U ove majske dane prije trideset godina počeo je nezaustavljiv raspad Jugoslavije. Tog 2. maja 1991. brojna patrola specijalne hrvatske policije krenula je u Borovo Selo kod Vukovara da “uvede red” među pobunjenim hrvatskim Srbima, ali je upala u zasjedu. U razmjeni vatre poginulo je 12 hrvatskih policajaca, a 23 su ranjena, dok je lokalna srpska milicija imala četiri mrtva. Čak i da je to htio, Tuđman nije više mogao zaustaviti srpsko-hrvatski rat, za koji su obje strane već imale sve što je trebalo. Ne postoji ni približna oficijelna saglasnost oko tog inicijalnog ratnog pucnja, koji je ušao u istoriju konačnog nestanka zajedničke države. Prema do sada važećoj hrvatskoj verziji, riječ je o masakru hrvatskih specijalaca, a prema srpskoj – u pitanju je bio incident. Činjenice prve stradaju. Tri decenije su “komad istorije” i trebalo bi, zar ne, da je time priča o kobnom majskom događaju u Borovu Selu završena. Ali nije. Ovog 2. maja, na godišnjicu i za Hrvate i za Srbe traumatičnog datuma, poveća grupa hrvatskih mladića koji još zadugo nakon pomenutog događaja nisu bili ni rođeni, urlala je u Borovu (kako se sada zove to mjesto): “Oj Hrvatska mati, Srbe ćemo klati” i “Ubij Srbina!” Vijest o tome izazvala je pažnju u cijelom regionu, iako bez nekog posebnog razloga. Jer sve je na ovim prostorima prošlo i sve se promijenilo, samo mržnja nije iščezla. Ima je na sve strane i manifestuje se u raznim oblicima.
POHLEPA ZA TERITORIJAMA
Kad se sa poprišta tragedije jugoslovenske države i njenih naroda, u kojoj je Bosna i Hercegovina platila najvišu moguću cijenu, uklone svi mitovi i sve zablude, ostaje neporeciva činjenica da je Slobodan Milošević prvi pokrenuo krvavi točak istorije. Shvatajući da je Slovenija već postala sređena država i da namirivati račune sa deželom nema više nikakvog smisla, “pustio” ju je da ode iz Jugoslavije. Partnera za svoje ciljeve našao je u Franji Tuđmanu, o kojem Warren Zimmermann, posljednji američki ambasador u Jugoslaviji, u svojim memoarima piše: “Fanatični hrvatski nacionalista, Tuđman je mrzio Jugoslaviju i njene multietničke vrijednosti. Želio je hrvatsku državu samo za Hrvate, i nije želio da garantuje jednaka prava za 12 posto hrvatskih građana koji su bili Srbi. Tuđmanova arogancija u proglašenju nezavisnosti bez adekvatne zaštite manjinskih prava dala je Miloševiću i jugoslovenskoj armiji izgovor za rat sa Hrvatima 1991. godine. A Tuđmanova pohlepa za teritorijama u Bosni i želja da anektira hrvatske prostore produžile su rat i povećale broj žrtava u ovoj ranjenoj republici.” Njihov rat bio je rat za teritorije. U toj krvavoj trgovini Milošević je tražio lavovski dio i htio da vlada čitavim tako zamišljenim prostorom, poznatim pod imenom “velika Srbija”, ali je izgubio rat, a četiri godine kasnije i Kosovo. Profesor političkih nauka na zagrebačkom Sveučilištu Dejan Jović smatra da je rat bio glavni razlog za međunarodno priznanje Hrvatske, a time i za njeno postojanje kao države.
Posljednjih dana i sedmica američki i evropski diplomatski reflektori ponovo su, poslije dužeg vremena, upereni prema Bosni i Hercegovini. Razlog je poznat – pojava fantomskog non-papera, kojim se zagovara podjela naše zemlje na srpski, hrvatski i bošnjački dio, od kojih bi se prva dva pripojila Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Nakon početnog omalovažavanja nove geopolitičke karte zapadnog Balkana, uslijedile su oštre reakcije Zapada: Nema prekrajanja granica na Balkanu, u Bosni i Hercegovini nema prolaza ni unitarizmu, ni separatizmu, ni tzv. legitimnom političkom predstavljanju naroda! Time su skresana krila Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, dok Bakiru Izetbegoviću ostaje da, shodno pomenutom upozorenju, vaga svoju poziciju. Jugoslaviju, da podsjetim čitaoce, nisu mogla spasiti licemjerna sastančenja predsjedničke šestorke po Titovim vilama (kakva morbidna simbolika) od Bleda do Ohrida. Ni odnosi u današnjem Predsjedništvu BiH nisu ništa iskreniji, pa moć njegove trojke najčešće završava u protokolarnim poslovima. O sudbini zemlje ne odlučuje ni državni Parlament, ona je praktično u rukama etničkih lidera Izetbegovića, Dodika i Čovića. Imajući u vidu njihove međusobno nepomirljive opcije, kao i dostignuti stepen dezintegracije zemlje po etničkoj i vjerskoj matrici, što je osnova svakog od tri ovdašnja nacionalizma, vodeće ličnosti i u Americi i u Evropi smatraju da upravo s te strane zemlji prijeti najveća opasnost. Milan Kučan, bivši komunistički lider koji je Sloveniju uveo u EU, ovih dana tvrdi kako se BiH “već raspada iznutra”.
KARIKATURA
Ne vjerujem da iza Kučanove dijagnoze stoji neka politička pakost, ali raspad je prejaka riječ i nije na pomolu. Što ne znači da jednog dana ovdje neće zavladati belgijski model. Postoji jedan drugi ozbiljan problem. Neki demografi, naime, tvrde da u BiH trenutno ne živi više od 2,5 miliona ljudi. Pandemiji koronavirusa prethodila je masovna bježanija sa mjesta nesreće. Kad virus bude savladan, bježanija će postati još masovnija. BiH može opstati i živjeti u miru samo kao antifašistička, antiklerikalna i sekularna zemlja u kojoj će biti poštovana ljudska prava, u kojoj neće biti mržnje, rasizma i ksenofobije, i u kojoj će odlazak u džamiju ili crkvu biti stvar ličnog izbora. Mladi su odlazili i odlaziće i zato što BiH danas nije takva zemlja, a ne samo zbog veće zarade u EU. Međutim, desničari i nacionalistički lideri kriju tu činjenicu kao zmija noge.
Nisam karikaturista, ali da jesam, nacrtao bih Miloševića i Tuđmana kako sjede u oblacima i, kao nekad u Karađorđevu, ćaskaju uz viski i gledaju šta je ostalo od njihovog djela na zemlji. Milošević se razgoračenih očiju obraća svom nekadašnjem iskrenom neprijatelju: “Franjo, pa dole, bre, nema skoro nikoga od mojih, a ni od tvojih. U Srbiji, primećujem, većinu čine Albanci, Kinezi i Rusi, ima čak i Arapa; kod tebe mahom Italijani, Austrijanci, Mađari i Kinezi, a u Bosni, koliko mogu da vidim, sve sami Arapi, Kinezi i nešto Bošnjaka… Nikad nismo bili toliko izmešani. Pa zašto smo, bre, onda ratovali?”
Nemojte biti sigurni u to da za pedeset ili sto godina ovako zamišljena karikatura neće biti bliža stvarnosti nego dobrom vicu.
Piše: Gojko Berić/Oslobođenje