Neumereno samopouzdanje proverenog hard core narcisa ili bekstvo u svet mašte zbog neizdrživih pritisaka koji se neprestano povećavaju – to bi mogli da budu neki od razloga zbog kojih je Aleksandar Vučić ponovo propisno nasmejao nemali deo građana Srbije najavom da će “do Vidovdana”, odnosno 28. juna, napisati knjigu o tome kako je “pobedio obojenu revoluciju u Srbiji”.
Njegova arogancija, međutim, nije se zaustavila na tome, pa je trijumfalno i ne bez omalovažanja svojih kolega autokrata, istakao da će to njegovo kontrarevolucionarno delo biti ni manje ni više nego “udžbenik” o tome kako se obračunati sa obojenim revolucijama. U tom nedvosmislenom biseru ispovedne proze, Vučić će, dakle, ne samo opisati svoje dakako nadnaravno iskustvo u epskoj borbi sa strašnom sedmoglavom aždajom obojene revolucije, nego će i svim nedovršenim i wannabe diktatorima očinski dobronameran, podrobno objasniti kako da i sami u svojim prćijama i vilajetima uguše svaku slobodoumnu ideju.
Kao i kod svih megalomanijom zavedenih ljudi, i Vučić je o svojoj ideji za knjigu počeo odmah da govori kao da je već realizovana, kao da je knjiga već napisana, redigovana (mada, ko bi se usudio da rediguje božanstvo), odštampana i objavljena. Na nedavno održanom kontramitingu u Sremskoj Mitrovici, čija centralna tema je bila još jedna njegova izmaštana borba – ona protiv “separatizma u Vojvodini”, Vučić je, opijen mlohavom podrškom ljudi koji su prisilno dovedeni na taj skup, najavio da će ta knjiga, iako nenapisana, biti “najčitaniji bestseler”.
U svom prepoznatljivom maniru kukavice, poput mafijaških siledžija što “hrabrost” iskazuju besomučno prebijajući ljude vezane za stolicu i nemoćne za odbranu, Vučić se u svom govoru obratio onima koji su navodno organizovali pokušaj obojene revolucije u Srbiji i tom imaginarnom neprijatelju smehotresno poručio:
“Uništiću vas u celom svetu! Moj udžbenik o tome kako sam pobedio obojenu revoluciju prodavaće se u celom svetu i biće najčitaniji bestseler, prodavaće se u Kini i celom svetu. Sad vas znam do srži, znam kakvi ste prevaranti, znam vas kad lažete, znam kad govorite da pomažete zemlji i kad svaki dolar i evro ulažete u rušenje te zemlje. Srbiju više nikada nećete srušiti. Pomoćiću i drugima da se brane od vas. Znaću da vam uzvratim na svakom mestu u svetu”, urlao je Vučić pred simpatizerima koji su autobuskim karavanima u Srem dopremljeni iz raznih krajeva Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske.
Ideja o Vučiću spasiocu
Ta ideja o Vučiću kao spasiocu svih obezbojenih nedemokratskih sistema u svetu, kojima preti čitava paleta obojenih revolucija vrlo lepo se, poput virusa, zapatila među njegovim pristalicama. Ni sam govornik nije ostavio previše mesta za tumačenje toga ko je odgovoran za navodnu obojenu revoluciju koja traje. Uz komentar da će protesti studenata koji traže odgovornost za tragediju na novosadskoj Železničkoj stanici ući “u istoriju beščašća”, Vučić je, shodno svojoj samoobmani da je najveći od najvećih, ocenio i da je pravdoljubiva pobuna srpske mladosti “najprljavija obojena revolucija u istoriji čovečanstva”. Spram takvog velikana i obojena revolucija mora da bude istorijski neprevaziđena.
Vučić je i slavodobitno ustvrdio da država Srbija nije reagovala da bi “dobila rat protiv onih spolja” koji su “čekali da institucije primene nasilje”, ali radikalni i krvožedni autokrata u njemu nije mogao, a da bez velike čežnje ne primeti da “nijedan pendrek nije upotrebljen protiv demonstranata”, što je zapravo potpuna laž.
Kao i do sada, studenti su vrlo vispreno odgovorili na Vućićevu najavu, pa su i oni obećali da će napisati svoj udžbenik, za koji veruju da će, takođe, biti svetski bestseler. Naveli su i da je radni naziv udžbenika Kako smo pumpali i kako ćemo tek da pumpamo!, aludirajući na moto studentskog protesta: “Pumpaj!”, kojim se sugeriše da se mladalački polet neće “izduvati” pred pretnjama i podmetačinama režima, već da će, naprotiv, samo rasti.
