Divovsko kinesko gospodarstvo suočava se s jednako kolosalnom krizom povjerenja, a eskalirajući manjak točnih informacija samo pogoršava stvari. Dok se ova zemlja bori s krahom nekretninskog sektora, sektor usluga u kolovozu je usporio, a bazen potrošača je iscrpljen. Multinacionalne kompanije izvlače novac iz Kine rekordnom brzinom, a strani promatrači događanja u Kini sve više smanjuju svoje prognoze gospodarskog rasta.
Sumorno raspoloženje odražava stvarne probleme, od napola izgrađenih stambenih jedinica do nenaplativih dugova. No, to također odražava rastuće nepovjerenje u informacije o stanju kineskog gospodarstva.
Općenito se vjeruje da vlada ‘frizira‘ podatke, zataškava osjetljive činjenice i predlaže varljiva rješenja i strategije za vođenje gospodarstva. Ta se praznina hrani sama sobom – što je ekonomija krhkija, to se više skriva uvid u pravo stanje stvari, a nedoumice i napetost rastu.
Ne radi se tu, kako ocjenjuje u svojoj analizi The Economist, samo o cikličkom problemu vezanom uz pitanje povjerenja. Odustajanjem od nekoliko desetljeća duge politike djelomične liberalizacije protoka informacija, Pekingu će biti teže ostvariti svoju ambiciju restrukturiranja gospodarstva putem razvoja novih industrija. Poput nekada Sovjetskog Saveza, kinesko vodstvo sada riskira da postane primjer kako autokratska vladavina nije samo neliberalna, nego i neučinkovita.
Pooštravanje cenzure pod predsjednikom Xi Jinpingom već je dobro poznato. Profili na društvenim mrežama sve se striktnije nadgledaju i kontroliraju, dužnosnici se sve više klone i oprezni su po pitanju otvorenih rasprava s onima izvan kruga establišmenta. Znanstvenici su u strahu da su pod stalnom prismotrom, a poslovnim ljudima puna su usta parola Komunističke partije. Tu je i paralelno nestajanje tehničkih podataka o gospodarstvu, osobito ako su nezgodni ili neugodni za Partiju.
Zamračivanje stvarne slike
Podaci o nezaposlenosti mladih, golemom problemu u Kini, “poboljšani su i optimizirani”, a zapravo u brojkama i analizama umanjeni. Statistika bilance plaćanja postala je toliko mutna da je čak i američko ministarstvo financija zbunjeno. Burze su 19. kolovoza prestale objavljivati dnevne podatke o smanjenju priljeva stranih ulaganja, a kako se ekonomska slika zamračuje, privatnom sektoru je sve teže donositi dobre odluke, a vjerojatno i dužnosnicima.
Da bi se razumio značaj ove promjene, treba baciti pogled na sredinu 20. stoljeća, navodi Economist. Svjedočeći totalitarizmu 30-ih i 40-ih godina, liberalni mislioci poput Karla Poppera i Friedricha Hayeka tvrdili su da politička sloboda i ekonomski uspjeh idu ruku pod ruku – decentralizirana moć i informacije sprječavaju tiraniju i omogućuju milijunima tvrtki i potrošača da donose bolje odluke i žive bolje živote.
Raspad Sovjetskog Saveza, ocjenjuju u Economistu, pokazao je da su bili u pravu. Kako bi održale političku dominaciju, vlasti u Moskvi su nemilosrdno kontrolirale informacije. No, to je zahtijevalo brutalnu represiju, lišilo je gospodarstvo cjenovnih signala i stvorilo zid laži. Na kraju je čak i samo sovjetsko vodstvo ostalo bez točne slike stanja stvari.
Kako je Kina postajala sve otvorenija u kasnim 90-ima i 2000-ima, tamošnji su se čelnici nadali da će zadržati kontrolu izbjegavajući pogreške Sovjetskog Saveza. Dugi niz godina dopuštali su daleko slobodniji protok tehničkih informacija u poslovanju, gospodarstvu i znanosti. Kineske tvrtke izlazile su s cijenama dionica i otkrivale informacije investitorima u New Yorku, a znanstvenici su dijelili nova saznanja i istraživanja s inozemnim kolegama. Činilo se da tehnologija nudi sofisticiraniji i precizniji način cenzuriranja javnog mišljenja. Internet se intenzivno nadgledao i kontrolirao, ali nije bio zabranjen.
