Nakon Hitlera, Milošević i Putin su očito najuspješnije vođe propagandnog rata u najnovijoj istoriji ratovanja. A vode ga identičnim riječima, sa njih nekoliko samo: Branimo se! Istovremeno su i Hitler i Putin najavili svoje namjere. “Uvijek treba slušati vođe autoritativnih režima. Oni obično otvoreno kažu šta žele, gdje žele da idu, pa čak i kako”, kaže kriminolog Alain Bauer.
Hitleru niko nije vjerovao da će otići tako daleko, iako je svako ko poznaje imalo ljudsku psihu mogao to pretpostaviti: megaloman, posebno megaloman na vlasti se ne zaustavlja kad krene u “humanitarne pohode”. Paranoik vjeruje u svoju “svetu” misiju i neće nikad prestati vjerovati.
NARODNE UŠI
Putin je davno najavio da je povrijeđen, baš on lično: L’Etat c’est moi – Rusija to sam ja!, urlao je KGB monstrum odavno na ruskom. I najavio svoj revanšizam. To je bila istina, kao i ona Karadžićeva: Jedan narod će nestati. Ali takve istine prolaze gluho u narodnim ušima. I to je ta velika tajna čovječanstva. Nakon istine, dolaze “istine”. Mirišljave laži, u koje njihovi podanici, njihovi narodi, vjeruju kao božanstvima. Dolaze na red optužbe drugog za vlastite zločine! To je radio, moramo se stalno prisjećati, Hitler, to je radio Milošević, to je radio Karadžić, to radi sistematski, sa kakvom samo maštom! – Putin. Nakon istine kojoj niko ne vjeruje. Divljaci na vlasti šire slatke laži, a pomoću njih se i Hitleri i hitlerčići brane od raznih stranih napasti koje im “pripadaju” jer su “isti narod”. Scenariji Sudet – Bosna – Ukrajina režira se, i igra, na isti način.
Bez obzira na šarenu lažu, ruski opozicionari nisu zatvorili usta, iako im je sve teže da se oglašavaju. Tako je Radio Eho Moskve, još 25. 2. 2022. javljao: “Ako se riječi ruskog predsjednika da je ‘zadatak vojne operacije denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine’ prevedu na bilo koji od jezika čiji govornici nisu izgubili vezu sa stvarnošću, normalna civilizovana osoba će odmah doživjeti ono što se u psihologiji zove ‘kognitivna disonanca’. Odmah će početi da sumnja ili u mentalne kapacitete onoga ko je to izgovorio ili u sopstveni razum.”
Džaba mu. On pripada onim 25 do 30 posto Rusa koji znaju razlučiti laž od istine. Većina njih sad je morala pobjeći na “truli Zapad” gdje Putin ima nekoliko vila, gdje živi njegova bivša u jednoj od tih vila u Francuskoj, gdje su rođena njegova vanbračna djeca.
O kraju Putina odlično je govorio na početku ruske invazije Ukrajine ruski opozicionar Mihail Hodorkovski iz Londona gdje je pobjegao. Po njemu je Putin počinio samoubistvo invazijom Ukrajine. U nekom času megalomano-paranoidni manijaci, koji su i te kako inteligentni, ali istovremeno i glupi jer pomisle da im je sve dopušteno i kad bi htjeli ne mogu se sami više zaustaviti. Vojni stručnjaci takve zovu Pokerašima. Putin je mogao uživati do kraja života na položaju “demokratskog predsjednika” da nije prekoračio liniju; nikad ne bi bio smijenjen glasovima birača. Tako, dakle, smatra ruska opozicija koja se nada kraju diktature ovog bolesnika. Da. Koji možda nije lud, kako tvrde zapadni analitičari, jer zna da su dva i dva četiri, lukavac koji zna da manipuliše izvrsno narodima, ali ne zna da kad odeš predaleko, plaćaš u jednom času svoju pretjeranu “ljubav” prema naciji koju likvidiraš sistematski raznim sredstvima, od kojih je opet najuspješnija laž. Ima milijardu vrsta ludila. Ko se s tim ne slaže?
