Piše:VLADO VUUŠIĆ (JUTARNJI LIST)
Bauk trumpizma-putinizma kruži Europom. Sve zaudara na vrijeme od prije 90-ak godina. No, čini se da neki istaknuti pregaoci suvremenog ultrakonzervativizma ipak neočekivano imaju problema. Slučajno ili ne, ali nekako je koincidiralo da su četvorica najistaknutijih istočnoeuropskih trumpističko-putinovskih svjetonazorsko-ideoloških istomišljenika – Viktor Orbán, Aleksandar Vučić, Robert Fico i Milorad Dodik (ima ih još diljem Europe, ali ovi su na vlasti) – baš sada, kada je, čini se “procvalo” novo populističko neokonzervativno prijateljstvo američkog i ruskog lidera – Donalda Trumpa i Vladimira Putina – došli u velike probleme te da im se ozbiljno trese fotelja nakon višegodišnjeg vladanja.
Naime, sva ta četvorica desno konzervativnih populističkih lidera bliska su politici Vladimira Putina, a dolazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću te ideološko američko-rusko bratstvo, po njima, trebalo je biti potvrda “ispravnosti” njihove politike. Oni su ti koji su mislili da bi zbog toga oni trebali biti glavni i prijetiti svima svojom velikom braćom, uvjereni da dolazi njihovo vrijeme i nakon toliko godina što su na vlasti. Mađarska “je bila Trump prije Donalda Trumpa” jer već dugo odbacuje migracije, rodnu ideologiju i rat u Ukrajini, zbog čega smo trpjeli napade iz Europe, rekao je nedavno mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó.
DONALD SE RODI!
Šef srpskog entiteta u BiH Milorad Dodik, podsjetimo, zgradu u kojoj stoluje u Banjoj Luci “obasjao” je likom Donalda Trumpa, čestitavši mu pobjedu na izborima, uvjeren da on može sada, krijući se iza leđa moćnog patrona, svima pokazati gdje im je mjesto. Aleksandar Vučić odmah je sklopio neke balkanske poslove s Trumpovim rođacima i bliskim suradnicima, dajući, recimo, u koncesiju zgradu Generalštaba srpske vojske koju su razorile američke rakete prilikom NATO-ove intervencije 1999. godine, za koju taj isti Vučić tvrdi da je bio “zločinačka agresija” ni s čim izazvana (sic!?), kao da tadašnja Srbija nije pokrenula čak četiri rata na području Jugoslavije.
No, ironijom sudbine ta četvorica autoritarnih voždova suočila su se, baš sada, prvi put s mogućnošću da izgube vlast u trenucima kada se činilo da je došlo na njihovo. U Beogradu, Bratislavi i Budimpešti šire se prosvjedi protiv tamošnjih režima, dok se tlo pod nogama Milorada Dodika u Banjoj Luci prilično zatreslo. Razlozi pobuna i njihov ishod su ili će biti različiti i u Srbiji i Slovačkoj i Mađarskoj, pa i Republici Srpskoj, ali im je jedna stvar ipak zajednička – dobrom dijelu građana tih zemalja dosta je autoritarne vladavine njihovih čelnika.
Naprosto, dosta im je Vučića, Orbána, Dodika i Fica, možda i više od same suštine njihovih režima. Naime, u Mađarskoj su ustali jer im je dosta Orbánova despotskog načina vladanja, ali i zbog sve lošije socijalne i ekonomske situacije, velike inflacije i velikog odljeva školovanih ljudi (navodno najveći u EU po glavi stanovnika), a oporba želi povratak na “europske vrijednosti”.
U Slovačkoj bunt je izazvao ne samo njegov autoritarni i nepotistički način vladavine nego je zamašnjak protesta bila otvorena proputinovska i antiukrajinska pozicija Fica, kao i njegove izjave o “mogućem izlasku iz EU i NATO-a”, što je prelomilo. U Srbiji je pak, druga situacija, prosvjede je izazvala tragedija u kojoj je poginulo 15 ljudi, kao izravna posljedica korupcije, nemara i odbijanja da se pravdi privedu odgovorni, ali se na prosvjedima u Srbiji ne ističe ono što je za Slovake i Mađare najbitnije – odnos prema EU, odnosno europskim vrijednostima i svjetonazorima, iako se naslućuju negdje u pozadini. Naime, iako su “mete” prosvjeda u svim tim državama personalizirane, jer te vođe simboliziraju i predstavljaju taj autokratski režim, on je ipak u Srbiji najizraženiji. Ono što je definirao profesor Adnan Prekić s podgoričkog sveučilišta:
“Treba jasno reći jesu li prosvjedi u Srbiji usmjereni na promjene ili zamjenu!? No, kako god, stvari su se za svu trojicu okrenule i svi oni došli su u nelagodnu situaciju. Vučić već gotovo šest mjeseci ima prosvjede koji se šire i koliko god je on još uvijek u sedlu, prilično je uzdrman. Orbán je prvi put nakon svoje 15-godišnje vladavine dobio suparnika – oporbenog čelnika stranke Poštovanja i slobode – Tisza (Tisztelet és Szabadság Párt) Pétera Magyara – koji bi ga na sljedećim izborima 2026. godine mogao poraziti. Trenutačne ankete pokazuju da Magyar čak ima blagu prednost ili su izjednačeni u domeni statističke greške, pa Orban radikalizacijom i dodatnim restriktivnim zakonima kojima nastoji sputati i ograničiti građanska, manjinska i ljudska prava nastoji obuzdati prosvjede oporbe. No, to je dvosjekli mač.
