Veći dio prošle godine, i od početka invazije na Ukrajinu prošlog februara, ruski predsjednik Vladimir Putin oslanjao se na svoju navodnu energetsku svemoć, držeći globalnu ekonomiju kao taoca svojih hirova.
Od prošlog ljeta Putin je prekinuo dotok prirodnog plina Evropi, nadajući se da će se Evropljani, drhteći i bez grijanja tokom zime, okrenuti protiv svojih vođa i učiniti politički neizvodivim nastavak pružanja podrške Ukrajini.
Ta prijetnja je bila snažna: 2021. godine je ogromnih 83 posto ruskog plina izvezeno u Evropu.
Ukupni globalni izvoz sedam miliona barela nafte dnevno i 200 milijardi kubnih metara plina godišnje činio je blizu polovine ruskih federalnih prihoda.
Još važnije čak, izvoz ruske robe igrao je ključnu ulogu u globalnim dobavljačkim lancima: Evropa se oslanjala na Rusiju za 46 posto svoje ukupne opskrbe plinom, uz uporedive nivoe ovisnosti o drugim ruskim proizvodima uključujući metale i gnojiva.
Evropi više ne treba ruski plin
Sada, kada se uskoro navršava godina od početka Putinove invazije, jasno je da je Rusija trajno izgubila svoju dosadašnju ekonomsku moć na globalnom tržištu, pišu Jeffrey Sonnenfeld i Steven Tian u tekstu za Foreign Policy (FP).
Zahvaljujući neuobičajeno toploj zimi u Evropi, Putinov trenutak maksimalne prednosti prošao je nezapaženo i, kao što smo ispravno predvidjeli u oktobru prošle godine, najveća žrtva Putinovog plinskog gambita jeste sama Rusija.
Putinova prednost koju mu je pružao prirodni plin sada ne postoji, jer svijetu i, što je najvažnije, Evropi, više ne treba ruski plin.
Daleko od smrzavanja do smrti, Evropa je brzo osigurala alternativne zalihe plina, okrenuvši se ukapljenom prirodnom plinu (LNG).
To je uključilo, kako se procjenjuje, 55 milijardi kubnih metara iz Sjedinjenih Američkih Država, dva i po puta više od predratnog američkog izvoza LNG-a u Evropu.
Zajedno s povećanjem opskrbe iz obnovljivih izvora, nuklearnih i, u međuvremenu, uglja, ove alternativne zalihe su smanjile ovisnost Evrope o ruskom plinu na devet posto njenog ukupnog uvoza plina.
Zapravo, Evropa sada kupuje više LNG-a nego što je ikada kupovala ruskog plina.
Nadalje, navode autori, neubočajeno topla zima u Evropi znači da ne samo da su izbjegnuti najgori scenariji, već su i evropski spremnici i dalje puni i mogu se koristiti i za sljedeću zimu.
Dani globalno skupe energije su prošlost
U januaru su njemački spremnici bili rekordnih 91 posto puni, u odnosu na 54 posto prošle godine, što znači da će Evropa trebati kupiti znatno manje plina u 2023. nego u 2022. godini.
Implikacije ovoga su ogromne.
Evropi je sada osigurano dovoljno snabdijevanja energijom najmanje do 2024. godine, pružajući dovoljno vremena da jeftinije alternativne zalihe energije – i obnovljive i prelazna goriva – budu u potpunosti uključene i funkcioniraju unutar Evrope.
To uključuje završetak dodatnih 200 milijardi kubnih metara godišnje u izvoznom kapacitetu LNG-a do 2024. godine – dovoljno da potpuno i trajno zamijeni ruski izvoz plina od 200 milijardi kubnih metara godišnje jednom zauvijek.
Štaviše, dani globalno skupe energije uslijed “smanjenja snabdijevanja iz Rusije“ zauvijek su dio prošlosti.
Osim evropske niže očekivane potražnje za LNG-om, Kina se, umjesto globalnim, okreće domaćim izvorima ukapljenog prirodnog plina.
Zajedno s brzim povećanjem opskrbe LNG-om, nije iznenađenje da plinsko tržište sada postavlja cijene plina tako da budu jeftinije od prijeratnih nivoa u godinama koje dolaze.
Putin, s druge strane, više nema nimalo prednosti, kao ni načina da zamijeni svog do sada primarnog kupca; on otkriva na teži način da je mnogo lakše kupcima zamijeniti nepouzdanog dobavljača nego što je dobavljačima naći nova tržišta.
Svijet više ne ovisi o Putinovoj nafti
Putin već sada praktično ne ostvaruje nikakav profit od prodaje plina, pošto je njegova prethodna prodaja od 150 milijardi kubnih metara plina u Evropu zamijenjena s mizernih 16 milijardi kubnih metara u Kinu i sitnišem u globalnoj prodaji LNG-a, što je jedva dovoljno da pokrije troškove.
