Nikolaidis: “Odbijam birati između Dodika i Trivić jer je to kao da biraš između kuge i ebole”

0

Nećete mi zamjeriti… ali teško mi je da se uživim u ovu postizbornu borbu Dodik vs. opozicija.

Jer to je kao onaj film: „Godzila protiv King Konga“. Kada se od mene očekuje da izaberem čudovište za koje ću navijati, moj odgovor je: hvala, ne.

Ali to nije dobro poređenje. Ono što se zbiva sa izborima u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska više je nalik na film (ne znam je li snimljen) koji bi se zvao „Drakula protiv vukodlaka“. Držim da je iznimno teško zauzeti stranu kada su ti opcije: a) da ti pobjednik isiše krv ib) da te pobjednik pod punim mjesecom raskomada.

No ni to nije dobro poređenje. Odbijam birati između Dodika i Trivića jer je to kao da biraš između kuge i ebole. Svaki izbor između dva zla je besmislen, k tome i fatalan. Birati između dva zla a očekivati ​​dobar ishod znači biti idiot. Ono što se učini kao „manje zlo“ pokazaće se kao jednako loše.

To je lažan izbor. Naravno, moguće je zauzeti stav da ste principijelno protiv krađe na izborima, pa konstatovati da je van razumne sumnje da je Dodik krao.

A moguće je i pozdraviti činjenicu da se Dodik suprotstavio Vučićevom miješanju u izbore, koji su dakako unutrašnja stvar Bosne i Hercegovine. U praktičnoj ravni, posve je svejedno ko će pobijediti na izborima u entitetu RS. Ko god bude gornji, slušaće Beograd i Moskvu i radiće na razgradnji BiH.

Dodik je, u izvjesnoj mjeri, Vučićevu intervenciju u bosanskohercegovačke izbore osujetio vođen instinktom samoodržanja i inatom. Među njegovim motivima za obranu od Vučićevog izbornog inžinjeringa nema niti jednog uzvišenog, to je jasno. Međutim, htio-ne htio, spriječivši da Beograd odabere pobjednika na dijelu suverene Bosne i Hercegovine, Dodik je, i nehotice, povukao probosanski potez. Moguće je, kažem, misliti i tako.

Da pojasnim na šta mislim. Pretpostavljam da ste uočili vijest koja nam je rekla da je Dodikova policija, neposredno pred izbore, privela Vladimira Mandića i Adama Šukala, funkcionere Vučićeve partije. Šta funkcionere… Vučićeve operativce.

Mandić, sin Karadžićevog ratnog ministra Momčila, briljirao je, diplomirao, doktorirao na lokalnim izborima u Nikšiću, 2021. godine. Vučić je porazio Đukanovića na tim izborima, dobrim dijelom Mandićevom zaslugom. Bivši, mislim, rukometaš tih je predizbornih dana paradirao Nikšićem u skopocjenim džipovima.

Dok su Vučićevi mediji (Marić) te izbore proglašavali „Bitkom za Nikšić“, Mandić je, po pisanju crnogorskih medija, obezbjeđivao svaku drugu pomoć Vučićevim satelitima u Crnoj Gori, dobro vodeći računa da bude vrlo vidljiv i tako stavi do znanja da je u „Bitci za Nikšić“ njegov šef jedan od zaraćenih – pokazaće se: pobjednička – strana.

Pa je otišao u Banjaluku, da tamo čini isto. Ali ga je Dodik priveo i nogirao iz Dodikata.

Nedugo zatim, pred izbore u 14 crnogorskih opština, po nalogu Agencije za nacionalnu bezbjednost, Mandiću je zabranjen ulazak u Crnu Goru. Pogađate: zbog takozvanog „malignog utjecaja“. Doskorašnji šef crnogorske tajne službe, Savo Kentera, ozbiljno je shvatio svoj posao, pa je u savezništvu sa NATO partnerima sačinio spisak ruskih igrača kojima valja zabraniti da igraju u Crnoj Gori. Mandić se našao na spisku. Za nagradu je Dritan, koji bolje od Vučića zna što Vučić misli i što Vučiću treba, smijenio Kenteru i postavio proruskog šefa tajne službe.

Sad… Svakako uočavate, nazovimo ga, logički problem.

Ako je Mandić ruski igrač, zašto bi ga priveo ruski igrač Dodik? Možda zato što je Vučić Mandića u akciji rušenja Dodika poslao ne po nalogu Moskve, nego po nalogu, recimo, štatijaznam: Vašingtona?

Šta ako se Vučić u crnogorske izbore miješa za račun Moskve? Dok je Dodikovu opoziciju pogurao za račun Vašingtona? Pa je Vlada Mandić, recimo to tako, u Nikšiću igrao za Putina, au Banjaluci za Bajdena?

Meščini ovako. Kada se srpski (ili hrvatski, kad smo već kod toga) predsjednik miješa u izbore koji se ne organiziraju u Srbiji (ili, kad smo već kod toga, u Hrvatskoj), jedini odgovor na to je: mrš. Ma za čiji interes, po čijem god nalogu, on to radio.

Na koncu; ne mogu da ne primijetim da je na Balkanu, već godinama, prisutna vrlo čudna sinergija američke i ruske politike. Kako bih vam rekao: ponekad čovjek pročita izjavu, na primjer onu o podršci Šmitovom razvaljivanju građanske BiH, pa nije siguran tko je to rekao – Lavrov ili Eskobar.

Ruski maligni utjecaj: naravno, očito.

Jeste li sigurni da je američki utjecaj u regionu danas nemaligan?

Napokon, šta bi ne-maligno moglo biti u ideji da ćeš, jer si imperij, pa ti to kao pripada, određivati ​​tko će biti vlast u malim, siromašnim, no ipak barem formalno suverenim državama? Šta bi ne-maligno moglo biti u ideji da ćeš na poslovima instaliranja vlasti koju želiš u tim zemljama koristiti usluge čovjeka koji isti posao obavlja i za drugu imperiju (nazovi Vučića radi miješanja u izbore), s kojom si navodno u sukobu?

U REDU. I meni je, kao i vama, jasno da je politika, pa tako i ona visoka – ili bi trebalo reći: naročito ona visoka – kupleraj. Ali baš, ono: baš, nisam u stanju veličati lik i djelo šefa kupleraja.

Piše: Andrej Nikolaidis