Marie Oleinik: Rusi su, također, Putinove žrtve, žao mi je što sam Ruskinja

0

Treba li mi biti žao što sam Ruskinja? Trebam li se stidjeti? Ova pitanja su mi u glavi već najmanje desetljeće. Ali od jučer, kada je moja država ponovo dospjela na naslovne strane zbog krivih razloga, ne mogu misliti ni o čemu drugom. Volim Rusiju i želim biti ponosna što je zovem svojim domom, ali kako da osjećam ponos kada se čak ne mogu sjetiti kada je zadnji put ona uradila nešto dobro za svoje građane, ili za svijet?

Kada je Rusija pripojila Krim 2014. godine bila sam premlada da u potpunosti shvatim ozbiljnost tog događaja. No, mogla sam osjetiti da je to pogrešno. Iako se uopće ne pitam za te stvari, osjetila sam se donekle odgovornom za postupke ruske vlade. Ipak, tokom Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, koje su se odigravale nekoliko dana prije pripajanja, slavila sam svaku zlatnu medalju koju je Rusija osvojila kao da je to moj lični uspjeh. Osjećala sam da ne bi trebalo biti drugačije – ne možete birati kada se identificirate sa svojom državom.

Kada prestanete raznositi avione…

Narednih mjeseci ruska država se nastavila ponašati na način koji je privukao osudu na međunarodnoj sceni, a rusofobija je postala raširena u Evropi. U to vrijeme sam studirala u Velikoj Britaniji i iskusila sam to iz prve ruke. Zatekla sam se da objašnjavam stalno i iznova da “nisam glasala za Vladimira Putina, da “nisam homofob“, da “ne podržavam rat“. Jednom su ispred koncertne dvorane u Londonu moji prijatelji upitali člana benda kada će imati nastup u Rusiji. “Kada prestanete raznositi avione“, oštro je odgovorio pjevač. Referirao se na avion Malaysia Airlinesa koji su oborili proruski pobunjenici iznad istočne Ukrajine to ljeto. Naravno, znali smo da kao grupa tinejdžera nismo odgovorni za tu tragediju, ali komentari tog pjevača i dalje su boljeli.

Nečuveni postupci ruske vlade nisu povrijedili nas, obične Ruse, samo tako što su podstakli rusofobiju i okrenuli globalnu zajednicu protiv nas. Ovi postupci, koji su prouzrokovali tako mnogo patnje brojnima, također su oštetitli naše živote na mnogo konkretnije načije.

U vrijeme pripajanja Krima vozila sam se taksijem iz centralnog Londona do aerodroma Heathrow. Tokom tog jednosatnog putovanja stalno sam provjeravala kurs britanske funte i ruske rublje i gledala sam kako raste užasnuta. Kada sam konačno stigla na aerodrom, funta je vrijedila nevjerovatnih 115 rubalja – 155 posto više u odnosu na prije nekoliko mjeseci kada sam se doselila u Veliku Britaniju.

Život u Moskvi je bio jezivo normalan

Odjednom su, zbog nečeg što je uradila moja vlada, a nad čim ja nisam imala nikakvu kontrolu, moj život, moje obrazovanje, moja budućnost, bili ugroženi. Porodični turistički biznis bio je paraliziran. Budući da je sva naša ušteđevina bila u ruskoj valuti, cijena obrazovanja u drugoj državi, cijena života, cijena stanarine, gotovo su se udvostručili. Nisam bila sigurna hoću li moći ostati u Velikoj Britaniji, hoću li imati dovoljno novca za hranu.

Ruska se ekonomija nikada nije zaista oporavila od tog udarca. Ali, život se morao nastaviti, pa je tako i bilo. Naučili smo živjeti s mnogo manje, prihvatili smo da više ne možemo priuštiti mnogo toga. Nizak kurs, ekonomska stabilnost i česta bezvizna putovanja u Evropu počeli su izgledati kao priče iz drugačijeg, davno prošlog vremena – priče koje su nama, mladim Rusima, pričale prethodne generacije koje se sjećaju kakav je život bio prije Putina.

Prilagodili smo se, prihvatili život kakav jeste i nastavili se nadati da će se situacija promijeniti jednog dana, da će reputacija naše države kao imperije zla vremenom izblijediti. Možda kao rezultat ovog prihvatanja, tokom proteklih nekoliko sedmica, dok je svijet nagađao o još jednom potencijalnom ruskom upadu u Ukrajinu, život u Moskvi je bio jezivo normalan. Gotovo da niko nije ni pominjao ovu temu. Ipak smo živjeli u stanju sukoba s Ukrajinom već osam godina i ova nagađanja nisu bila ništa novo.

