Teško je u to povjerovati, ali na ovome svijetu postoji i Dobro. Nema ga mnogo, pojavi se rijetko, pa onda dugo pripovijedamo o njemu. Ali ga ima. Što rekli stari Crnogorci: Ima Boga, pa da je kolika je mačka.
Teško je povjerovati u Dobro dok gledaš kako oni koji sebe nazivaju progresivnima, humanima i demokratama podržavaju one koji ubijaju djecu. Teško je u Dobro vjerovati dok gledaš profesore humanističkih nauka koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju zašto nije zločin hiljadama bombi raznijeti palestinski Univerzitet, dok njihova publika jednim okom gleda mudraca na ekranu, a drugim sa kime će sa Tindera izvršiti preljubu.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Mi to često pomislimo, ali nisu naše vrijeme i naš svijet najgori. Svijet je ogavan otkad postoji. Kontinuitet beščašća i gadluka u ljudskoj istoriji je netaknut i neprekinut.
Šekspir je umro prije 4 stotine i kusur godina. A o svijetu je napisao, recimo, i Sonet 66. Koji veli:
Sit svega toga vapim smrt smirenja,/ Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,/ I Ništavnost u duhu uzvišenja,) I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,/ I Čast predivnu sramotno izdanu,/ I Savršenost grubo osramoćenu,/ I djevičansku Krepost, krepost prokurvanu,/ I u krzmanju Snagu razdrobljenu,/ I Umjetnost od vlasti zauzdanu,/ I Ludost kako nadzire Umnika,/ I Istinitost Glupošću nazvanu/ I ropče Dobro gdje dvori Silnika,/ Sit svega toga, ostavio sve bih,/ Kad smrću ljubav napustio ne bih.
Isto k’o danas, a?
Ja sam vam, vidite, apokaliptičar. Vjerujem da će Dobro na kraju pobijediti: a kada pobijedi, svijet će – ovakav kakav znamo – biti ukinut. Svijeta – ovakvog kakav znamo – više neće biti. Dakle: kad svijeta ne bude, Dobro će pobijediti. Ako koncept apokalipse nije vrhunska ironija, ne znam šta jeste.
A šta do tad? Po mom skromnom sudu, u međuvremenu, vrijeme koje ćemo provesti u ovoj dolini suza nije zgorega provesti zajebavajući Moć, dakle Zlo.
Tim prije što su oni, svi oni, beskrajno smiješni. Sve na ovome svijetu je, osim što je odvratno, još i komično: naročito ljudi koji su umislili da su moćni i da o nečemu odlučuju. Gađenje i smijeh: to su prirodne reakcije na svijet.
Možete li, recimo, da vjerujete da se na nekom seoskom imanju u Bosni sastala grupa ljudi da dogovori nekakve zakone: dakle pravila koja će drugi ljudi morati da poštuju. I onda su, na seoskom imanju u Bosni, rekli i ovo – citiram: “Razmatran je izbor nove Centralne izborne komisije BiH. Potrebno je uvažiti iskustva izbora u susjednim zemljama (Srbija)”.
Vladar u Srbiji je upravo pokrao još jedne izbore, kao što je pokrao i sve što nije za Nebo vezano. Izbore je pokrao u saradnji sa jednim od kreatora novih pravila za izbore u Bosni: ovaj mu je autobusima ćerao grla za glasanje. Frajer iz Srbije je izbore pokrao tako brutalno da se čak i oni koji ga održavaju na vlasti (čitaj Zapad) ibrete i malo im je k’o neugodno zbog toga, pa gunđaju.
I onda se na seoskom imanju u Bosni okupi grupa ljudi koji se dogovore da izbore realizuju po uzoru na Srbiju. To je kao da se dogovoriš da ćeš od banke uzeti pare po uzoru na Dilindžera; da ćeš biti vjeran ženi kao Roko Sifredi; da ćeš braniti interese svoje države kao Dritan Abazović; da ćeš se kloniti pića i droge kao Džim Morison… Da skratim: ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju: da ima države, to je dovoljno da ih sve pohapsi.
Osim toga, saznajemo od glavnog baje, razgovarali su i o tome da glasanje ne bude pravo, nego obaveza. Da kažnjavaju ljude koji ne glasaju.
Hajde da se na tren maknemo iz Bosne. Hajdemo malo do Amerike. Zamislite da morate da glasate na tamošnjim predsjedničkim izborima. Da birate između dva kadnidata.
Jednog, koji je pružio finansijsku, vojnu, pravnu i svaku drugu pomoć genocidu u Gazi, u čemu ga nije omelo ni to što mu je medicinsko stanje takvo da, kako bi se eufemistički reklo, ima problema da slijedi prostorno-vremenski kontinuite: ne zna, dakle, ni gdje je, ni kad je ni zašto je. I drugog, koji je ljudima koji ga slijede i slušaju preporučio da kovid liječe tako što će piti varikinu. Čestiti čovjek ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi glasao ni za jednog od njih. Pritom, nas podučavaju kako je riječ o izborima u najdemokratskijoj državi svih vremena. Štatijaznam… Po meni, otići na hipodrom i kladiti se na bilo kojeg od konja sa istinskom demokratijom ima kudikamo više veze no što to ima – jer nema – glasanje za jednog od nabrojane dvojice.
Kao što vidimo, demokratija napreduje i u Bosni i Hercegovini. Demokratske strukture su odlučile da nas obavežu da glasamo. Demokratičnije od toga bilo bi samo to da nas obavežu i za koga ćemo glasati.
Čini se kako Bosna i Hercegovina, pod brižnim nadzorom Visokog predstavnika, pravi snažne korake u dostizanju demokratskih standarda logora.
Na izborima u logoru, naime, kako je to neko mudar primijetio, uprava je siguran pobjednik.