23.02.2024.
HomeKolumnePalestincima treba država, ne humanitarna pomoć

Palestincima treba država, ne humanitarna pomoć

Sve ovo što se događalo prvih petnaest dana od napada Hamasa na Izrael pokazuje da se odvijaju, samo u drastičnijem obliku i tempu, konstante uzroka i prauzroka takozvane bliskoistočne krize. Da se ona svodi na nimalo takozvanu krizu i sukob Izraela i Palestinaca. I da se od arapskih zemalja, svijeta nastanjenog muslimanima, pa i cijelog svijeta, prepušta na obračun Izraela i Palestinaca.

S jedne, Hamasove strane, to jeste bio upad na teritoriju Izraela, jer je trajao samo nekoliko sati, što proteklih 75 godina nije uspjela nijedna arapska armija. I jeste bio napad iz zraka raketama koji je trajao samo nekoliko dana. Dvije hiljade raketa za dvije minute, je li se to moglo zamisliti? S druge strane, ni u jednom od ratova izraelska armija nije doživjela da joj neka arapska vojska ne samo prodre preko granice nego napadne tri kasarne. Prema svjedočenjima Palestinaca, neke izraelske oficire hamasovci su zatekli u krevetima svojih domova.

Zbog toga je odmazda Izraela bila tako žestoka i obrušila se samo na Palestince. A Palestincima je ostala samo Gaza odakle su ga mogli napasti. A otuda, opet, to je mogao učiniti samo Hamas. Militantni politički pokret koji se ne bori samo protiv okupacije palestinskih teritorija nego i postojanja Izraela, koji se ne libi ni od terora prema Palestincima, pa je prema fatahovcima koji predvode palestinski pokret otpora još od vremena Jasera Arafata znao biti okrutan koliko i prema Izraelcima. I ovaj put je načinio veliki grijeh pucajući po omladinskom festivalu i odvodeći kao taoce ne samo vojnike nego žene i djecu.

Koliko god bio omražen u Izraelu i zapadnom svijetu i odbojan u cijelom miroljubivom svijetu zbog svog fanatično-religioznog programa, koliko god ga se odricali i pribojavali, većina od desetak miliona Palestinaca koji okružuju Izrael ili u njemu žive smatra Hamas svojim. Ako ne herojima, ono svojim rodom i narodom.

Odmazda Izraela je, međutim, prevazišla sva zla Hamasa. Premijer Netanyahu i njegova vlada kao da su čekali priliku ne samo da se konačno obračunaju s Hamasom nego da ponovo okupiraju Gazu i dokrajče palestinski pokret otpora okupaciji koji je odatle još jedino mogao da djeluje. Već se čini na tome da se Gaza očisti od svih Palestinaca s nekoliko kilometara uz granicu. Zatim se ostali rasele po novim izbjegličkim logorima. Spominje se ovih dana i nova palestinska Nakba, poput one iz 1948. Ili Naksa iz 1967. godine. Naprimjer, tako naslovljava svoju analizu Nur Arafa iz američkog magazina Carnegie.

Gazu bi, prema Netanyahuovom planu, pokrivala izraelska armija, a u nekom još dalekom sporazumu, mogla bi se vratiti pod suverenitet Egipta, pošto je još upisana u njegov grunt, a ne u teritorije neostvarene istorijske Palestine. To bi godilo i današnjim egipatskim vlastima, pa neka se neko čudi zašto Egipćani zatvore granični prelaz Rafah kad god izbije neki palestinsko-izraelski sukob iz Gaze. Egipat nema problema s Izraelom zbog Palestinaca otkako je predsjednik Sadat potpisao mirovni sporazum. Bez obzira na to što je taj sporazum platio vlastitom pogibijom od ruke Egipćanina koji je podržavao Palestince. Kao što će kasnije i izraelski premijer Rabin stradati od ruke Jevreja koji se protivio njegovom mirovnom sporazumu s Jaserom Arafatom.

Jedno od pitanja s kojima se susrećem od nedovoljno upućenih je i “Šta rade ostali Arapi, što ne pomognu Gazi”? U pravu su, ali Gaza, kao i Zapadna obala opkoljene su arapskim državama Egiptom i Jordanom, koje su se mirovnim sporazumima obavezale na mir s Izraelom, ali i osigurale od zahtjeva svojih naroda da izazivaju i pokreću rat s Izraelom, pošto su vratile svoje teritorije okupirane u junskom ratu 1967. Sirija nije mogla da vrati Golan, a danas je rasturena svojim unutrašnjim ratom. Liban je u sličnom stanju, unutra u rasulu, a pokret Hizbulah, iako naoružan od Irana možda i bolje nego Hamas, dio je libanske vlasti. A ukoliko nastavi da još više šalje rakete na Izrael, Liban može već narednih dana da doživi njegovu invaziju poput 1982. Tada su prisilili Arafata da zajedno s cijelim PLO napusti Liban, kao što danas pokušavaju s Hamasom u Gazi.

