Pero je, ponekad, zaista moćnije od mača.
Naročito pero koji ti je poklonio Donald Trump. Iako pero od njega nije dobio samo onaj ko ga nije tražio.
Nosilac Trumpovog pera, Aleksandar Vučić, sporazumom potpisanim u Washingtonu nije dobio samo ključeve Bijele kuće (taj suvenir je dobila i albanska strana), nego i ključeve Balkana.
Tim je sporazumom Vučić zaokružio svoju trijumfalnu sedmicu, koja je počela u nedjelju, porazom Mila Đukanovića u Crnoj Gori.
Mjeseci, pa i godine uloženog medijskog, obavještajnog, diplomatskog i lobističkog rada, kao i milioni uloženih eura, na koncu su se isplatili. „Pregaocu Bog daje mahove“, što vele u Crnoj Gori. Uticaj Srbije u Crnoj Gori bio je jak. Nakon izbora, još je jači. No ni približno tako snažan kako će biti za dvije godine, ako Amfilohijeva koalicija okupljena oko Demokratskog fronta kao najjačeg političkog subjekta i Karadžićevog ratnog ministra Miodraga Dake Davidovića kao kičme i mozga tog saveza, nakon prijevremenih izbora koji su izvjesni, samostalno ili u koaliciji sa drugim prosrpskim partijama, a bez Abazovića koji im u tom slučaju neće biti potreban, osvoji vlast.
Pohlepa jača od opreza
Za početak, nova će crnogorska vlast, kao jedan od prvih, ako ne i prvi korak, povući Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Nema danas nikakve sumnje da je taj zakon ubrzao politički kraj Đukanovića. Kao što nema nikakve sumnje da je taj zakon bio potreban, pravičan i, kao što je potvrdila i Venecijanska komisija, posve u skladu sa evropskom pravnom stečevinom. Vladajuća koalicija, međutim, nije imala snage da taj zakon sprovede i odbrani. Nije u tome imala ni podršku zapada, odakle je, kažu diplomatski izvori, Crna Gora više puta upozorena da „sada nije vrijeme za taj zakon“.
Upozorena je, Crna Gora, i da ne gradi „kineski autoput“ na Xi Jinpingovom „putu svile“. Pohlepa je bila jača od opreza.
Sada će Crna će Gora, umjesto u EU, ući u Vučić/Ramin „mali Schengen“. Đukanović je to onomad odbio. I imao je pravo: „mali Schengen“ umjesto EU je sama definicija onog „sa konja na magarca“. Odbila je to i Bosna i Hercegovina, koja će sada, također, po svemu sudeći biti utjerana u taj savez.
Čije je formiranje znak odustajanja Brisela od jedinstvene, velike Evrope, one koja objedinjava sve Evrope – Evrope Evropâ, takoreći.
Ideja o malom Schengenu, dakako, nije Vučićeva, ali on je pobijedio na tenderu za izvođača geopolitičkih radova koje je zapad odlučio sprovesti na Balkanu.
Inicijativa o trodijelnoj Evropi
Formiranje malog Šengena je prije nekoliko godina najavljeno iz Francuske, odakle se čula inicijativa o trodjelnoj Evropi, koju bi činile: 1. Zapadna Evropa, 2. Zemlje Višegradske skupine i 3. Nova Vizantija – dio Balkana pod snažnim uticajem Turske i Rusije, koji čine BiH, Srbija, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Albanija, Crna Gora.
Godinama je ključni partner zapada na Balkanu bio Đukanović. Crna Gora je hvaljena kao „lokomotiva koja region vuče ka EU“, „balkanska dobra priča“ i „regionalni lider u evropskim integracijama“. Crna Gora je spoljnu politiku posve usaglasila sa politikom EU. Ušla je u NATO. A onda je Đukanović postao „autokrata“ a Crna Gora prestala biti „demokratija“ – „Freedom House“, zamalo ne rekoh CIA, stanje u zemlji je ocijenio kao „hibridni režim“.
Dijagnoza je bila tačna. Iako Crna Gora 2020. nije manje „demokratija“ nego što je to bila 2008. ili 2012, niti je više „diktatura“ nego što je to bila rečenih godina, dok su sa Zapada stizali samo hvalospjevi. Istu, i još goru dijagnozu od istog doktora ima Vučićev režim. Samo što je Vučićev nedemokratski režim određen za dugi život, a Đukanovićev za eutanaziju.
Čovjek bi pomislio kako stvar nema veze sa demokratijom i slobodom, nego sa američkim interesom i kineskim autoputem. Pobjednik u sukobu između onoga ko se obavezuje da će kupiti američku 5G mrežu i da će kupovati američki kapljični gas i onoga ko predstavlja 20 puta manje tržište, a još je počeo da se oglušuje kada mu se kaže „ne“ – unaprijed je poznat.
Elem, rečena dijagnoza crnogorskog režima nije bila najava, nego objava kraja.
Evropa odustala od evropske budućnosti
Vrijeme ne stoji. Ono što je za prolaz bilo dovoljno 2012. nije dovoljno i 2020. godine. Crna Gora se nije transformisala dovoljno brzo. Vlast je postala spora i inertna, nespremna na bolne rezove, prije svega u trulom pravosuđu, koje smrdi do neba. Protivnik je postao brži, mudriji i vidio je dalje.
Evropa je odustala od takozvane „evropske budućnosti regiona“. Nije joj više trebala ni lokomotiva, ni mašinovođa.
Crna Gora danas nije lokomotiva na evropskom putu, nego najmanja i najslabija članica saveza sačinjenog od levata koji u dogledno vrijeme neće ući u EU.
Za Bosnu i Hercegovinu u svemu rečenom ima i nešto pozitivno. Vučićevo „f… off“ Dodiku, kao odgovor na Miletov zahtjev da samostalnost bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska bude dio dogovora Srbije i Kosova, bilo je iskreno. Cjelovitost Bosne i Hercegovine neće biti cijena konačnog i formalnog srpskog priznanja Kosova. Beograd je već isplaćen – Crnom Gorom.
Osim toga…, Milo odlazi. Neka se spremi Dodik.
Piše: Andrej Nikolaidis, AJB :
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/novi-balkan-milo-odlazi-neka-se-spremi-dodik