Ne bi, međutim, bilo neobično da Vučić zaista objavi svoj pamflet o pobedi nad obojenom revolucijom, iako nakon tragedije u Novom Sadu on svakodnevno samo gubi, pa o pobedi nema ni govora, posebno zbog toga što u građanskoj pobuni u Srbiji nema ni traga revoluciji, pa ni obojenoj.
Poređenja radi, kada su počeli građanski protesti u Gruziji, predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen nije štedela reči podrške gruzijskom narodu koji se bori za demokratiju. Istovremeno, ni ona niti bilo ko iz Evropske unije nije u protestima u Srbiji video iskonsku borbu za demokratiju, jer Evropska unija u Srbiji očigledno vidi samo poligon za ekološki eksperiment oličen u otvaranju rudnika litijuma. Kada se to ćutanje i cinizam evropskih elitista ukrsti sa tiradama Aleksandra Vučića i Vladimira Putina o obojenim revolucijama, zaključak se nameće sam po sebi – u Srbiji se ne dešava obojena revolucija, već antisistemska pobuna.
Srž pobune
Srž te pobune je u tome što mladi i dobro obrazovani ljudi u Srbiji jednostavno i s punim pravom više ne veruju u ono što im je predstavljeno kao reprezentativna demokratija. U Srbiji je reprezentativna demokratija poput kukavičjeg jajeta podmetnuta kao termin za očiglednu oligarhiju u kojoj je neko prvo premijer, pa je mandat ili dva predsednik, pa onda opet premijer, i tako deceniju i po, dve ili duže. U Srbiji je reprezentativna demokratija postala smokvin list za besomučni i drski nepotizam, pa čak i kakistokratiju u kojoj je udvorništvo ideal, a znanje mana, što nedvosmisleno sa sobom nosi ogromnu korupciju, od koje ljudi, kao što smo videli, mogu i doslovno da stradaju. Studentska alternativa postojećem stabilokratskom režimu zbog toga je fundamentalna i plaši čak i vlasteline koji s manje ili više samovolje upravljaju politikama Vašingtona i Moskve, a kao neprijatni svrab iritira i blazirane briselske činovnike, zbog čega ni studenti, ali ni svi pobunjeni građani u Srbiji ni od koga ne mogu da očekuju pomoć.
Sve to Vučić vrlo dobro zna i objavljivanje “udžbenika” o pobedi nad obojenom revolucijom zbog toga je čak i vrlo izvesno, ali ostaje pitanje kako će predsednik Srbije zbog neprestanih dramatičnih obraćanja naciji i gostovanja po režimskim televizijama uopšte stići da napiše svoje remek-delo.
Po ugledu na svog političkog oca Vojislava Šešelja, koji je poznat po skribomaniji i čije su “knjige” zapravo integralni zapisnici svakojakih otrovnih reči koje taj haški osuđenik upućivao svojim neistomišljenicima, Vučić bi mogao da načini zbirku svih uvreda, ciničnih komentara i neinteligentnih omalovažavanja koje je izneo na račun studenta – i da to proglasi “udžbenikom”. To bi, kao i u Šešeljevom slučaju, bila zaista obimna tvorevina.
Budući da unapred najavljuje sjajan prijem svog “udžbenika” u Kini, Vučić bi mogao da se opredeli i za manje obimnu literaturu, te da po uzoru na Malu crvenu knjižicu Mao Cetunga objavi knjigu sopstvenih citata, a zatim, ugledajući se na kineskog diktatora, kao kontrameru navodne obojene revolucije proglasi Veliku naprednjačku “kulturnu” revoluciju u kojoj će se konačno obračunati sa “dekadentnim” idejama kao što su demokratija, slobodni mediji i fer izbori.
Konačno, ako želi da ostavi baš neizbrisiv trag u istoriji, u šta ne treba sumnjati, a s obzirom na količinu ostrašćenih totalitarističkih ideja i sklonost ka tome da sebe posmatra kao Natčoveka, mogao bi da se ugleda i na zloglasni Mein Kampf, ali ne bi trebalo da smetne s uma da je za pisanje takve “literature” neophodan boravak u zatvorskoj ćeliji.
Očigledno je da su za Aleksandra Vučića solidarnost i empatija koju su svojim besprekornim vaspitanjem, ponašanjem i pravdoljubivim duhom studenti vratili Srbiji – obojena revolucija. Suprotno tome, on želi atomizovano i na sitne deliće razbijeno društvo u kom će svakog “nepodobnog” pojedinca moći da proguta mrak i baš zato mu i smeta navodna obojena revolucija – zato i prezire svaku boju, jer zna da nema boja bez svetlosti.
Piše: Bojan Bednar / AJB