NIKOLAIDIS: “Ako negdje ima kakav diktator i ratni zločinac – tamo vam je pored njega i njegovog sefa, i Emir Kusturica”

0

Jedan. Rossiter piše: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“.

Razumijete? Ponekad je, da bi se izveo skok, na primjer u istinsku demokratiju i EU, potrebno napraviti nekoliko koraka unazad. Čisto da se uhvati zalet. Tako su naši „zapadni prijatelji“ procijenili da niti jedna žrtva nije prevelika za crnogorsku demokratiju, pa ni samo žrtvovanje te demokratije. Ako je za demokratiju nužno da Amfilohije pobjeđuje na izborima i postavlja vlade: neka bude. Ako je za demokratiju nužno ANB i univerzitet dati u ruke putinovcima: neka bude. Ako je potrebno zaustaviti EU integracije da bismo se kasnije još brže pridružili EU: neka bude. Ako je crnogorske institucije potrebno razoriti da bi postale nezavisne i efikasne: neka bude. Ako je crnogorsko društvo potrebno vratiti 20 godina unazad e da bi se otud snažno otisnuli naprijed: neka bude.

Sve je to, rekosmo, samo zalet. Skok u istinsku demokratiju biće spektakularan. Naravno, kad se vraćate unazad da biste dobili na brzini i odskoku, nije nebitno hoćete li se pobrinuti da ne padnete u provaliju iza vaših leđa, provaliju koju ne vidite jer ste tokom svoga nazadovanja čvrsto zagledani u svijetlu budućnost, naprijed.

Dva. U knjizi „Fašizam i intelektualci 1919-1945.“ Alaster Hamilton piše:

… Šo je pohvalio „nadahnutu preciznost“ s kojom je Musolini „razobličio slobodu kao natruli leš“. „Kultura“, držao je Šo, „ne može da napreduje bez kritike, i zato se, radi spasa od stagnacije, mora oglašavati izuzeće za kritiku“. A u tu svrhu, svrhu kritikovanja demokratije, on je istakao fašizam. Prema Šou, apsurdno je bilo optuživati Musolinija za ubistvo Mateotija, jer sumnogi državnici bili primorani, u ovom ili onom trenutku, da ubijaju nepodesne protivnike. „… Irelevantno je i glupavo odbijati da se prizna diktatura il Ducea zato što ona nije uspostavljena bez uobičajenih podlosti… Musolini je neke stvari uradio a neke, koje prijeti da će učiniti, idu dalje u pravcu socijalizma no što bi se britanska Laburistička partija još usudila da pođe, čak i da je na vlasti. To će ga ubrzo dovesti u ozbiljan sukob sa kapitalizmom; a jamačno nije moj posao, niti ikojeg drugog socijalista, da mu odmažemo sada, kad je u izgledu jedan takav sukob“.

Tri. Nekakav festival zabranio Kusturici nastup. Drugi festival mu oduzima nagradu. Vele, podržava diktatore.

Je li, Tita vam?

Godine 2022. evropska kulturna javnost šokirana je podatkom da je čovjek koji je prije tri decenije podržao Miloševićev-Karadžićev-Mladićev projekat – podržao Putina. Šokirani su činjenicom da je čovjek koji je stao na stranu agresora na vlastitu zemlju i narod, stao na stranu agresora na Ukrajinu. Šokirani su činjenicom da čovjek koji je nalazio riječi relativizacije genocida u Srebrenici ravnodušan prema ruskim zločinima u Ukrajini.

Dragi evropski kulturni poslenici… a da se malo gonite u tri lijepe…

Ako negdje ima kakav diktator i ratni zločinac – tamo vam je, pored njega i njegovog sefa, i Emir Kusturica. I tome je tako, rekoh, evo više od tri decenije. A vi ste sad šokirani?

Dok je podržavao agresora na Bosnu, dok je umjetnički lagao o Bosni, davali ste mu zlaćane palme i kitili ga ordenjem. Bio je vaš veliki umjetnik. Sada kada podržava agresora na Ukrajinu i, evo divnog eufemizma, konfabulira o Ukrajini – sada vam ne valja, sada ste primijetili nešto sporno u njegovoj ideologiji?

Dragi evropski kulturni poslenici, dragi licemjeri. Kada smo govorili kako Nobelovu nagradu za književnost ne treba dati čovjeku koji na mjestu gdje drugi drže etiku drži svinjac, čovjeku koji je lio krokodilske suze za Miloševićem, Kusturičinom ideološkom blizancu Handkeu, iz oblaka vaše „visoke kulture“ ste nas primitivne uputili na to da treba odvojiti djelo od autora. Nagradili ste ne Handkea, nego njegovu književnost, rekli ste nam.

Samo što slavu i milion eura koje ste mu dali troši Handke, a ne njegova književnost.

Nešto mi govori: da u Ukrajini žive muslimani, i Kusturici bi i dalje odvajali djelo od autora, djelo od nedjela.

„Slučaj Kusturica“ i „slučaj Handke“ mladim evropskim umjetnicima daju važnu lekciju. Dozvoljeno je biti uz diktatora, takav je evropski standard. Ali pri izboru diktatora, kao i pri izboru droge, valja biti oprezan. Prije nego što odaberete diktatora, provjerite da li mu, recimo, Francuska duguje pare; da li i kome prodaje naftu i plin te koje ga napredne demokratije zbog toga podržavaju, a koje žele svrgnuti. I prije svega: provjerite koje su vjere ljudi nad kojima vrši ratne zločine. Ako ste odabrali kako treba, djelo od lika će vam odvajati sve do Nobela.

Piše: Andrej Nikolaidis (cdm.me)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here