Ruski narod se probudio u vlastitu noćnu moru

Izgledalo je kao da svi žele naprosto izbjeći i razmatranje mogućnosti rata i posljedica koje će neizbježno uslijediti. Bilo je lakše i ugodnije vjerovati da zapadnjački mediji dramatiziraju situaciju i da pretjeruju, da Putin nije dovoljno poremećen da zaista izvrši invaziju. Čak i dok smo gledali njegov govor na televiziji, u kojem je sat vremena objašnjavao zašto Ukrajina ne bi trebala postojati, u konačnici priznavši nezavisnost separatističkih teritorija u Donbasu, nadali smo se da neće ići dalje od toga. Tako se ujutro 24. februara, kada se ukrajinski narod probudio u noćnu moru potpune invazije, ruski narod probudio u vlastitu noćnu moru.

Naravno, ove dvije situacije se nikako ne mogu porediti. Mi nismo čuli eksplozije ispred prozora, nismo vijdeli tenkove na ulicama, nismo se plašili za vlastite živote. Ali, kada smo upalili TV, i pregledali međunarodne naslove, također smo shvatili da će život kakav poznajemo uskoro nestati. Kao i naši ukrajinski susjedi, preko noći smo i mi, obični Rusi, postali žrtve ruske vlade. Našu bol nismo mogli podijeliti apsolutno ni s kim, niti smo od nekoga mogli potražiti podršku. Globalna zajednica, koja već odavno doživljava sve Ruse kao pristalice i pomagače destruktivnog režima, nije odvojila vrijeme za nas.

Internet je odjednom bio ispunjen mržnjom, uznemiravanjem i maltretiranjem usmjerenim na sve Ruse – uključujući milione nas koji nikada nisu željeli ovaj rat, koji nikada nisu podržavali ovaj rat, koji nisu imali priliku ili šansu da zaustave ovaj rat. Moj partner, kojem očajnički treba posao, rekao mi je da je odlučio sakriti svoju rusku nacionalnost na CV-ju, plaši se da Evropljani neće htjeti zaposliti Rusa. Rekla bih da je to paranoja da nekoliko država Evropske unije nije već prestalo izdavati vize Rusima, poručivši nam da više nismo dobrodošli.

Velika većina Rusa ne želi ovaj rat

Svi, ljudi na internetu, stručnjaci i političari na TV-u, demonstranti širom evropskih gradova, jasno su dali do znanja da smatraju sve nas odgovornima za Putinove postupke. Jasno su nam dali do znanja kako vjeruju da mi imamo moć da ovo zaustavimo i da ne radimo ništa. Čak je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izrazio sličan sentiment: “Žele li Rusi rat? Ja bih zaista volio odgovoriti na ovo pitanje, ali to ovisi o vama, građani Ruske Federacije“, kazao je on u hvaljenom govoru, podstičući nas da protestiramo protiv invazije.

Istina je da velika većina Rusa ne želi ovaj rat. Ne želimo nikakav rat. Strahovali smo kada su su snage Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) umarširale u Kazahstan ove zime. Odahnuli smo s olakšanjem kada, uprkos svemu, Putin nije poslao trupe u Bjelorusiju tokom nemira 2020. godine.

Za mnoge je to možda iznenađujuće, ali Rusi su poslušali poziv Zelenskog na proteste. Ljudi su izašli na ulice Moskve, Sankt Petersburga i više od 40 drugih ruskih gradova kako bi rekli Putinu i njegovom režimu da ruski narod ne želi ovaj rat. Učinili smo to iako dobro znamo da bismo se mogli suočiti s proizvoljnim pritvorom, policijskom brutalnošću ili nečim gorim od tog. I tako je i bilo. Više od 1.800 demonstranata uhapšeno je za 24 sata. Neki će uskoro biti oslobođeni, nakon što su platili kaznu. Mnogi drugi će provesti najmanje nekoliko sedmica iza rešetaka. Ali, izašli smo na ulice svjesni ovih rizika. Željeli smo pokazati svijetu da nas ovaj režim ne predstavlja.

Ne mogu odagnati osjećaj srama

Ne mogu zamisliti kako se Ukrajinci osjećaju danas. Jer, ne znam kakav je osjećaj probuditi se uz zvuke sirena, skrivati se u metro stanicama, u strahu da će sljedeća granata pogoditi vaš stan. Ali, dijelim njihov bijes, njihovo gnušanje i mržnju. Znam da mnogi Rusi osjećaju isto što i ja. Odvratno je napasti miroljubivu državu – nema te lekcije iz historije koja bi to mogla opravdati. Muka mi je od tog što su naše bratske nacije zavađene. Mrzim to što će moja prelijepa zemlja, puna pametnih i sjajnih ljudi, biti zauvijek ukaljana neoprostivim postupcima vlade.

Danas smo mi, Rusi koji ne želimo ovaj rat, solidarni s našim ukrajinskim braćom i sestrama. Razumijemo ljutnju svijeta usmjerenu na našu vladu. Ali, samo želimo da se ljudi, koji se s pravom ljute na rusku vladu, ne ljute i na nas. I mi patimo zbog ovog rata; i mi smo žrtve ovog sve više totalitarnog režima. Ipak, ne mogu odagnati osjećaj srama. Dakle, konačno znam odgovor na pitanje koje mi je na umu tako dugo. Žao mi je. Žao mi je što sam Ruskinja.

Piše: Marie Oleinik

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here