Ovo je najnovija laž Donalda Trumpa: on je proučavalac historije.
Prije nekoliko dana, okuraženi američki predsjednik podijelio je ovu zagonetnu poruku sa svojim lakovjernim pratiteljima i, po depresivnom automatizmu, i sa svijetom već iscrpljenim samo nekoliko sedmica nakon njegovog šokantnog povratka u Ovalni ured.
„Onaj ko spasi svoju Državu ne krši nijedan zakon“, napisao je Trump na platformi X.
Porijeklo citata je nejasno. Međutim, podsjeća na jedan citat koji se pripisuje Napoleonu Bonaparti, preko glumca Roda Steigera koji je igrao mesijanskog, samoproglašenog cara Francuske u filmu Waterloo iz 1970.
S obzirom na to da Trump ne čita knjige i vjerovatno izbjegava gledati filmove u kojima nije odigrao zanemarivu ulogu, sumnjam da je dopredsjedavajući Elon Musk ili neka druga ulizica šapnuo ovu jezgrovitu izreku u njegovo limeno uho.
‘Država, to sam ja’
Napoleonov savjet bi, naravno, bio atraktivan autokrati koji se voli praviti važan i uvjeren je da je on, po božanskom pravu i intervenciji, kao predsjednik imun na krivično gonjenje i zakonska ograničenja.
Trump je ipak trebao posegnuti za neslavnom izjavom francuskog kralja Luja XIV „L’Etat, c’est moi“ (Država, to sam ja), koja je prikladnija da opiše njegov goli napor da obriše sada već odglumljene odlike američke atrofirane „demokratije“.
Sa svojom olujom haotičnih riječi i djela, Trump je jasno stavio do znanja da se on nikada nije ni namjeravao pridržavati zakletve da će „čuvati, štititi i braniti“ američki Ustav ili poštovati druge dvije jednakopravne grane vlasti, Kongres i sudove, koje tretira s podsmijehom i prezirom.
Trump upravlja kako je uvijek i želio, više kao moćnik nego kao predsjednik. Čini šta mu je volja i kad mu je volja, oslobođen straha i neograničen oštećujućim posljedicama.
Ako su ankete pouzdano mjerilo, čini se da je većina Amerikanaca sretna da odbaci istrošene ostatke „demokratskog eksperimenta“ u pogrešnom uvjerenju da će Trump, samouvjereni moćnik, izbaviti njih i njihov ljutiti, oboljeli dom od stvarnih ili imaginarnih vanjskih i domaćih neprijatelja.
Stalno pitanje je zašto su se toliki Amerikanci pridružili, s misionarskim žarom, razmetljivom šarlatanu koji egalitarne ideale koji su pokrenuli revoluciju i rođenje republike smatra iritantnim, anahronim smetnjama.
Moje mišljenje je da je većina Amerikanaca napustila demokratiju zato što je demokratija napustila većinu Amerikanaca.
Prevladavajući patriotski simboli – lepršave zvjezdice i pruge, ruka na srcu pri zakletvi na vjernost, ponekad uzvišene izvedbe državne himne – više ne mogu održavati tvrdoglavi mit o SAD-u da nekolicina privilegovanih sretnika služi interesima i u ime manje sretne većine.
Laž u srži američke fantomske demokratije
Po mom mišljenju, postojala su najmanje četiri događaja koja su, u kombinaciji, najzad razotkrila ovu proračunatu pantomimu i učinila, možda, Trumpov uspon kao definirajuće političke, ako ne i kulturne snage SAD-a neizbježnim, potaknuvši milione Amerikanaca, uključujući dobar dio obazrivih građana, na ogorčenost zbog navodnih dobitaka i obećanja demokratije.
Laž koja je u srži američke fantomske demokratije ogoljena je izmišljotinama koje su smišljali i ponavljali s tvrdoglavom sigurnošću predsjednik George W. Bush i evangelički kružok, uključujući cijeli američki establišment u Bijeloj kući, Kongresu i velikom dijelu ratom omamljenih medija.
Neistina da je Saddam Hussein nagomilao oružje za masovno uništenje koje se priprema upotrijebiti dovela je do katastrofalne invazije na Irak 2003. godine koja je izopačila suverenu državu i ubila brojne nedužne ljude.
Umjesto da slušaju upozorenja, nekolicina povlaštenih nije se obazirala na neslaganje prosvijetljene većine, mnogi djelujući kao kvislinzi koji više vole udovoljavati tiraninu nego mu se suprotstaviti.
