Piše: SENAD AVDIĆ
U prošli petak Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH, imao je radno-protokolarnu vizitu u sarajevskoj bolnici, posjetio je bolesne Muniru Subašić i Abdulaha Sidrana. Istog je dana umro pisac Marko Vešović, a Bećirović se nije ni sjetio ni slovceta saučešća porodici napisati i poslati. I manjim i besmislenijim povodima Bećirović dadne oduška svojoj ispraznoj skribomaniji, ali, eto, ovog puta se to nije desilo.
Na izborima održanim odmah nakon rata Vešović i Bećirović bili su kandidati iste političke familije, koja se zvala Združena lista, prvi kao član SDP-a BiH, a drugi ispred „reformisanih reformista“ Selima Bešlagića. Tih sam godina od Nijaza Durakovića, tadašnjeg predsjednika SDP-a BiH, prvi put čuo za „junošu“ iz Tuzle, socijaldemokratskog dečka koji obećava. Bećirović je imao izdašnu pažnju tokom predizborne kampanje, novo, poput bulke rumeno, lice SDP-a smješkalo se sa bilboarda i druge propagandne robe široke potrošnje. Dvije i po decenije kasnije, Marko Vešović, niti bilo ko drugi ko ne pripada „bošnjačkom kulturnom i vjerskom krugu“ ne zanima „pragmatičnog“ Bećirevića, jer mu takvi ni za šta što njega interesira ne mogu koristiti.
„Načelnik Mandić je na nekim sastancima bio mahmuran, osjeti se alkohol kada sa nekim sjedite, pogotovo u toku dana“. Ovim je riječima Jasmin Ademović, predsjednik lokalne podružnice Naroda i pravde, objašnjavao razloge zbog kojih ta stranka (kobajagi prkoseći svom šefu Elmedinu Konakoviću) ultimativno zahtijeva smjenu načelnika Općine Centar Srđana Mandića.
Pričalo se u ratu, a ponečemu sam od toga bio i svjedok, da je Alija Izetbegović zakazivao sjednice Predsjedništva BiH ovisno o „raspoloženju“ Nijaza Durakovića. Da je čak imao i uhode koji su mu iz kafana slali habere u kakvom je Nijaz „stanju“. Aliji je odgovaralo da je što trjezniji jer je tada, što znaju svi njegovi kafanski partneri, Duraković šutljiv, popustljiv, odsutan, nekonfliktan. Ali, kada je pripit, ili „onako“, Nijaza se nije dalo lako ućutkati, nadgovoriti, ili preveslati. Iz Durakovićevih usta sam slušao kako je jednom ne baš sasvim u šali kazao: „Najbolje bio bilo, Alija, da uvedeš alko-test, pa da pušemo prije početka sjednice. U mom slučaju bi se vazda palile zelene lampice, na tvoje zadovoljstvo“.
SRĐANE, JOVANE, DRAGANE!
Tri decenije kasnije, jedan lokalni politički nasilnik, Ademović, genetski i nikako drugačije predestiniran, traži ostavku kolege koji tukne na mamurluk i bazdi na (sinošnji) alkohol. Naravno, odbaciti će to zagovornici Mandićeve smjene i tvrditi da ih motivira isključivo(ne)rad, (ne)sposobnost, (ne)kompetentnost… načelnika općine. A Centar je, prema procjeni dobro upućenog fanatika nekretnina Bakira Izetbegovića, „općina važnija od deset drugih“. Hajdemo ne biti licemjerni ignoranti i nazovimo tu peksinu operaciju pravim imenom: Srđan Mandić, prema mišljenju većine odbornika u Općinskom vijeću, ne može biti načelnik „najvažnije općine“ zato što se zove Srđan Mandić! Svi drugi razlozi koji su u opticaju (pa i alkoholna isparenja, ili fušerske radne navike) su efemerni i providni izgovori u ovom nacionalističkom igrokazu.
Jasmin Ademović i njegova ekipa smjenjuju Srđana Mandića iz istih razloga zbog kojih je prije tačno tri decenije, usred rata, Alija Izetbegović smijenio Dragana Vikića sa komandantske pozicije u Specijalnoj jedinici RMUP-a, a na njegovo mjesto instalirao Jasminovog oca Kemala Ademovića. Uz sitnu razliku: Vikić nije smijenjen zato što je Srbin, nego zato što nije Bošnjak!
Zato što nije Bošnjak, nego je Srbin, i Bogić Bogićević je prije dvije godine „izvisio“ u unaprijed izgubljenoj, odnosno namještenoj utakmici za gradonačelnika Sarajeva. Nacionalističkim zvrčkama i poslaničkim marifetlucima nove generacije „političara“ (Ademović Karić, Čengić; Deljković, Skaka; mala je razlika među njima, ako uopće postoji) Gradsko vijeće Sarajeva je po prvi puta u novijoj povijesti ovog grada potpuno ostalo bez Srba.