Mnogi od nas pravilno su shvatili Putinovu “humanitarnu akciju”; sličnu je vodio Mitterrand u Bosni otvorivši “humanitarni koridor”. A svjedoci smo i kako preko 90% Srba vjeruje u Putinovu plemenitost u borbi protiv nacizma. Šta li je on, kako je pravo ime za tu vrstu fašiste i diktatora? Velik broj gore pomenutih je imao očeve koji su za vrijeme Titove vladavine bili za Staljina. Mnogi ti očevi proveli su dobar dio života na Golom otoku na prevaspitanju. To prevaspitanje očitovalo se kasnije samo šutnjom, koja je danas eksplodirala u mozgovima njihovih predaka. Je li to moguće? Koje je objašnjenje tog iracionalnog obožavanja zločinaca osim u mržnji prema Zapadu, u kome većina njih žive? Djeca Titovih osuđenika i dalje brane, evo, istu diktaturu, iste laži, ista sredstva kojim se služio i gruzijski manijak na čelu SSSR-a i u što su vjerovali očevi današnjih proputinovaca i prokaradžića. Ali ne samo djeca zaljubljenika u Staljina, mnogo ih je više danas.
Kakva nevjerovatna tajna za naučnike koji nisu u stanju da nam dokažu otkud dolazi ta ljubav prema masovnim zločinima, kojih mnogi možda nisu ni svjesni, a sve u ime takozvane nacije. Svog plemena kog nikad u životu nisu upoznali, svog naroda koga neće niti moći, iz naučnih razloga, obujmiti svojim načetim mozgovima. U ime svoje crkve u kojoj im je neki senilni starac govorio o najčistijoj vjeri na svijetu i jedinom Bogu koga treba osvetiti. Crkve u koju mnogi od njih nisu nikad ni kročili. Kakva nevjerovatna Tajna. Bog – Tajna u sufizmu je najobičnija trivijalnost u odnosu na ovu narodsku tajnu: vjerovanje u manijake koji ih štite tako što ih bičuju i zatvaraju za svaku krivo izgovorenu riječ.
Krivica u ovom ratu je kao i devedesetih za Srbe: Zapad, dok su za agresiju u Bosni krivi prvenstveno osmanski Turci. Podsjetiću tek da su Osmanskim carstvom stotinama godina vladale žene (taj period se i zove vladavina žena), a najvažnija je bila Ruskinja Aleksandra, na turskom Hürem, žena Sulejmana Veličanstvenog (16. v.). Ne treba zanemariti ni vladavinu iz sjenke dvije Mare, Srpkinje udate za sultane, od kojih je prva postala sultanija odmah poslije poraza na Kosovu polju, koji je – ko to ne zna kao i datum vezan za to – najveća srpska pobjeda.
O ovom gore rečenom skoro ni jedan Srbin ništa ne zna.
Zbog crno-bijelog gledanja na Putinovu “mirovnu akciju”, optužena sam od nekih srpskih kulturnih radnika da djelujem radi “subvencija”. Iz njihovih usta u Božije uši! Ranije sam bila “njihova”, Jasna, sad sam postala Yasna, što znači zapadni agent; da ne pominjem one koji mi doslovce prijete, kao i islamisti. Nažalost, moramo se složiti da postoje i Pasionarije bez podrške masa i bez subvencija. Ne znam kako se takve još zovu. Pri tome, one nisu nimalo slijepe prema spekulantima koji uništavaju planetu. Ali to je sasvim druga priča, koje se, nažalost, drže mnogi da bi opravdali Putinove zločine. U ovom času, moramo ponavljati do besvijesti: ništa ne može, ni jedan zločin zapadni, ni jedan turski, ni jedan Atilin, opravdati Putinove zločine.
Kultura je moćno oružje kojim se služe od vajkada diktatori da bi došli do cilja. Sultani, vrlo pragmatični ljudi, upotrijebili su najveće intelektualce iz naroda koje su pokoravali i zahvaljujući njima napravili jedno od najvećih carstava koje je stoljećima vladalo.
