Čuveni francuski filozof, pisac i aktivist Bernard-Henri Lévy šokirao je svjetsku javnost svojom podrškom Izraelu u ostvarivanju njihovih ratnih ciljeva.
Levy već mjesecima u medijima i na društvenim mrežama objavljuje stavove prema kojima čvrsto stoji iza Izraela, pravdajući rat protiv Hamasa i posljednje napade IDF-a na Liban.
– Izrael ne napada Liban, on ga oslobađa. Ovo je istorijski trenutak, ne samo za Izraelce, već i za Libanonce, Arape i istočne kršćane. Ne razumjeti ovo znači izgubiti sav moralni i politički kompas – napisao je Levy u jednoj od svojih posljednjih objava na mreži X.
Uprkos tome što njegovi stavovi nailaze na brojne osude, 75-godišnji Levy kaže da “Izrael ima pravo na pobjedu” i da ga se drugačija mišljenja ne tiču.
– Iskreno, nije me briga. Ne razmišljam često o tome koliko mržnje privlačim zbog toga što branim Izrael. Ali na osnovu onoga što vidim na društvenim mrežama, očigledno je mnogo – kaže ovaj filozof u razgovoru za The Times of Israel.
Levy je stao uz Izrael nakon napada Hamasa na izraelski kibuc Kfar Aza 7. oktobra prošle godine. Nekoliko dana poslije napada posjetio je to mjesto i, kako kaže, stravične slike su mu se zauvijek urezale u pamćenje.
– Tijela žrtava su do tada bila zakopana, ali još uvijek je bilo dijelova tijela koji su bili razbacani okolo. Bili su naslagani u uglu šupe za povrće koja je služila za smještaj neidentifikovanih dijelova tijela. A ta slika? Nema dana ni noći kada to ne vidim u svojoj glavi. Stalno me prati – ispričao je nedavno u intervjuu za britanski The Telegraph.
Njegova nova knjiga “Solitude d’Israel” (naslov bi se mogao prevesti kao “Usamljeni Izrael”) govori o tome zašto je za Izrael rat u Gazi „egzistencijalan“ i šta je na kocki za svijet, posebno za Zapad. Posvetio ju je taocima Hamasa.
– Moja želja da napišem knjigu o Izraelu nije bila nova, datira mnogo godina unazad. Vjerovatno to nikada do sada nisam uradio jer sam osjećao da okolnosti nisu to zahtijevale, ali je veličina 7. oktobra promijenila sve. To mi je dalo snažan podsticaj da konačno napišem knjigu o Izraelu. Osjećao sam hitnu potrebu da to učinim, da odam počast žrtvama i da se pozabavim često namjernim neznanjem o Izraelu i cionizmu – objašnjava Levy.
Pripadnike Hamasa u knjizi naziva „radikalnim zlom“. S druge strane, o zločinima Izraelaca u Gazi nema nijedne riječi.
„Više nego što je izraelska ili jevrejska duša ubijena (7. oktobra), to je bila naša zajednička savjest. Više od monstruoznog pogroma koji je jevrejsko sjećanje vratio 80 godina unatrag, bio je to još jedna suza u krhkom sloju civilizacije koja je godinama slabo držala svijet iznad moralnog ponora”, piše.
Bernard-Henri Levy inače važi za velikog prijatelja Bosne i Hercegovine, koji je devedesetih godina građanima pružio nepodijeljenu podršku u borbi protiv agresora. Bio je blizak prijatelj sa prvim predsjednikom BiH Alijom Izetbegovićem kojeg je opisivao kao čovjeka koji je ”praktikovao i zalagao se za ideju srednjeg i umjerenog islama”, otvorenog prema svim dobronamjernim idejama i mišljenjima.
“Alija je bio veliki Evropljanin, čak i onda kada je Evropa ostavila i izdala Bosnu. On nikada nije ostavio svoju verziju snova Milosza, Patocka i Biboa. Sjećam se ručka sa Francoisom Mitterrandom, koji nije mogao shvatiti kako je jedan Srbin, Jovan Divjak, mogao biti u ulozi branitelja Sarajeva. Tada mu je Alija održao snažnu lekciju o kozmopolitizmu i evropskom građanstvu”, napisao je Levy u jednom od svojih tekstova.
Levy sa Jovanom Divjakom u opkoljenom Sarajevu
U aprilu 2021. godine, u intervjuu za Slobodnu Bosnu, detaljno je opisivao svoj odnos sa Izetbegovićem.
– Izetbegović je u tri navrata dolazio u Pariz na moj poziv pa smo, između ostalog, jednom išli u audijenciju kod pape Ivana Pavla II. Sada mogu reći da je to zaista bio historijski susret – katolički poglavar primio je predsjednika jedne zemlje koja je u ratu, muslimana. Njih dvojica dugo su razgovarali i možda to ne znate, ali Papa je bio iskreno fasciniran Izetbegovićevom borbom za Bosnu. Zapravo, nakon tog njihovog susreta, Vatikan je počeo lobirati za vojnu intervenciju u Bosni, kako zvaničnim putem, tako i kroz neke nezvanične kanale. Što se tiče mojih razgovora sa Izetbegovićem, Silajdžićem i drugima, to su uglavnom bili razgovori o onome što se trenutno događa u Bosni, o vojnoj i humanitarnoj situaciji, o posljednjim dejstvima srpske vojske na Sarajevo… Vrijeme se tada činilo ubrzano, ali ono što je pravo čudo je da smo u svemu tome uspjeli pronaći i vremena za nekoliko zaista dubokih, ozbiljnih razgovora, uprkos tom stanju neprestane hitnosti. Ni do danas mi nije jasno kako smo to uspjeli, ali eto – Alija i ja znali smo dugo razgovarati o politici, religiji, filozofiji i to dobro pamtim. Sjećam se jedne noći, kada smo cijelu noć vodili diskusiju, Alija je govorio o dijalogu između civilizacija, između islama, judaizma i kršćanstva, na veoma iskren i otvoren način u kojem je svaki od nas izrazio svoje stavove, slaganja i neslaganja… – ispričao nam je tada Levy i dodao:
„Uprkos našim razlikama, svih ovih godina zadržao sam ubjeđenje da Alija nikada nije odustao od multikulturalne i multietničke Bosne i Hercegovine i njenog identiteta kao takvog. Sjećam se Alijinih suza na dan kada je trebao ići da potpiše Dejtonski mirovni sporazum. Znao je da Dejton vrlo lako može postati smrt multietničke, kosmopolitske, nenacionalističke Bosne. Bio je veoma svjestan toga i pamtim njegovu tugu i očaj. Nazvao me je tog jutra, na dan potpisivanja, i plakao je. Rekao je da oklijeva da potpiše, ali da mu je Richard Holbrooke rekao da mora potpisati. Priznao mi je da se osjeća kao da mu je prislonjen pištolj na čelo. Vi ste iz Bosne, pa možda imate bolji uvid nego ja, ali moj lični utisak kad se sjetim svih tih događaja je da Izetbegović nikada nije želio podjelu Bosne, ali u jednom trenutku jednostavno je morao odustati od tog bosanskog sna. I to je uradio sa velikom tugom. Bio je primoran da potpiše sporazum koji je zaustavio krvoproliće, ali i ubio jednu ideju o Bosni.“
(M. Radević) Slobodna Bosna