Idemo dalje, prije dvije godine na Sarajevo film festivalu prikazana je igrana serija „Vreme smrti“ snimljena prema romanu Dobrice Ćosića, ideologa genocida i predsjednika države koja je u proljeće 1992. godine napala Bosnu i Hercegovinu. Niko se nije osvrtao na taj potencijalno nezgodan događaj, osim notornog Muharema Bazdulja koji se negdje tih dana zajedljivo priupitao zašto u Sarajevu može proći Dobrica Ćosić a ne mogu on i Kusturica. Pa, kako se onda desila ovolika frtutma prije petnaestak dana nakon prikazivanja djelića jednog drugog problematičnog srbijanskog filma?. Evo kako: prije dvije godine direktor SFF-a je bio Mirsad Purivatra, koji po više osnova nije sumnjiv, a danas je na tom mjestu Jovan Marjanović, koji je prvoborcima sarajevskog „novog patriotizma“ sumnjiv po mnogo osnova! Kao što u njihovom doživljaju patriotizma načelnik najvažnije općine ne može biti Srbin, to ne može biti ni direktor najvažnije kulturne manifestacije.
Ovdje pod tim terminom podrazumijevam etnički, ili partikularni patriotizam kojem je svojstveno i koji se hrani stvaranjem unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.
BEĆIREVIĆ KAO FOREST GUMP
Pravi spomenik ovom obliku „patrotizma“, etničkog koji graniči sa šovinizmom, podizao je tokom nedavne posjete Unsko-Sanskom Kantonu rečeni Denis Bećirović, koji se sve više pretvara u Foresta Gumpa ovdašnjeg poltičkog bestijarija. Razmetao se bošnjački član Predsjedništva BiH prpošnim parolama u Cazinu, slao borbene motivizirajuće govore iz Bužima, svakim javnim nastupom izlazio iz okvira pristojnog i državničkog rakursa. Pri tom je ovaj profesor sa doktorskom tezom o odnosima u Rijasetu Islamske zajednice nakon Drugog svjetskog rata, zanemario činjenicu da se u tom kantonu nalaze i neke druge općine i naselja, poput Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Martin Broda. One su Bećiroviću zadnja rupa na nacionalističkim diplama iz koje pušta iritantne zvukove.
Nedavno je i kod nas prevedena i objavljena knjiga francuskog historičara Xaviera Bougarela „Kod Titovih partizana/Komunisti i seljaci u Bosnakoj Krajini 1941-1945“ (Izdavač „Udruženje za modernu historiju“). Autor istražuje jedinstven fenomen u Drugom svjetskom ratu: kako je na prostoru Bosanske Krajine, nakon strašnih pokolja u bratoubilačkom ratu, zahvaljujući pomiriteljskoj misiji i dalekovidoj politici Narodno-oslobodilačkog pokreta, stvoren embrion buduće slobodne teritorije, pa potom Bosne i Hercegovine i na kraju AVNOJ-evske Jugoslavije. „U ovom ratu će pobijediti ona vojska ispred koje narod ne bude bježao“, bio je credo partizanske borbe koja je u sebi sadržavala i projekciju socijalnih, međunacionalnih odnosa u budućoj zajednici. „Kada sam nedavno odveo oca u bolnicu u Bihać doktor me je pitao zašto ga ne vodim kod Dodika u Banjaluku“, svjedočio je ovih dana na teleleviziji Srbin iz Bosanskog Petrovca. Čija je on briga? Bećirovićeva očigledno nije.
Slovenački filozof Slavoj Žižek nedavno je pisao o stanovitim „zastranjenjima“ koje je uočio kod rukovodstva u Ukrajini , njihovom sektašenju, korupciji, nacionalističkoj isključivosti. Ne krijući enormne simpatije prema oslobodilačkoj borbi Ukrajinaca, Žižek (ih) je upozorio:
„Kao i kod svih pokreta otpora od Francuske revolucije do evropskih partizana u Drugom svjetskom ratu u ratnim okolnostima se određuje politička supstanca poslijeratnog društva“. On je apelirao da se uspostavi „ narodni front u koijem ima mjesta za sve, od LGBT + ljudi do ljevičara koji se protive ruskoj agresiji“.
POZITIVNA DISKRIMINACIJA
Barem su dvojica istaknutih bošnjačkih intelektualaca, Muhamed Filipović i Nijaz Duraković, doktorirali na političkoj filozofiji Vladimira Iliča Lenjina. U Lenjinovoj recepturi za rješavanje međunacionalnih odnosa stoji da u multinacionalnim državama „manjim narodima treba presoliti, a velikim nedosoliti“. To će se kasnije nazivati pozitivnom diskriminacijom.
U ovdašnjoj novijoj praksi većinskom je narodu pripadalo i bivalo dopušteno sve, a manjinama samo ono što im po zakonu pripada. Kako sada stvari stoje, uskoro će ostati uskraćene i za to.
/Analiziraj.ba/ Slobodna Bosna