“Historija se ne ponavlja, ali se često rimuje”. Amerikanci vole taj citat Marka Twaina. U samo dvije sedmice koliko je u Bijeloj kući, Donald Trump je kazao kako želi da Sjedinjene Države “posjeduju” Gazu, kupe Grenland od Danske (ili bolje rečeno, prisile Dansku da mu ga proda), okupiraju cijelu Kanadu (drugu najveću zemlju na svijetu) i uzmu ponovo Panamski kanal.
To su odjeci prošlosti. Čista rima povijesti. Posljednji put Sjedinjene Države su anektirale neku teritoriju 1898. godine, kada su zauzele Havaje. Najbliži presedan kupovine teritorija bio je 1917. godine, godine kada su Sjedinjene Države dobile – upravo od Danske – današnje Američke Djevičanske otoke za tadašnjih 35 miliona dolara, što bi danas bilo oko 600 miliona. To je ujedno i posljednja kupovina teritorija od neke zemlje.
Neočekivana najava da će okupirati Gazu, provesti etničko čišćenje protjerivanjem stanovništva koje tamo živi i pretvoriti tu teritoriju u turističku zonu, čini se, ide putem Trumpovih neispunjenih obećanja i prijetnji, od kojih smo imali dva dobra primjera ove sedmice, kada je američki predsjednik obećao odgoditi trgovinski rat protiv Meksika i Kanade u zamjenu za nejasna obećanja obiju zemalja koja je praktično nemoguće provjeriti u praksi.
Lakše je govoriti o okupaciji zemlje nego to učiniti. Vojnu intervenciju u inozemstvu mora odobriti američki Kongres, tako da Trump ne može jednostavno poslati vojnike. Međutim, zakon je u mnogo navrata izokrenut. Ronald Reagan dvije godine nije tražio takvo ovlaštenje za pratnju kuvajtskih naftnih tankera koji su 1988. i 1989. iznosili naftu iz Iraka, što je kulminiralo u nekoliko zračno-pomorskih bitaka između SAD-a i Irana.
Nije to učinio ni Obama s intervencijom u Libiji, Siriji ili Iraku protiv Islamske države, koju je Trump nastavio, opet ne pitajući nikoga za dopuštenje.
U slučaju Gaze, Trump bi mogao reći da se radi o humanitarnoj misiji, što bi ga načelno izuzelo od tog zahtjeva. Istina je da je George Bush stariji od Kongresa tražio dopuštenje da intervenira u Somaliji i pokuša spriječiti glad 1992. godine, ali to su bila druga vremena. Aktuelni američki predsjednik nema interesa slušati Kongres.
Trump, međutim, ima još jedan problem: svoje birače. I premda su njegov saveznik, televizijska mreža Fox News kaže da je to samo “plan obnove”. Gaza je, iako vrlo mala, ratna zona u kojoj je na snazi krhko primirje koje svakog trenutka može eksplodirati. Velik dio Trumpovih pristaša protivi se vojnim avanturama u inozemstvu.
Čak i da su ga podržali neki evangelistički i jevrejski glasači, najnacionalističkiji sektor trumpizma bio bi potpuno protiv, kao što je to objasnio republikanski senator Rand Paul u srijedu kada je napisao na mreži X: “Mislio sam da smo na izborima glasali da Amerika ide Amerikancima. Nemamo pametnija posla nego razmišljati o još jednoj okupaciji koja potapa naše finansije i prolijeva krv naših vojnika”.
Druga opcija bi mogla biti humanitarna intervencija pod okriljem UN-a. Ali to se čini još težim. Visoki komesar UN-a za ljudska prava, Volcker Turk, izjavio je da je “strogo zabranjeno bilo kakvo protjerivanje ili prisilno premještanje osoba bez pravne osnove”. Evropska unija – koja ima jednu zemlju, Francusku, s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a – nazvala je Gazu “sastavnim dijelom buduće palestinske države”. Ni zemlje bliskoistočne regije to ne žele. I to je ključni problem za Trumpa, koji ne želi ulagati američki novac.
U stvarnosti, plan koji je američki predsjednik lansirao u utorak novo je izdanje “dogovora stoljeća” koji su on i njegov zet Jared Kushner neuspješno promovisali tokom Trumpovog prvog mandata. Prema tom planu, Palestinci iz Gaze i Zapadne obale bili bi deportovani u Egipat i Jordan, gdje bi ostali zauvijek. Saudijska Arabija bi platila operaciju koja bi iznosila nekoliko desetaka milijardi eura. Čini se da se obnova Gaze – procijenjena na otprilike 35 milijardi – ne računa jer bi njeni stanovnici bili protjerani.
Ali Saudijska Arabija sada ima manje resursa i sva je njezina energija usmjerena na postizanje ciljeva Agende 2030, ambicioznog – i kontroverznog – razvojnog plana koji je pokrenuo čelnik zemlje, prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, koji je vrlo blizak Kushneru i Trumpu. Dakle, finansiranje je nejasno.
Prije godinu dana Kushner je u javnom nastupu spomenuo turističke mogućnosti “obale u Gazi” i preporučio Izraelu da preseli stanovništvo iz enklavu “u pustinju Negev i završi posao.” Kushner je na čelu privatnog kapitalnog fonda Affinity Partners, koji je pokrenuo nekoliko projekata u Izraelu i ima ulaganja iz Saudijske Arabije, Katara i Emirata. Već je u prošlosti spominjao turističke mogućnosti Gaze bez Palestinaca.
Trump bi to mogao učiniti na teži način ili izmjenom američkih zakona. Ali problem je etničko čišćenje. S 2,1 miliona Palestinaca, od kojih su mnogi pristaše Hamasa i među kojima je sigurno vrlo malo onih bliskih SAD-u, zemlji koja je platila trećinu računa za izraelski rat, Gaza bi mogla postati novi gerilski rat. I ništa više ne plaši američko javno mnijenje od novog sukoba na Bliskom istoku. Dosta im je Afganistana i Iraka.
Kako bi se to spriječilo, postoji samo jedna mogućnost: prisilna deportacija. Tome se protivi cijela međunarodna zajednica i to bi bio potpuni udar na prestiž Sjedinjenih Država, jer kako odbaciti rusko etničko čišćenje u Ukrajini, a u isto vrijeme provoditi etničko čišćenje u Palestini?
EL MUNDO