Zna se ko je kod nas, na Balkanu bio ideolog rata devedesetih: pisci, SANU, istoričari. A ne seljaci i radnici. Hitler je rekao: Ratovi prolaze. Samo djela kulture ne prolaze. Otuda moja ljubav prema umjetnosti. Zar nisu muzika i arhitektura sile koje pokazuju put ka usponu čovječanstva?
Zahvaljujući takozvanim kulturnim radnicima, prodanim dušama, koji podržavaju tiranine, tirani i uspijevaju i vode osvajačke ratove. Računao je na njih i Putin, okovao ih u zlato, slikao se s njima, bio “sladak” da ne može biti slađi, a među njima, nisu uopšte svi Rusi, nego su, kao npr. Anna Netrebko, operska diva, porijeklom Ukrajinka udata za Tatarina, tu je i bivši sineast Nemanja, prekršten u Vasili, koji je ostao dosljedan svom barbarizmu i podršci barbarima, tu je i dirigent Vasili Gioergiev… Nije važna nacija, nego mozak. Ipak je takvih umjetnika šačica u odnosu na brojne ruske intelektualce, sineaste, pisce, novinare koji su protiv rata i masovno bježe iz Putinovog raja. Najviše ih je u ovom času u Istanbulu, kao što su tamo bježali bijeli Rusi i od Revolucije (od 1917. do 1922.). O tome se može obavijestiti i iz mog romana “Deveti val”. Postojao je i cijeli jedan kvart Rusa, Rus semti, u evropskom dijelu Istanbula.
Anna Netrebko je grozno otpjevala i odglumila nedavno posljednju svoju ulogu u operi “Macbeth”; vrlo je moguće da i glas i “dobar glas” zavise takođe od količine ašikovanja sa barbarima. (Ipak je ovih dana osudila rat, pa će ponovo pjevati i ona na “trulom” Zapadu.)
Putin nije ni prvi ni posljednji u istoriji, dakle, koji se oslonio na svoje umjetnike (makar oni nekad bili i “Turci” s arapskim imenima kao Kusturica). Sjetimo se opet kako su profitirali u Osmanskom carstvu pjesnici koji su pjevali kaside, ode sultanima, među njima i pjesnik Baki, koji je pjevao svim vladarima kojima je stizao, ali ipak je na kraju pao u njihovu nemilost i završio u bijedi. (O Bakiju sam nedavno pisala upravo u Oslobođenju u svojim sjećanjima.)
Lako se možemo danas lišiti i ruskog režisera Mihalkova, koji je nekad pravio lijepe poetske filmove, ali od kako je zasjeo u krilo ruskim vladarima, odavno je zanijemio; njegova posljednja djela su mu, kao i Nemanjina, jad i čemer.
Ali ako kukamo što ovi autori danas ne mogu da dođu do izražaja, zašto onda kritikujemo Nobelovu nagradu datu nedavno Handkeu?
Zašto šačica tih ne može biti osujećena, ako je mogao ogromni Wagner godinama da bude zabranjen samo zato što ga je Hitler obožavao?
Niko od nas koji zna šta valja i zna da čita nikad neće prestati da čita Dostojevskog, ko god želi da shvati uopšte čovjeka. Ja sam cijeli svoj posljednji roman (koji sam upravo završila) posvetila ovom velikom piscu; on je, kao i mnogi Rusi, bio direktna žrtva vlasti i osuđen na robiju u Sibiru, gdje je proveo mnoge godine i napisao potom izvrsno djelo “Zapisi iz mrtvog doma”. Niko se nikad neće prestati diviti Čehovu (ja sam ga s Valentinom Čipom, Rusom po majci, nedavno prevodila i objavljivala u Životu), Čajkovskom, Puškinu, Tolstoju, koje brane uzalud od nas i naši snobovski kvazianalitičari, pokušavajući nam dokazati kako je ruska kultura u ovom času ugrožena, a ne koliko su ugroženi životi Ukrajinaca, pa čak i Bosanaca, kojima ko zna šta se sprema. Putin još nije poražen.
Najveći broj ruskih pisaca bio je maltretiran od svojih, kažnjavan robijom, zatvaran, proganjan, prognan iz zemlje od ruskih vlasti. O tome je odlično pisao Tomislav Marković nedavno u Nomad.ba.
