KO DA MI OTME IZ MOJE DUŠE „KOŠEVO“?
Nele Karajlić je redovan gost na svim televizijama, portalima, podcastovima… gdje govori o širokoj lepezi tema, fenomena i pojava: od globalne geopolitike do sportskih događaja. Tako je posljednjih dana na podcastu „Sportissimo“ govorio o nogometu i prisjetio se svojih predratnih sarajevskih navijačkih dana i sportskih i navijačkih junaka svoje mladosti.
Ispričao je nekadašnji stanovnik naselja Koševo i „anegdotu o Adilu i Šoku“, navijačima „Željezničara“, odnosno „Sarajeva“.
„Šok je imao piljarnicu u kojoj su se pored voća i povrća prodavali i sokovi u staklenim flašama, blizu stadiona ‘oševo’“, „prisjetio se Karajlić, pa nastavio. „Nekadašnji fudbaler Borovnica, koji je igrao u Sarajevu, Zvezdi i Olimpiji, svaki put kad je igrao protiv Želje postigao je gol. Jednom prilikom kada je golom Borovnice Sarajevo pobijedilo u derbiju, Adilu nije bilo teško da kompletnu piljarnicu oblijepi slikama sokova od borovnice i ovaj kada je sutra došao na posao htio je da razbije sve..“
Ova anegdota možda bi bila simpatična, a njen pripovjedač bio bi „šega &provala“, samo kad bi išta u njoj bilo tačno i istinito. Osim imena glavnih junaka, Adila i Šoka, koji su stvarni ličnosti. Problem sa Karajlićevom šanerskom trgovinom ofucanim sentimentalnim uspomenama, leži u banalnoj, lako provjerivoj činjenici: Nikakav Borovnica nikada nije igrao za FK Sarajevo, pa tako nije mogao ni postići gol protiv Želje u gradskom derbiju.
Postojao je nogometaš Zdravko Borovnica, koji je, kako piše u njegovoj sportskoj biografiji, nastupao za „Crvenu Zvezdu“, ljubljansku „Olimpiju“ i još brojne druge klubove u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Turskoj. On je čak i postigao jedan gol „Željezničaru“, ali u dresu „Crvene Zvezde“, a ne u „gradskom derbiju“. I za taj pogodak je vezana jedna lokalna, urbana anegdota, ali ne ona o „Šoku“ i “Adilu“ koju je izmaštao doktor bez fakultetske diplome.
SVUD SU STRAŽE ONOG KOJI LAŽE
Zašto je ovo važno, zar se nije mogla Nenadu Jankoviću omaći greška, „lapsus lignje“, koja je razumljiva budući da govori od događajima iz njegove rane mladosti? Bitno je na ovo ukazati jer nije riječ o neopreznoj omaški, nego o „postupku“ koje uporno i dosljedno koristi bivši Sarajlija kada govori o svom rodnom gradu. A taj se postupak zove „romantizirano laganje“, ili „sentimentalno izmišljanje“. U priči o „Adilu, Šoku i Borovnici“ ima istine onoliko koliko u njegovim tvrdnjama da je iz Sarajeva pobjegao u posljednji čas, malo prije nego što je trebao biti likvidiran. Ili višegodišnjem lažnom predstavljanju, krađi tuđih autorskih prava, što je njegov bivši kolega iz „Zabranjenog pušenja“ Sejo Sexon (Davor Sučić) morao sudski prekinuti.
Laž, krađa i nasilje: to je u Vučićevoj Srbiji na visokoj neobično cijeni i to se nagrađuje!
(SB)