Najviše kinesko vodstvo također je udvostručilo svoje napore kako bi znalo što se doista događa. Desetljećima su inzistirali na sustavu poznatom kao ‘neican‘, ili internim referencama u kojima novinari i dužnosnici sastavljaju privatne izvještaje za visoke dužnosnike Komunističke partije. Tijekom prosvjeda na Trgu Tiananmen, primjerice, kinesko vodstvo je neprestano primalo informacije s terena.
Tehno-utopijski partijski lojalisti smatrali su da ‘ big data‘ (goleme zbirke strukturiranih, nestrukturiranih i djelomično strukturiranih podataka) i umjetna inteligencija mogu poboljšati ovaj sustav, stvarajući visokotehnološki mozaik za vrhovnog vođu koji bi omogućio onu vrstu prosvijećenog središnjeg planiranja u kojem Sovjeti nisu uspjeli.
Upravo je ta vizija djelomično otvorene i hiperučinkovite Kine sada upitna. Usred sve šire kulture straha i odlučnosti da nacionalnu sigurnost stavi ispred gospodarstva, Partija se pokazala nesposobnom ili nespremnom da ograniči opseg svog uplitanja u protok informacija. U dokumentima o monetarnoj politici i godišnja izvješća kineskih mega-banaka sada se poziva na razmišljanja Xi Jinpinga, a strani konzultanti za menadžment tretiraju se kao špijuni.
Sve se to događa unatoč činjenici da kinesko sve sofisticiranije gospodarstvo zahtijeva fluidnije i složenije donošenje odluka, a rezultat je potiskivanje individualne slobode. Obratom od djelomičnog otvaranja, Kina je postala represivnija država. Mnogi Kinezi još uvijek zadržavaju liberalne stavove i uživaju u raspravama, ali drže se privatnih okupljanja i ne predstavljaju neposrednu opasnost za Partiju.
Skrivena informacija postaje izvor korupcije
Ostali učinci informacijske praznine predstavljaju veću prijetnju. Kako cjenovni signali slabe, alokacija kapitala, razdioba resursa, postaje sve teža. Sve to dolazi u delikatnom trenutku – kako se radna snaga smanjuje, Kina se mora više oslanjati na povećanje produktivnosti kako bi gospodarstvo, a to ovisi o kvalitetnom korištenju i upravljanju resursima. Zemlja se mora odmaknuti od jeftinih kredita i građevine prema inovativnim industrijama i zadovoljenju potreba potrošača.
Zbog toga se sada kapitalna potrošnja slijeva u električna vozila, poluvodiče i slično, no ako se ta ulaganja temelje na pogrešnim izračunima potražnje i ponude ili ako su podaci o subvencijama i dobiti zatamnjeni, tada su izgledi za uspješnu tranziciju vrlo mali.
Podržavatelji Kine mogli bi kao odgovor tvrditi da ključni donositelji odluka u zemlji još uvijek imaju dobre informacije pomoću kojih mogu upravljati gospodarstvom. No, stvar je u tome da nitko zapravo ne zna koje podatke i izvješća Xi dobiva. Dapače, što se javnost i transparentnost više isključuje, velika je vjerojatnost da tok privatnih informacija postaje sve iskrivljeniji i manje podložan preispitivanju – nitko ne želi potpisati memorandum u kojem stoji da jedna od politika koju je potvrdio ili je potpisuje Xi ne funkcionira.
Nakon totalitarnih grozota koje je donijela sredina 20. stoljeća, liberalni mislioci shvatili su da slobodan protok informacija poboljšava proces i kvalitetu donošenja odluka, smanjuje izglede za ozbiljne pogreške i olakšava društvima da se razvijaju. No, kada se informacija skriva ili zamrači, ona se pretvara u izvor moći i korupcije. S vremenom se izobličenja i neučinkovitosti povećavaju.
Kina ima velike mogućnosti, ali se također suočava i s golemim problemima. Potpuno i točno informirano građanstvo, privatni sektor i vlada, bili bi daleko bolje opremljeni i pripremljeni za suočavanje s izazovima koji dolaze, zaključuje u svojoj analizi Economist.