Piše: SENAD AVDIĆ
Malo šta toliko (ne samo na simboličko-metaforičnom planu) ilustrira politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini koliko poslovni profil njenog ministra vanjskih poslova Gorana Grlića-Radmana: njegovo izvorno zanimanje, obiteljski biznis na kome se enormno obogatio jeste strvinar (vultur, lešinar, šinter). Njegov otac, dobro pozicionirani komunistički lojalista koji je iz rodnog Bugojna preselio Hrvatsku, bio je dugogodišnji direktor firme “Agroproteinka” koja se bavila prikupljanjem, eutanaziranjem i spaljivanjem životinjskih lešina. Na vrijeme je prepoznao duh i perspektive nadolazeće epohe, pridružio se Hrvatskoj demokratskoj zajednici i stupio odlučno u čarobni svijet tranzicije. Postao je ubrzo većinski vlasnik tog socijalističkog preduzeća i stvorio unosan obiteljski biznis u kojeg je uključio dvojicu sinova i kćerku. Tako su Grlić-Radmani skrbništvom nad zagrobnim životima crknutih životinja postali hrvatska replika filmske porodice Topalović iz Šijan/Kovačevićevih “Maratonaca”.
Iako Goran Grlić Radman po smušenom, pasivno-agresivnom javnom djelovanju prilično podsjeća na najmlađeg Topalovića, Mirka (Bogdana Diklića), njegove poslovne operacije dolaze iz druge mnogo ozbiljnije dimenzije. Grlić Radman i njegova firma ne stupaju operativno na scenu post festum, kada životinje otegnu papke (kao u slučaju mladog Topalovića blago ometenog u razvoju), oni pomažu oboljelom hajvanu (najčešće svinjama) da dostojanstveno krepaju i budu adekvatno zbrinuti u skladu sa propisanim higijensko-ekološkim standardima.
UHO, GRLIĆ NOŽ
Sve bi to bilo nemoguće izvesti ukoliko posao strvinarstva za koje se specijalizirao obiteljski bisnis Grlić-Radman nije “etatiziran“, potpomognut snažnim državnim poticajima. U desetak godina koliko je na čelu hrvatske Vlade Andreja Plenkovića firma “Agroproteinka” je zaradila više od 60 miliona eura. Proračunske pare se slijevaju toliko često i tako izdašno da ministar Grlić-Radman ne stiže u svoju imovinsku karticu upisivati burne promjene na bankovnom računu teško po nekoliko miliona eura na godišnjoj razini.
Premijer Hrvatske je pravilno prepoznao afinitet i dar svoga ministra za detektiranje potencijalnih crkotina, i njihovo anticipiranje u fazi raspadanja, pa ga već godinama, unatoč permanentnom skandaliziranju javnosti, ne pomjera sa te dužnosti. I tako će ostati sve dok Grlić-Radman ne isporuči konačni rezultat svoje lešinarske misije: spaljenu Bosnu i Hercegovinu, prethodno propisno istranžiranu i sprženu po najvećim ekološkim (i europskim) standardima.
Goran Grlić Radman i njegov poslovni habitus je, rekosmo, samo prepoznatljiva metafora prirode i ambicije režima kojeg predstavlja prema “najdražem i najvažnijem susjedu”, on je ona tačka u kojoj se zrcale svi nikada prekinuti napori hrvatske politike, diplomacije, pravosuđa, medija glede Bosne i Hercegovine. Ministar vanjskih poslova Hrvatske je personalizacija politike prema BiH koju posljednjih godina, a osobito intenzivno zadnjih mjeseci artikuliraju različiti režimu bliski akteri. Od predsjednika države Zorana Milanovića, preko europarlamentarke Željane Zovko i drugih briselskih HDZ-ovaca, pa sve dobivšeg ministara vanjskih poslova Mate Granića i nekadašnje diplomatske zvijezde Miomira Žužula. Svi su se oni prošle nedjelje povodom 30-te obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma okupili na višednevnom međunarodnom skupu u tom gradu, koordinirani, utrenirani, nabrijani, kako je to svojedobno slikovito kazao skijaš Ivica Kostelić – “spremni i sigurni u pobjedu kao njemački vojnik 22. juna 1941″.
MAX TRAŽI MAKSIMALNO
Tokom višednevnih nastupa na brojnim panelima, okruglim stolovima, bilateralnim eventima kako se može zaključiti iz informacija koje su stizale, hrvatska je delegacija manje ili više osporavala, ili relativizirala svaku od ključnih tačaka na koje se oslanja(o) mirovni sporazum sklopljeni prije tri decenije. Problematizirano je dvoentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine, a favoriziran troentitetski konfederalni model, osporen je legitimitet Ureda visokog predstavnika i njegovog aktuelnog šefa Christiana Schmidta. U autorskom tekstu Maxa Primorca, lobističkog šamana Hrvatske u SAD-u objavljenom u američkoj štampi, doveden je u pitanje (i)ustavni Sud BiH, još jedna izvorno “dejtonska stečevina”. Prisustvo stranih sudija u Ustavnom sudu BiH Primorac ocjenjuje kao “centralizaciju moći u Sarajevu gdje bošnjačka muslimanska većina kontrolira većinu federalnih institucija”. U zaključku Primorac (kojem je otac-politički emigrant, ime navodno dao u čast i kao uspomenu na Maksa Luburića, (treba li kazati – legitimnog?) istaknutog dužnosnika “političkog Sarajeva” iz vremena vladavine fašističke NDH-a) šalje poruku američkoj administraciji, međunarodnim pokroviteljima Daytona.