Veća represija ne daje nužno prednost režimu. Zanimljivo je da svi oni svoje protivnike nazivaju stranim agentima i plaćenicima, obojenim revolucijama uvezenima izvana. Tako su i Orbán, Vučić i Fico jedva dočekali Trumpovu odluku o ukidanju daljnje američke pomoći nevladinim organizacijama iz fondova USAID. To su shvatili kao vjetra u leđa kojim će ograničiti slobodu medija i građanskog društva, koje ionako smatraju izdajničkima. Vučić je odmah, premda je i sam ranije koristio te fondove i primao u pojete funkcionere USAID-a, izvršio premetačine u nekoliko nevladinih građanskih udruga, optužujući ih kao agente stranog neprijateljskog utjecaja. Orbán je u nedavnom govoru rekao da će do Uskrsa “iskorijeniti sve one organizacije i medije koji primaju sredstva iz inozemstva”, nazvavši ih “kukcima“.
Orbán je odlučio na potpuni ultradesni zaokret, kako bi pridobio i zagrabio u najkonzervativniji dio mađarskog društva te je zabranio Paradu ponosa i dodatni restriktivni zakon prema LGBTIQ+ manjini na sličan način kako je to “sredio” Putin u Rusiji. Magyar taj Orbánov potez naziva “dimnom zavjesom”, kako bi konzervativni dio mađarskog društva okrenuo protiv njega. Magyar je odgovorio, prenosi mađarski portal mandiner.hu, da on ne bi zabranio Pride te je usporedio Orbána s Ferencom Szálasijem, zloglasnim vođom mađarskih nacista iz Drugog svjetskog rata.
I FICO U OPASNOSTI
Péter Magyar ozbiljno prijeti Orbánu i poručuje mu da je vrijeme da ode u ropotarnicu povijesti. “Došlo je vrijeme mađarskog proljeća, koje će otpuhati Orbánovu zimu”, rekao je Magyar, a znakovito je da mu je, na nedavnom skupu u Budimpešti, poručio, i to na ruskom – “Tovaršič, dolazi kraj”. To je vrlo simptomatično i ironično jer je to bio glavni slogan 1990. godine, uoči prvih izbora, kada se Mađarska izvlačila iz tadašnjih komunističkih i ruskih okova.
Ta poruka zapravo sadrži vrijednosno-ideološki stav Magyara i njegovih simpatizera prema politici Viktora Orbána, koju nazivaju proputinovskom. Profesor na ljubljanskom Sveučilištu, sociolog Rudi Rizman nam kaže kako su u osnovi svi autoritarni i populistički režimi kratkog vijeka i ranjivi na vlastite nezadovoljne građane. “U doba razvijenog informacijskog društva, danas njihovi građani, posebice njihovi najmlađi naraštaji, imaju više dostupnih informacija, ali i znanja prepoznati politički anakronizam lidera koji oponašaju autoritarne politike na ovim prostorima iz njihove povijesti.
Osobito mlade i obrazovane ljude nije moguće tako lako vući za nos, pogotovo ako svoju budućnost dostojnu čovječanstva vide u autoritarnoj politici Sjedinjenih Država. Narcisoidni i doživotni političari svakako su na ‘putu‘ mladoj i srednjoj generaciji, koje im s pravom ne pomišljaju pokloniti svoje živote, pogotovo jer nude beznađe”, navodi profesor Rizman.
Robert Fico, je pak, također suočen s višemjesečnim valom prosvjeda i sve tanjom podrškom u parlamentu i njegova se vlast ljulja kao suhi list na proljetnom vjetru. Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Davor Boban nam kaže kako “moć ta tri režima nije jednaka”. Prema njegovu mišljenju, slovački premijer Robert Fico i njegova stranka Smjer – socijaldemokracija slabiji su od svojih mađarskih i srbijanskih pandana koji su u većoj mjeri od njih uspjeli koncentrirati političku moć u svojim rukama. Premda je prvi put postao premijer 2006. i ovo mu je četvrti mandat, Fico je tijekom tog razdoblja dvaput bio u oporbi, a vlade su mu uglavnom bile koalicijske.
Uz to su nakon ubojstva novinara Jána Kuciaka 2018. u Slovačkoj izbili veliki prosvjedi zbog kojih je Fico bio prisiljen dati ostavku. Nasuprot njemu, Orbán i Vučić uživaju apsolutnu većinu u mađarskom, odnosno srbijanskom parlamentu od 2010. odnosno od 2014. godine, i zbog toga lakše i čvršće kontroliraju cijeli politički sustav koncentrirajući moć u svojim rukama protivno svakim liberalno-demokratskim načelima ograničenja vlasti. To im je omogućilo da prožmu državu i društvo samovoljom i korupcijom te ugroze općenito vladavinu prava i slobodu medija.