Ne postoje tržišta na kojima bi Putin mogao zamijeniti bilo šta blizu tih 150 milijardi kubnih metara: Kini će nedostajati neophodan kapacitet naftovoda da kupi više još najmanje desetljeće, a ona ionako preferira domaće i raznolike izvore energije, dok ruska zaostala tehnologija onemogućava povećanje izvoza LNG-a, osim neznatnog.
I prednost koju je Putinu pružala nafta sada se topi.
Prošli su dani kada je strah da će Putin ukloniti ruske zalihe nafte sa tržišta uzrokovao nagli skok cijena nafte za 40 posto u toku dvije sedmice.
Zapravo, u odgovoru na određivanje gornje granice cijena nafte zemalja G-7, koje smo pomogli razviti, Putin je najavio zabranu, od 1. februara, izvoza nafte u države koje su prihvatile ovo ograničavanje cijena, na što su cijene nafte zapravo opale.
Zašto? Zato što je sada očito da svijet više ne ovisi o Putinovoj nafti.
Tržište nafte se okreće u korist kupaca, a ne prodavača, usred povećanja ponude – što je dovoljno da se nadoknadi mogući pad ruske proizvodnje sirove nafte.
(U decembru je potpredsjednik ruske vlade Alakesandar Novak rekao ruskim medijima da je vlada spremna srezati proizvodnju sirove nafte za do 700.000 barela u 2023 godini.)
Ni Saudijska Arabija više ne može pomoći
Cijene nafte su sada niže nego prije rata, a samo u drugoj polovini 2022. godini došlo je do povećanja ponude za četiri miliona barela dnevno od proizvođača kao što su SAD, Venecuela, Kanada i Brazil.
S obzirom da se ove godine očekuje još više novih zaliha, svaka izgubljena ruska nafta bit će neprimjetno i lako zamijenjena u roku od nekoliko sedmica.
I ovaj put, Putin ne može natjerati Saudijsku Arabiju da priskoči u pomoć drastičnim smanjenjem proizvodnih kvota OPEC+, kao što je to učinio prošlog oktobra.
To je zato što Sjedinjene Američke Države sada pauziraju ključne saudijske transfere oružja i tehnologije, usred pojačane međunarodne kontrole značajnog viška neiskorištenih kapaciteta OPEC+.
Putinov utjecaj također je ispario jer mu gornja granica cijene nafte koju je uveo G7 ne pruža drugu opciju do da izgubi, čime se narušava ruska energetska pozicija bez obzira šta on učinio.
Kina i Indija, bez eksplicitnog učešća u ograničenju, koriste ga za postizanje teške pogodbe s Rusijom, uz popuste do 50 posto, pa iako Indija kupuje 33 puta više ruske nafte nego prije godinu dana, Rusija ne ostvaruje veliku zaradu, s obzirom na njenu rentabilnu cijenu proizvodnje od 44 dolara, uz skuplji transport.
Propao pokušaj da se hrana koristi kao oružje
Ali, ako Putin još više smanji proizvodnju, kao što je prijetio da će učiniti, izgubit će najvažniji udio na tržištu nafte, što je duga Putinova opsesija, usred sve zasićenijeg tržišta naftom, i dalje smanjiti svoje prihode sada kada mu silno treba gotovina.
Potrošene su i ostale Putinove robne karte.
Njegov pokušaj da koristi hranu kao oružje propao je kada su se čak i njegovi nominalni saveznici okrenuli protiv njega.
A na određenim tržištima metala, na kojima je Rusija historijski dominirala, kao što su nikl, paladij i titanij, kupci, koji se boje ucjene u kombinaciji s većim cijenama, ubrzali su ponovno finansiranje i oživjeli uspavane javne i privatne investicije u kritične lanac nabavke minerala i rudarske projekte.
Oni su uglavnom u Sjevernoj i Južnoj Americi i Africi, gdje se nalaze mnoge nedovoljno iskorištene rezerve minerala.
Ustvari, na nekoliko ključnih tržišta metala, kao što su kobalt i nikl, kombinirana proizvodnja novih rudnika koji će biti otvoreni u naredne dvije godine predstavlja dovoljnu ponudu za trajnu zamjenu ruskih metala u globalnim lancima snabdijevanja.
Putinovi propali ekonomski gambiti još su jedan niz pogrešnih proračuna koje treba dodati na sve dužu listu, od potcjenjivanja naroda Ukrajine, do potcjenjivanja kolektivnog jedinstva i snage volje Zapada.
Rat se još vodi, ali pobjeda je na vidiku
Naravno, Putinov neuspjeli ekonomski i energetski rat nije ostao bez posljedica.
Ova prelivanja su utjecala na mnoge živote, transformirala lance opskrbe, promijenila trgovinske tokove i kupci još osjećaju posljedice većih cijena, s obzirom da je potrebno vrijeme da se u ekonomiji snize cijene.
No, bitno je da se kraj nazire.
Putin nikada više neće biti u poziciji da izazove takav haos i poremećaj u globalnoj ekonomiji, jer je trajno oslabio najmoćniju ruku Rusije – njenu energiju i robu.
Rat na bojnom polju se još vodi, ali barem na ekonomskom frontu, pobjeda je na vidiku.