Budući da je, kako tvrdi Primorac, Bosna i Hercegovina neodrživa kao građanska jedinstvena država, on očekuje od američkog predsjednika DonaldaTrumpa da iskoristi “historijsku šansu da prekine ovu farsu, ne produži ovlasti OHR-a i prepusti ovu posljednju relikviju izgradnje nacije-povijesti”.
Ukratko bi se moglo zaključiti da se tokom nekoliko dana intenzivnih diplomatski aktivnosti u Daytonu hrvatska delegacija ponašala kako Dodikov bubanj kaže, odnosno kao kolektivni Milorad Dodik! Doprinos takvom koherentnom nastupu dao je i ministar vanjskih poslova hrvatske Goran Grlić-Radman. Učinio je to na sebi svojstven način kobnim, tradicionalnim nadlijetanjem i lešinarenjem nad susjednom državom čija metastazirajuća kriza dobiva terminalne obrise. Držeći se čvrsto europskih principa, GGR je pohvalio praksu dviju škola pod jednim krovom koja se etablirala u nekim dijelovima Federacije BiH, apelirajući da se ona proširi i na one obrazovne institucije u kojima do sada nije zaživjela. Ta praksa, dakle, nije primjer segregacije kojeg treba dokinuti, kako su to u brojnim izvještajima ukazivali antievropski OSCE, “prounitarna” Evropska Unija, Visoki predstavnik, diplomati brojnih država: dvije škole pod jednim krovom su mehanizam kojim Hrvatska želi ubrzati evropski put Bosne i Hercegovine, (samo)uvjeren je ministar vanjskih poslova te zemlje.
Bio je to jedan u čitavoj kolekciji primjera kojim je GGR demonstrirao stajalište prema kojem je put “najvažnijeg susjeda” prema evropskim integracijama uvjetovan odustajanjem vlasti BiH od evropskih vrijednosti.
KAKO DODIKOV (COCIN)BUBANJ KAŽE
Lešinarsko-posesivna ambicija hrvatskih političara i diplomata prema “najvažnijem susjedu”, ima različite forme i povode, a u najvećem broju slučajeva je reaktivna: javlja se, po pravilu, kada artikulira odgovor na izazove koji dolaze sa ovdašnje unutrašnjopolitičke prakse. Najnoviji i najizazovniji šlagvort bosanskohercegovačkoj politici Hrvatske ponudio je Milorad Dodik kroz čitav spektar antiustavnog, protivzakonitog i rušilačkog djelovanja. Dok su najvažnije zapadne zemlje Dodikovo siledžijsko ispisivanje Republike Srpske iz ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine ocijenilo kao “podrivanje institucija Bosne i Hercegovine i ugrožavanje njene sigurnosti i stabilnosti” (Marco Rubio, državni sekretar SAD), Hrvatska je na cijelu stvar gledala opreznije i “sveobuhvatnije”. Doživjela ga je kao (još jednu) prigodu da riješi tzv. hrvatsko pitanje u BiH.
Pogledajmo kako je taj “uravnotežen i konstruktivan” doprinos hrvatske diplomacije ispoljen tokom nekoliko posljednjih vanjsko-političkih događaja.
“Na pitanje da komentira informaciju da je INTERPOL odbio izdati međunarodnu tjeralicu za predsjednikom Republike Srpske, Miloradom Dodikom, Goran Grlić Radman je rekao da o tome ne zna ništa službeno, osim onoga što je vidio u medijima i da nemože komentirati“.
Ovako se mediji prenijeli reakciju hrvatskog šefa diplomacije na prije dva mjeseca održanom sastanku ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO Saveza održanom uBriselu.
Generalni sekretar NATO Saveza Mark Rutte nije posjedovao mnogo više informacija od onih “koje je vidio u medijima”, što ga, za razliku od samozatajnog hrvatskog ministra, nije spriječilo da komentira “slučaj Dodik”.
“Kada je riječ o Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske i svim sudskim nalozima koji su izdani, očekujemo jednostavno da on prihvati presudu nezavisnog pravosuđa i da se ponaša u skladu sa tim”, kazao je početkom aprila Rutte.
Nekadašnji nizozemski premijer, a već neko vrijeme generalni sekretar NATO-a pozvao je “tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine da preuzme odgovornost za upravljanje državom”.