No zbog toga im prijeti opasnost koja je logična posljedica takve vladavine i njezine dugotrajnosti i kakva se sada realizira u Srbiji, a to su masovni javni prosvjedi. Kada je oporba slaba, onda je prevaga na građanima koji izlaze na ulice i pritišću vlast da pokrene promjene ili još vjerojatnije da ode. Prosvjedi u Mađarskoj puno su slabiji od srbijanskih i samim time Orbán je sigurniji od Vučića, ali zasićenost dijela građana njegovom vladavinom daje vjetar u krila oporbi i njezinom mogućem uspjehu na sljedećim parlamentarnim izborima 2026.
Profesor Boban kaže da Trumpa ti režimi trenutačno ne zanimaju jer je, kaže, usmjeren na Rusiju i Kinu. Čak i da je zainteresiran za njih, to vjerojatno ne bi puno pomoglo Ficu i Orbánu jer oni ponajprije ovise o EU koja se pokazala otpornom na Trumpove pritiske. I profesor Rizman smatra da spomenuta trojica “državnika” bez obzira na svoje ambicije nisu prioritet ni Moskve ni Washingtona. “Rusija je opterećena ratom u Ukrajini, dok Trumpova Amerika danas ima druge geopolitičke ciljeve vezane uz teritorijalne i sirovinske apetite. Moguće je da će Srbija, Mađarska i Slovačka u nekom periodu doći u prvi plan po tom pitanju, ali u ovom trenutku autoritarni političari u tim zemljama ne mogu računati na toliku pomoć koja bi ih mogla održati na vlasti”, ističe Rizman.
Profesor Rizman kaže kako mu je teško povjerovati da bi u Europi njezini građani mogli prihvatiti Trumpovu politiku, koji nikada u životu nije izgovorio riječi kao što su demokracija, ljudska prava, vladavina prava i slične. Ne vidi se samo iz Europe da će Trump Amerikance žedne prevesti preko vode, što i sami već shvaćaju, a još više će osjetiti idućih godina. Autoritarni lideri su se, naravno, radovali dolasku Trumpa i računali na njegovu potporu, ali tu su se već opekli.
Spomenut će primjer Slovenije, kada se njezin ekstremno desničarski političar Janez Janša prvo opekao čestitajući Trumpu, prije nešto više od četiri godine, kada je ovaj izgubio izbore, a zatim se drugi put opekao nepokolebljivom podrškom Ukrajini, koju je u međuvremenu Janšin politički uzor jednostavno prepustio svom političkom prijatelju Putinu. Iz ovoga možemo zaključiti da autoritarni političari na našim prostorima pokazuju pogubno nepoznavanje geopolitičkih procesa u svojim zemljama, što je samo produžetak njihova jednako pogubnog upravljanja svojim državama.
DODIKOV “ORBANISTIČKI PLAN”
Možda je Milorad Dodik u najškakljivijoj poziciji za sebe. On, doduše, nema prosvjede na ulicama gradova, poput ostale trojice malih Putina ili provincijalnih “Trumpića”, ali malo je tko spreman za njega staviti glavu na panj. No, nalog za njegovo uhićenje mogao bi izazvati napetosti unutar BiH te dovesti, kako se boje neki europski i američki analitičari, do novih etničkih sukoba i destabilizacije unutar te podijeljene zemlje.
Ali, kako je naveo u svom komentaru Robert Bajruši, možda se kladio na mogućnost da bi se o novom rješenju moglo ponovno pregovarati sa SAD-om jer bi Trumpova administracija mogla pokušati zaobići Europu kako bi jednostrano posredovala u rješavanju etničkih sporova u regiji u sklopu šireg približavanja Rusiji – dugogodišnjem pokrovitelju Republike Srpske – a to bi osiguralo brzu diplomatsku pobjedu za Trumpa.
Međutim, iz Washingtona još uvijek nisu došli znakovi da bi takva promjena bila na dnevnom redu. Snažna osuda SAD-a i državnog tajnika Marca Rubija, koji je 10. ožujka optužio Dodika da potkopava bosanskohercegovačke institucije te je pozvao zapadne saveznike da se usprotive njegovim secesionističkim ambicijama, sugerirajući da stajalište Trumpove administracije možda neće biti tako prilagodljivo kao što Dodik predviđa.
Očito je da bi BiH mogla biti možda jedina trenutačna točka suglasja Bruxellesa i Washingtona. Stoga ne čude spekulacije tamošnjih medija da je njegova kći Gorica navodno već u Budimpešti, gdje priprema teren za dolazak oca (možda privremeni zbog stanja samog Orbána, koji je, podsjetimo, poslao svoje specijalce u Banju Luku da se Dodiku nađu pri ruci “zlu ne trebalo” ako “domaći” zaštitnici zakažu), te da on neće ugroziti “svoj biznis i stečeno bogatstvo” kako bi pokušao izazvati nered da ostane na vlasti.