Ambasador Hill je svoju bogatu diplomatsku karijeru predstavio u autobiografskoj knjizi “A Diplomat at Work” u kojoj je pored ostalog otkrio nepoznate detalje pregovaračkog procesa prije, tokom i nakon potpisivanja sporazuma u Daytonu.
Pripreme za mirovne pregovore u vojnoj bazi Right Patterson trajale su mjesecima prije samog početka pregovora.
Hill je u društvu Holbrookea obilazio Beograd, Zagreb, Sarajevo gdje su razgovarali sa liderima “zaraćenih strana”. Jedan od važnijih događaja u toj misiji bilo je prihvatanje lidera bosanskih Srba da ih u Daytonu zastupa Slobodan Milošević, što je, kako je napisao, olakšalo i ubrzalo put prema postizanju mirovnog sporazuma. U nastavku donosimo šta je američki diplomata napisao o tim burnim danima.
“Željeli smo da ubijedimo strane da pristanu na plan Kontakt grupe da Bosna bude podijeljena u odnosu 51-49 i da potom utvrdimo koliko će autonomije imati dva elementa federalnih struktura. Premda smo nacrt nazvali “Dogovoreni principi”, principi nisu bili lako dogovoreni. Izetbegović se vrlo nevoljko složio da da postoje dva entiteta – Federacija i Republika Srpska – uz protivljenje i prema imenu, jer je korištenje riječi republika impliciralo, ili makar otvaralo mogućnost da bosanski Srbi nekada dođu do nezavisnosti. Milošević je prigovarao što se Bosna zove Republika i želio je neku slabiju formulaciju, poput unija. Insistirao je na imenu Republika Srpska. Ali, Milošević se složio sa “postojećim granicama” i “međunarodnim priznanjem”, što je bila potvrda da Bosna postoji i da Srbija to priznaje.
U Ženevu su stigli Mo Shacirbay, Milan Milutinović, kao ministar vanjskih poslova Srbije i njegov hrvatski kolega Mate Granić. Holbrooke je insistirao da na samom početku njih trojica pruže ruke jedan drugom. Dogovori su trajali tri nedjelje prije nego što su sve tri delegacije prebačene u Vazduhoplovnu bazu Right Paterson nadomak Daytona u Ohiu.
Prije toga posjetili smo Miloševića u njegovoj kolibi na Fruškoj gori kako bismo izdejstvovali prekid opsade Sarajeva u zamjenu za prekid bombardovanja (položaja Vojske RS). Milošević nam je govorio da kampanja mora da prestane ukoliko će biti mira. Uzvratili smo riječima da Srbi moraju da se povuku sa oboda Sarajeva i prekinu najdužu opsadu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Milošević je rekao da ne može sam sa tim da se složi, već da će Ratko Mladić i predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić to sami morati da učine.
“A oni su ovdje”.
“Gdje?”, upitao je Holbrooke zapanjeno.
“Tamo”, pokazao je Milošević preko svog ramena. “U jednoj vili”.
Holbrooke je zatražio pauzu da bi se dogovorio sa nama.
“Treba li da razgovaramo sa njima?”
Svi su se složili da treba.
“Da li da im pružim ruku?”, upitao je Holbrooke.
Pomislio sam da to pitanje uopće nije prikladno. Toliko smo postigli u posljednje dvije nedjelje, bili smo nadomak prekida brutalnog ubijanja na Balkanu i podizanja opsade Sarajeva, a on nas pita da li treba da pruži ruke ljudima za koje smo znali, bude li pravde, da će završiti u zatvoru.
“Pobogu, Dick, uradi to i hajde da obavimo ovo sve i krnemo kući”.
Niko nije imao ništa protiv.
Ušli su Mladić i Karadžić, svaki sa svojim geganjem i djelovali su kao pravi srpski seljaci. Mladić nizak i ubica. Karadžić visok i ubica-banalnost zla, kako bi to rekla Hanah Arendt povodom suđenja nacisti Adolfu Eichmannu ranih šesdesetih. Holbrooke ih je pozdravio vrlo uzdržano, ali jeste pružio ruku obojici. Kasnije me jedan novinar pitao da li se to desilo, a ja sam reka da nisam ništa vidio.
Priča o Daytonu, sa svim tim besanim noćima, ispričana je mnogo puta. Učinio je to najbolje sam Hobrooke u svojoj knjizi “To End a War”.
Jedan sat prije potpisivanja sporazuma Holbrooke me pita da provjerim da li je sve u redu sa srpskom delegacijom koja je morala da pristane na najviše ustupaka. Otišao sam do Miloševićevog apartmana i pitao ga kako stoje stvari.
“Pa, ja sam baš zadovoljan”, rekao je Milošević, “ali Momčilo Krajišnik nije.”
“Gdje je on?” upitao sam.
“U komi je”, slegnuo je Milošević ramenima. “Ali, sve je okej, nije to tvoj problem”.
Rekao sam Holbrookeu da je sve kako treba. Krajišnik nije bio sretan, ali Milošević je bio taj koji će parafirati sporazum i djelovao je kao da ga je baš briga što misli jedan od vođa bosanskih Srba. Stvar je okončana. Rat je završen.