Hrvatski ministar Grlić-Radman nije pozvao bosanskohercegovački državni vrh da “preuzme odgovornost za upravljanje državom”, jer je službeni stav njegove Vlade, kojeg on gdje god stigne neumorno ponavlja, da to rukovodstvo, tročlano Predsjedništvo BiH, nije legitimno. Stoga je on, kako navode mediji, “upozorio na neravnopravnost hrvatskog naroda”, te apelirao da se “poduzmu dodatni napori da se promijeni izborni zakon i na taj način osiguralo legitimno predstavljanje hrvatskog naroda i prestalo sa preglasavanjem najmalobrojnijeg naroda”. Što će reći: Grlić-Radman će pozvati Predsjedništvo BiH da “preuzme odgovornost za upravljanje državom”, tek kada u njemu bude sjedio legitimno izabrani Hrvat; recimo Dragan Čović. A, treba li uopće govoriti da bi Predsjedništvo BiH sa Željkom Cvijanović i Čovićem u svom članstvu bilo u stalnom, danonoćnom zasjedanju, nikakvog prešnijeg posla ne bi imalo sve dok, da se opet poslužimo riječima generalnog sekretara NATO Saveza, “Milorad Dodik ne prihvati presudu nezavisnog pravosuđa i ne ponaša se u skladu sa njom”.
Na istom međunarodnom skupu u Briselu diplomati Njemačke i Austrije su saopćili da je Dodiku zabranjen ulazak u njihove zemlje. Njihov hrvatski kolega GGR nije smatrao da je Dodik najveći problem u Bosni i Hercegovini. Dapače, “izborna reforma je ključni prioritet i jedni put ka demokratskoj, stabilnoj i prosperitetnoj Bosni i Hercegovini”, kazao je Grlić-Radman.
Pomjeranjem težišta krize, odnosno premještanjem mete sa Milorada Dodika na “političko Sarajevo” hrvatska državna politika i njen šef diplomacije suštinski nadražuju svoj lešinarski instinkt: cilj je iz tekuće krize nahraniti svoje teritorijalne apetite ostacima “zdravog tkiva”, odnosno, po njihovoj gramzivoj logici, pripadajućeg im trećeg entiteta.
SRETNA NOVA 1993.
Za onoga ko išta zna i imalo pamti, ništa novo, svjedočili smo tome davno – prije više od 30 godina. Za današnju državnu nomenklaturu u Hrvatskoj (uključujući sav prateće medijske, duhovne, pravosudne instrumente i poslugu) Milorad Dodik nije centralni odnosno nije nikakav problem u postojećoj konstelaciji moći i političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Dapače, on je dobrodošao kao što je to potvrdio Andrej Plenković koji se Dodikom tajno sreo u Hercegovini prošlog mjeseca. Na isti način i po istom obrascu i dinamici za vlast Franje Tuđmana u proljeće 1993. godine problem nije predstavljala Miloševićeva svirepa agresija na BiH u kojoj je do tada već bilo pobijeno desetine hiljada ljudi, a stotine hiljada zatvoreno, protjerano.
Srbijansku agresiju i njene rezultate na terenu, zločine, etničko čišćenje, hrvatski državni vrh je razumio kao signal za “teritorijalnu reorganizaciju” Bosne i Hercegovine, odnosno njenu definitivnu podjelu po nacionalnim rubovima. Tuđman je agresiju na BiH pokrenuo u proljeće 1993.godine, onda kada je bio uvjeren da je srpska strana obavila većinu posla, onesposobila žrtvu za bilo kakav ozbiljniji otpor. Pri tom je koristio iste zločinačke obrasce, rušenje gradova, zatvaranje civila u logore, humanitarno iscrpljivanje koji su se prethodno pokazalim efikasnim i, vjerovao je, nekažnjivim u slučaju srpskog uništavanja Bosne i Hercegovine. To je bit lešinarskog “pristupa” problemu: sačekati da dželat usmrti žrtvu, pa parazitirati na posmrtnim njenim ostatcima.
“Tuđman je sa nama bio ovdje i rekao nam je da je razgovarao sa predsjednikom Srbije o podjeli Bosne i Hercegovine, naravno po etničkoj liniji”. Ovako je u jednom dokumentu kojeg je nedavno javnosti predočio njemački novinar Michael Martens, govorio u jesen 1991. njemački diplomata Hans Koschnick nakon sastanka sa hrvatskim predsjednikom. Jeste, to je onaj isti Koschnick koji će tri godine kasnije biti raketiran u Mostaru dok je nastojao europeizirati podijeljeni grad.
Zašto ovaj potpisnik tako tendenciozno, pristrasno i ostrašćeno insisitira na dominanto i kontinuiranom lešinarskom karakteru hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, ako ta politika i ta diplomacija predvođena Goranom Grlićem Radmanom danonoćno radi na približavanje naše zemlje Evropskoj Uniji i, nešto manje, NATO Savezu?
Vjerovatno da on to čini zbog toga što nisu nepoznati primjeri da neka država prva prizna svoju susjednu državu, a onda, nedugo zatim, izvrši agresiju, odnosno sudski utvrđen udruženi zločinački poduhvat sa ciljem pripajanje njenih dijelova. Nije, također, nepoznat ni slučaj da ta država proglasi nelegitimnim međunarodni Sud koji to presudi, a u čijem je osnivanju sudjelovala…