Tzv. „načelo ravnoteže“ (checks and balances) osmišljeno, u teoriji, da osujeti Bushovu katastrofalnu avanturu, je umjesto tog upotrijebljeno za gušenje otpora, znatnog i neznatnog, i za osnaživanje odmetničkog režima riješenog da „promijeni režim“ na drugoj lokaciji.
Bush i nekolicina drugih nepokajničkih idejnih tvoraca geopolitičkog debakla koji je obilježio stoljeće prosperirali su ili uživaju u penziji.
U međuvremenu, brojni Amerikanci u uniformi koji su izvršili invaziju, borili se, ubijali, sakatili i ginuli, uglavnom su zaboravljeni.
Opet su mnogi iskorišteni ili uništeni – psihički, tjelesno i duhovno – da se zadovolje imperijalni ciljevi nekolicine povlaštenih.
Napeti sporazum između upravljanih i upravljača dodatno je narušen nakon žestokog uragana koji je pogodio ranjivi New Orleans 2005. godine.
Zastrašujući obim uragana Katrina preplavio je grad i nasipe koji su ga trebali zaštititi.
Porušena kula od karata
Poplava je progutala domove i izvore primanja većinom siromašnih ljudi koji su potražili spas na krovovima. Poginulo je više od 1.400 ljudi. Usred epohalnog razaranja, preživjeli su se morali pobrinuti sami za sebe u očajničkoj potrazi za skloništem, hranom i vodom.
Predsjednik Bush je hvalio nesposobni odgovor svoje vlade dok je on bio daleko iznad apokaliptičnih prizora u helikopteru – neizbrisivi prizor samozadovoljnog i nedodirljivog glavnog zapovjednika koji je ostavio napuštene Amerikance na cjedilu, na više načina.
Za razliku od toga, Bush je 2008. godine brzo pritekao u pomoć beskrupuloznim bankarima na Wall Streetu i šire, koji su, zapravo, osmislili Ponzijevu shemu, tip investicijske prevare koja je gotovo dovela do kolapsa američke ekonomije zasnovane na pohlepi i na labavim temeljima poznatim kao kriza drugorazrednih hipotekarnih kredita.
Kada je došlo vrijeme za naplatu ogromnog duga, Amerikanci su platili u cjelosti kako bi zaustavili širenje zaraze koja je prijetila cijeloj, porušenoj kuli od karata.
Ukupno, opterećeni porezni obveznici finansirali su 7.700 hiljada milijardi dolara u „hitnim kreditima“ kako bi spasili brojne banke na ivici propasti dok su se oni borili da održe predatorske kreditore podalje i sastave kraj s krajem tokom „Velike recesije“ koja je trajala dvije teške godine.
Bush, oduvijek član nekolicine povlaštenih, potvrdio je da je njegov posao zaštititi svoje drage prijatelje i pomagače bez obzira na teret ili cijenu koju su mnogi morali podnijeti ili preuzeti.
Osuda siromašnih i zaštita bogatih
A onda je Barack Obama, sjajni i elokventni avatar obnovljene Demokratske stranke, iskoristio svoje skromno porijeklo kako bi uvjerio radničku i srednju klasu Amerikanaca da je, za razliku od svog kukavičkog, srebrenom kašikom hranjenog prethodnika, on bio „obični čovjek“ za kojim su čeznuli.
No, Obama je shvatio da je kao i Bushov, njegov glavni zadatak bio umilostiviti, a ne otuđiti, prosperitetne moćnike koji su ga učinili predsjednikom.
Obamina otrcana, sebična krilatica: „Da, možemo“ bila je cinična prevara sa ciljem da Amerikanci povjeruju da je on gorljivi saveznik „njih“, a ne lažljivih magnata.
Ta fasada je pala kada je postalo očito da je Obamina administracija odbila goniti, a kamoli optužiti, bilo kojeg od kriminalaca u odijelima šivenim po mjeri, odgovornih za sistemsku prevaru koja je prouzrokovala toliki gubitak, bol i patnju među američkom radničkom i srednjom klasom.
Obamin sramotni neuspjeh dokaz je američkog dvostrukog „pravosudnog sistema“ koji je osuđivao siromašne, a štitio bogate.
U ovom uvredljivom kontekstu, samo je donekle iznenađujuće da su izmanipulisani Amerikanci tražili spas od demagoga koji nudi lake, trenutne odgovore na teške, dugogodišnje probleme.
Razočarenje će sigurno uslijediti.
Piše: Andrej Mitrovica / AJB