslavije, i nehotice bi pomislio svako ko je imao priliku da iskreno porazgovara s nekim od ovih kandidata o tome zašto stvarno ulaze u politiku. I među stručnjacima vlada mišljenje da u političke strukture zbog istih razloga žele i oni koji nisu opterećeni nekim zavidnim znanjem i obrazovanjem, ali i oni sa doktorskim diplomama – zbog lagodnog života. Tako su na kandidatskim listama ljudi raznih profila – vodoinstalateri, tapetari, učitelji, trgovci, pa i oni čije je zvanje gotovo nemoguće utvrditi, ali i univerzitetski profesori i ljudi iz samog vrha akademske piramide. Tako će na izborima u Mostaru na vrhu tri nacionalne izborne liste biti tri ljekara! Nema građanina koji se neće zapitati – gdje će u politiku baš sad, kad svijetom hara najveća pošast još od španske groznice prije stotinu i više godina? Ko će nas liječiti ako svi pobjegnu u političke vode?
Društvo stvoreno za političare
Još prije nekoliko godina, negdje tamo pred izbornu kampanju 2014. godine, banjalučki univerzitetski profesor Đorđe Vuković najpreciznije je definisao tu masovnu histeriju za političkim funkcijama. U društvu u kojem je realni sektor potpuno obezvrijeđen i u kojem znanje nije na cijeni, svi bi da nađu mjesto u institucijama ili drugim utočištima, koje nudi politika. U tom svijetu za sebe, uvjeren je profesor Vuković, suvereno dominiraju političke stranke.
“Političke partije se osnivaju kao privatna preduzeća, koja se nude na tržištu vrlo jeftinih vrijednosti, ideologija ili vizija budućnosti – grupe ljudi koje u politici vide priliku za brzo i lako dolaženje do ličnih ili nekih grupnih interesa.”
Bosanskohercegovačko društvo je – to dokazuje i tako veliki broj onih koji po svaku cijenu žele u političke strukture – društvo stvoreno za političare. Politika nije samo najplaćenije zanimanje, koje nudi brojne beneficije i to na raznim nivoima, nego je i jedini pouzdan model socijalne sigurnosti u ova nesigurna vremena. Nije ni čudo što je na izbornim listama zapanjujuće veliki broj onih čiji su motivi ulaska u politiku, najblaže rečeno, neuvjerljivi i koji se, prije nego što su se odlučili za politički angažman, nisu dokazali baš ničim što bi im bilo preporuka za političke karijere i funkcije u zavjetrini institucija i drugih struktura u kojima sve konce povlače političke stranke i moćnici iz njihovih vrhova.