Rezultat parlamentarnih izbora 2020. bio je odraz opadanja snage stare vlasti, predvođene DPS i infiltriranja rusko-srpskog uticaja u bukvalno sve pore slabo branjenih institucija države. Jučerašnji rezultat predsjedničkih izbora pokazao je stepen truljenja crnogorskog društva i države u protekle tri godine.
Samo iz procesa teškog propadanja jedne zajednice može se u predsjednika države prometnuti neko nalik Jakovu Milatoviću. Osoba bez elementarnog političkog znanja i iskustva, neprijatnog karaktera i razobručene ambicije, lišena pristojnosti i elokvencije, nesposobna da pokaže poštovanje i kontroliše ego, biće narednih pet godina legitimacija Crne Gore pred svijetom.
Uz sve mane i razlike, Momir Bulatović, Filip Vujanović i Milo Đukanović bili su političke gromade za vulgarnog populistu sa Oksforda.
Jakov Milatović je samo pion koji je, možda sasvim slučajno, a možda zbog procjene da Milojko Spajić ima nepoželjan višak liderskog potencijala, izveden da postane kraljica.
U savršeno vođenom projektu koji je nezavisnu Crnu Goru bacio na koljena 30. avgusta, a 2. aprila pretvorio je u de facto provinciju Srbije, najvažniji posao odrađen je u propagandnoj ravni. Zapravo, taj posao počeo je još sredinom 90-ih, a posljednje tri godine bile su samo završna faza egzekucije zdravog razuma.
Buljuk glasila iz susjedstva i, prije svih, domicilni medijski makro koji je svoj koncern istrajno podvodio svakome ko je spreman da mu dobro plati i obeća političku moć, na kraju su uspjeli da dovoljno velikom broju tzv. suverenista podvale rušenje države kao rušenje vlasti.
Klerošovinisti su predstavljeni kao borci protiv kriminala i korupcije, zapjenušani putinofili kao demokrate i europejci, razgonitelji stranih investitora i pozajmljivači para po nenormalnim kamatama u ekonomske vunderkinde i narodne majke. Kad je scena postavljena, na nju je iskočio Jakov. A mogao je i bilo ko drugi iz prvoga ešalona Evrope sad. Jer, rezultat predsjedničkih izbora stvar je trenutka i okolnosti, a ne personalitija pobjednika.
Milo Đukanović zaslužuje poštovanje što nije tražio dublera, nego je sam pokušao da odbrani ono u šta vjeruje i što je pod njegovim rukovodstvom stvarano do 2020. Iako je, bolje od ikoga, znao da u toj utakmici ne može pobijediti.
Predsjednički izbori dobili su karakter referenduma za i protiv Đukanovića. Što je savršen spin za skrivanje suštine: bio je to referendum za i protiv onoga što Đukanoviću nikad nije oprošteno: „grijeha nezavisnosti“ Crne Gore.
No, ključno je za ishod bilo nešto drugo – geopolitičke silnice ukrstile su se tako da je Crnoj Gori namijenjena sudbina kompenzacije Srbiji i Aleksandru Vučiću za gubitak Kosova. Često je sudbina malih da posluže kao moneta za potkusurivanje u igri velikih. Crnoj Gori je, izgleda, suđeno da to iskustvo prolazi češće od bilo koje druge države. Zato je, danas, opravdan i razumljiv osjećaj zgađenosti istinski prozapadno orijentisanih građana Crne Gore prema politici Brisela i Vašingtona, prema Vučićevoj grenelizovanoj posluzi Hilu, Eskobaru i Varheljiju. Zato je, umjesto Đukanovića, koji nije želio da evropski put Crne Gore završi u hladnjači Otvoreni Balkan/Srpski svet, morao biti instaliran neki jakov.
A, da je posrijedi dugoročan plan, za koji treba obezbijediti komfornu većinu, jasno pokazuje Milatovićevo zalaganje za dvojno državljanstvo i slavodobitna projekcija osvajanja dvotrećinske većine na narednim parlamentarnnim izborima. Đukanović bi istinski bio poražen da je svoj opstanak na političkoj sceni kupio pristajanjem da pljune na sve najbolje što je uradio u prethodne tri decenije.
Poraz na izborima sastavni je dio života političara i Đukanović je i sinoć, kao i 30. avgusta, pokazao da zna da se suoči sa tom činjenicom. Kad se to uporedi sa načinom na koji se Milatović suočio sa svojom pobjedom, onda se dobije razlika između državnika i osobe koju je poplava populizma izbacila na površinu.
Vjerujem da se barem dio tzv. suverenista već sinoć postidio svoga glasa datog Jakovu Milatoviću, dok su se diljem Crne Gore valjale velikosrpske, anticrnogorske orgije. Dali su presudan doprinos „velikoj narodnoj pobjedi“ onih koji ne ljube nijedan crnogorski državni i nacionalni simbol, nego slave pod obilježjima susjedne zemlje i pjevaju Draži Mihailoviću. Čovjek bi pomislio da je i najglupljima dovoljno za zaključak o čemu se radi, kad nekog podrži Vojuslav Šešelj i Aleksandar Raković. Očito, nije bilo.
Zapravo, ne isključujem da su scene slavlja pristalica Jakova Milatovića napunile srce i dušu i tom profilu birača?! Jer, nikad nijesam vjerovao u iskrenost patriotizma onih koji više mrze Đukanovića i DPS, nego što vole Crnu Goru. I kojima nije dosta osvete ni kad Crna Gora postane manje država nego što je Zabjelo republika.
No, sinoć su i takvi izgubili posljednji izgovor što svoju ljubav prema Crnoj Gori demonstriraju na tako uvrnut način kao što je prilaganje glasova za ono što smo sinoć imali priliku da slušamo i gledamo. Ili nijesu? Ili će i nakon Đukanovića i pada DPS u duboku opoziciju, svoje glasove za srpsko-ruski politički servis u Crnoj Gori pravdati osvetom za ukradeni program Liberalnog saveza?
S druge strane, s jedine prave strane razmišljanja o budućnosti, sve ono što se desilo na predsjedničkim izborima mora da bude početak traženja novih načina i organizacionih modela u borbi za vrijednosti koje su nakon tri godine civilizacijskog sunovrata, postale baština manjeg dijela crnogorskog društva.
Treba se i bukvalno svakoga dana podsjećati monstruoznih objava na društvenim mrežama, kojima su pristalice PES i Jakova Milatovića pokušavali da demotivišu našu dijasporu da dođe na glasanje. Da bismo znali koliko je važno boriti se da Crna Gora opet bude oaza multikulturalnosti na Balkanu.
Treba se i bukvalno svakoga dana podsjećati brutalnoga miješanja Crkve Srbije u izborni proces, u obrazovni sistem, ma u svaku oblast društvenoga života, zaključno sa politikom nataliteta o kojoj se Jakov Milatović konsultovao sa Joanikijem Mićovićem. Da bismo znali koliko je važno da Crna Gora bude sekularna država.
Treba i bukvalno svakoga dana gledati slike sinoćnjeg slavlja. Da bismo znali kako izgleda država u rukama onih koji prema njoj ne osjećaju nikakvo poštovanje.
Nove nužde ištu nove sile, pa ako su okolnosti koje je Brisel definisao kao liderstvo u eurointegracijama mogle izroditi antizapadni, klerošovinistički mrak, što da se iz ovoga koje Brisel sad definiše kao kancer regiona ne izrodi nešto bolje od svega prethodnog.
Piše: Piše: Darko Šuković / Antenam.net