Tako su praktično arapskim državama, i da požele da priteknu u pomoć Palestincima, na razne načine vezane ruke. A Palestincima na Zapadnoj obali vezane su i ruke i noge. Njih vodi takozvana Palestinska uprava, simbolično Država Palestina. Ona ima vladu, predsjednika Mahmuda Abasa, čak i mjesto posmatrača u Ujedinjenim nacijama. Priznata je od više zemalja nego Izrael. Ali je onih samo 22 posto teritorije od istorijske Palestine koje joj je dodijeljeno sporazumima iz Osla početkom 1990-ih godina rastureno i razbacano jevrejskim naseljima na kojima već ima onoliko setlera koliko je Palestinaca 1948. protjerano iz svojih domova. A na 60 posto tih 22 posto Palestinci, ako ih krivo pogledaju ili mahnu rukom, izraelski vojnici imaju pravo da usmrte. I uhapse djecu od sedam godina.

Tamo na toj takozvanoj Zapadnoj obali rijeke Jordan, pošto je istočnu još Winston Churchill poklonio hašemitskim Arapima, kao i u Jerusalemu, ili njegovom istočnom dijelu datom na upravljanje današnjem Jordanu, ali pod punom izraelskom vojnom kontrolom, trebalo bi da bude centar palestinskog otpora okupaciji i buduće države Palestine. Možda će jednog dana i biti, ali kakvo je stanje ovih dana, mnogi u to sumnjaju, s obzirom na vojnu snagu Izraela i njegovih američkih saveznika. U petak je BBC objavio reportažu iz sela Kusra na sjeveru Zapadne obale. Njegovi žitelji su rekli reporteru: “Svi pričaju o Gazi, a nas niko ne spominje. Pogledajte ove snimke, žele nas istrijebiti”. Na jednom se jasno vidi kako jedan maskirani čovjek iz jevrejskig naselja, s dva-tri metra, puca u stomak Palestinca, koji se previja i pada. Preživio je, ali nisu desetine koje ginu u sukobima s doseljenicima na njihovu teritoriju, otimajući im komad po komad zemlje, ispresijecane autoputevima kojima Palestinci ne smiju da voze. Još su rekli reporteru BBC-a: “Pale nam seoske kuće, masline nam sijeku, automobile razbijaju, zemlja se krade”.

Ustvari, tu zemlju, tu Zapadnu obalu, koju Izraelci nazivaju Judeja i Samarija, Netanyahu je odavno planirao da anektira, kao što je učinjenio s istočnim Jerusalemom, a još ranije sirijskim Golanom. Uz podršku Amerike, posrednu ili neporednu, zavisno koji je predsjednik vodi.

Toliko mi se pitanja nameće za razmišljanje i izricanje ovih dana da ne stignem ni na jedno da odgovorim na prostoru jedne novinske kolumne. Eto, na jedno od suštinskih, zašto predsjednik Biden pruža punu, rekosmo apsolutnu podršku Izraelu? Uz sve ostalo, i američke geostrateške interese, čini se da on ne sluša ni svoje savjetnike ni prijatelje, nego samo Netanyahua. A onaj ga, iz svojih interesa da ostane voditi Izrael, po vlastitom priznanju, zivka svaki dan po nekoliko puta. Tako se dogodilo i ono što se jednom američkom predsjedniku ne bi smjelo dogoditi, da u emotivnom istupu prenese ono što mu je javio Netanyahu, a što su demantovali čak i izraelski generali, da su hamasovci odsijecali glave Izraelcima koje su hvatali prvog dana rata.

Humanitarnom katastrofom u Gazi, koja to jeste, suviše se u drugi plan baca suština sukoba. Humanitarnom pomoći svijet želi da se iskupi za isticanje i uklanjanje uzroka koji su doveli do tog stanja. Pri tome čovjeku naumpadne kako se slično radilo i u Bosni 1990-ih godina. A Palestincima, u Gazi ili bilo gdje oko Izraela, nije toliko potrebna humanitarna pomoć koliko im je potrebna vlastita država.

Piše: Hajrudin Somun / Oslobođenje

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti