Piše: Saša LJUBIČIĆ (Slobodna Dalmacija)
“Srbija ne sme da stane”, poručuje biračima Aleksandar Vučić, pa se hvali rastom plaća i mirovina i novim kilometrima autocesta za koje su zaslužni jedino i samo njegovi “naprednjaci”.
Predsjednik ne da srpsko Kosovo ni “srpski svet”. Kaže još: “Nema toga ko će da nas zavadi s Rusima”. To je politička platforma Srpske napredne stranke koja se primila u ruralnim dijelovima Srbije i kod Srba doseljenih s Kosova, Hrvatske i BiH. Budu li brojniji od Beograđana koji listom glasuju za opozicijske stranke, a sve ankete govore da bi moglo biti tako, Vučić bi se mogao pretvoriti u malog Putina koji ne silazi s vlasti.
Zašto je do svega ovoga došlo? Srbija se sve vrijeme nalazi u nekoj vrsti izvanrednog stanja. Na Kosovu svako malo izbije sukob koji miriše na rat, a što je apsurdno, bez obzira s koje se strane prvo zapucalo, svaka žrtva, svaka ozbiljnija ugroza, Srbiju dodatno skrene s puta prema Europskoj uniji koji je onako vrludav i sklizak.
ISPRANI MOZGOVI
Od vremena Zorana Đinđića kad se činilo da se dobar dio susjedne nam države priklonio europskoj ideji i da će oni koji na Zapad gledaju kao na političkog neprijatelja zbog bombardiranja u režiji NATO-a, s vremenom ostati u manjini, situacija je danas posve drukčija. Vučićeva medijska mašinerija ljudima je isprala mozgove do te mjere da samo dvadeset posto građana vidi svoju državu u EU-u, a otprilike toliko je i onih koji su svjesni odgovornosti Miloševićeva režima za agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo, te na kraju napad NATO-a na Srbiju, potaknut protjerivanjem i zločinima nad Albancima na Kosovu.
U toj i takvoj Srbiji, u kojoj europske snage očito ne mogu odnijeti prevagu, građani biraju između Vučića, koji je, eto, za mirno rješenje kosovskog pitanja, makar mu nije problem ni zveckati oružjem, i Milice Zavetnice, koju nazivaju još i ljepšom verzijom Šešelja, te Boška Obradovića iz opskurne stranke Dveri.
Birači se nalaze u situaciji da “začepe nos” i biraju Šešeljeva nosača gajbi, koji bi ih, kad već nitko s ljevice nema ozbiljnih šansi, mogao spasiti još jednog rata, u koji bi Srbiju, sudeći barem prema žestokoj retorici, mogla uvući krajnja desnica; militantna i huškačka kamarila, za koju je čak vojvoda Voja premekan, pa će isti ovoga puta pod skute nekadašnjem šegrtu Vučiću, ne bi li se provukao u parlament.
Vučićeva Srpska napredna stranka, u kojoj je on alfa i omega, do te je mjere kontaminirala društvo vraćajući ga na postavke iz devedesetih, da veći dio javnosti Srbiju vidi isključivo kao kao žrtvu ratnih zbivanja zbog secesionističke politike Hrvatske i BiH. Otprilike je to ista situacija kao u Hrvatskoj gdje dobar dio javnosti, unatoč presudama Haaškog suda za udruženi zločinački poduhvat u BiH, nije svjestan da Hrvatska vojska nije 1993. preko Save i Une sadila cvijeće, već u tihoj kolaboraciji s Karadžićem i Mladićem, svom snagom nasrnula na Armiju BiH razarajući tamošnje gradove i sela, i osnivajući logore za Bošnjake, poput zloglasnih Heliodroma i Dretelja i drugih šezdeset, kako su ih nazivali, sabirnih centara HVO-a.
APSOLUTNA VEĆINA
Vratimo se komšijama. Znači, umjesto katarze, koju je onomad navijestio Zoran Đinđić, Srbija je od njegove smrti doživjela moralni sunovrat. Veliku Srbiju zamijenio je tzv. Srpski svet, isto s….., drugo pakovanje, a slavljenjem Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, kad se srpski barjak vijori gdje god je i jednog Srbina, insinuira se da su to sve bile, a možda će opet jednom biti – srpske zemlje. Upravo s tih pozicija Vučićeva stranka kani osvojiti apsolutnu većinu u Skupštini Republike Srbije i sama formirati Vladu, a ako u tome ne uspije, opozicija će, kako je kazao Dragan Đilas, to smatrati nekom vrstom pobjede.
Znači, na izbore se zapravo ide s mišlju da od promjena neće biti ništa, a najviše je što se može očekivati da SNS ne uspije iz prve formirati Vladu, što će ih prisiliti na iscrpljujuće razgovore s mogućim političkim partnerima?!
Prava je istina da će se Srbija promijeniti jedino pobjedom opozicijskih stranaka građanske orijentacije, kao i to da je nju nerealno očekivati, jer je, vratimo se meritumu stvari, podrška europskom pravcu Srbije na skromnih dvadesetak posto, a s jednako toliko glasova u parlamentu ne značite ništa.
Dan prije izbora, ništa ne sluti na dobro. Može li se dogoditi čudo?