Ipak, mnogi od nas gledaće i dalje stare filmove Barbara, kao što je Vasili, ili Mihalkova, i slušati najljepše izvedbe Anne Netrebko.
SLOGA I JEDINSTVO
U ovom času najglasnije falš pjevaju pacifisti i neutralci. Za ove posljednje je i Elie Wiessel rekao: “Zakleo sam se da nikad neću šutjeti kad vidim kako pate ljudi i kako su poniženi, bilo gdje da su. Uvijek se moramo opredijeliti. Neutralnost pomaže ugnjetaču, nikada žrtvama. Šutnja ohrabruje onog koji tlači, nikad potlačenog.”
Bosna nije pokazala nikad u istoriji istu snagu i slogu kao Ukrajina danas, iako i Putin i srpski nacionalisti vrište da ukrajinska nacija ne postoji. (Zato ih Putin uništava!) Kao što ne postoji ni bosanska, ni bošnjačka. Ipak su Bosanci, posebno Sarajlije u početku rata devedesetih pokazale slogu i jedinstvo, koje su razbili prvenstveno SDA-ovci.
Pročitala sam na internetu kako je ovo svijet naopako: muslimani Bosne brane pravoslavce iz Ukrajine, a pravoslavci Srbi čečenske džihadiste (koje upotrebljava Putin za najprljavije poslove u Ukrajini). Nažalost, to bi trebalo drukčije da se shvati i kaže, da se istakne sposobnost empatije kod jednih, sposobnost razlikovanja istine od propagande i “istine”, ali tako nije ni na Balkanu. U Francuskoj je broj simpatizera Putina narastao na trideset posto, a neki misle da je polovina stanovništva za ovog lukavog manijaka, jer su nacionalisti kao i on, jer su protiv Amerike koja je svemu kriva i u ovom času uništava Evropu više od Međeda prodajući nor Njemačkoj oružje.
Ne treba zaboraviti da su se u Francuskoj oglasile i neofeministice, jedna od njih i u listu Le Monde, da nam objasne iz svog totalitarnog pera prepunog mržnje prema muškarcu, kako smo se vratili na staro, degradirali, jer žene u ratu u Ukrajini samo plaču, a muškarci ratuju. Jadnica je tačno rekla na drugi način da je svaki rat degradacija svake ličnosti i naroda, pa i žena, one prve stradaju (zaboravila na djecu, jer se neofeministice za djecu ne zanimaju!), ne znajući vjerovatno, što se Ukrajine tiče, da je tu 23% žena uzelo oružje u ruke da se bori protiv agresora. Kao što su uzele svoje oružje, pero u ruku, spisateljice.
Jedna od njih je i mlada pjesnikinja i prevodilac Ella Yevtushenko, rođena u Kijevu, koja je napisala pjesmu o stradanju, a ja je prevela:
Masakr u Buči
tijela su tu
al nema riječi nema riječi nema
a tolika tijela na cesti
šta mogu riječi
naspram grube sile
naspram njihove mržnje
čak su i zvijeri za to nesposobne
pa ne znaš kom carstvu te kreature pripadaju
tih kategorija u biologiji nema
ni u rječnicima za to riječi nema nigdje za to riječi nema
pjesnik sam trebalo bi da riječ imam,
a nijednu nemam, niko riječi nema, i tako je,
poezija je ubijena, na smrt su je mučili u Buči
pa bacili golu u kanalizaciju
ogrnuvši je ukradenim prekrivačem, na cesti ostavili
nakon dugog silovanja
zato riječi više nema
čemu uopšte riječi
pijesak
kojim se ispune usta
kad padneš licem na zemlju
pošto su ti u potiljak pucali
(4. aprila 2022.)
Da, lako je podnijeti tuđa stradanja. Znaju li mrziteljke u modi od kojeg velikog Rusa dolazi ova slavna maksima: “Ne štedite vojnike, žene će ih svakako opet rađati”?
Ipak možda znaju ovu: Većina žena je skriveno blago, bezbjedno samo zato što ih niko ne traži. I znaju li zašto osvajači idu uvijek prema Zapadu koji preziru? Nikad na Istok. Nikad!
Piše: Jasna Šamić/Oslobođenje