Diktature žive u laži. U diktaturama se cenzuriraju mediji, kontrolira se komunikacija između države i građana, lažiraju se izbori – sustavno i drsko. Kada se ta kula od laži počne osipati, poljuljaju se temelji cijele konstrukcije autokratske vladavine.
I upravo to se dogodilo na izborima u Bjelorusiji. Aleksandar Lukašaneko je već 26 godina na čelu zemlje koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza postala jedna mlada nacionalna država. Koliko će Lukašenko još voditi tu državu – to pitanje se sve jače nameće iako se Lukašenko i na ovim izborima hvali pobjedom s navodno preko 80 posto osvojenih glasova. Nikada nitko nije vjerovao u izborne rezultate ovoga dugogodišnjeg diktatora – pogotovo ne u u njegovoj vlastitoj zemlji. No, sada građanke i građani Bjelorusije ustaju protiv lažiranja izbora.Tisuće ih izlazi na ulicu.
Gubitak povjerenja
Represivni aparat funkcionira. Bjelorusija ima jedan od najminucioznijih sustava kontrole i potlačivanja građana na svijetu. Vrlo je moguće da će se Lukašenko uspjeti održati na vlasti nakon krize neposredno nakon izbora, da će se salve pucnjeva, pendreci i cenzura interneta napraviti svoje kako bi diktator i dalje ostao u predsjedničkoj palači.
Ali zahtjevi za smjenom na vlasti u Bjelorusiji neće više zamuknuti. I u strukturama moći, među naredbodavcima oružanih organa, zapovjednici su shvatili da ovako više ne može dalje. Njihov vrhovni zapovjednik je očito izgubio politički njuh i orjentaciju (kontakt s narodom?). Lukašenko je u predizbornoj kampanji, koja se poklopila s vrućom fazom pandemije koronavirusa, postajao sve nervozniji i agresivniji.
I upravo tu je Lukašenko zakazao. Nekadašnji direktor kolhoza, koji se uvijek predstavljao kao strogi, ali brižni otac nacije, odjednom više nije bio nimalo brižan. Dok je na svim krajevima Europe stao gospodarski i javni život, dok su se sve susjedne zemlje suočile s boli koju im je prouzročio shutdown kako bi spriječile još nešto gore, Lukašenko se s mješavinom naivnosti i arogancije oglušivao na virus. Društvo, već desetljećima naviknuto na paternalističku vladavinu, u najkraćem roku je izgubilo strah ili poštovanje – ovisno o tome kako su na njega gledali – prema caru koji nije samo odjednom bio gol nego i sam obolio od COVIDA-19.
Između Bruxellesa i Moskve
Trenutno je potpuno nejasno kako će se situacija u Bjelorusiji dalje razvijati. Ali već sada se mogu izvlačiti pouke. EU mora iznova presložiti svoju politiku sankcija prema bjeloruskom režimu. One moraju pogoditi one koji su odgovorni za lažiranje i brutalne napade državnog aparata. Istovremeno mora pružiti ruku bjeloruskom civilnom društvu, ljudima obrazovanima u europskoj tradiciji i orijentiranima na Zapad – još odlučnije, još konkretnije i još vidljivije nego do sada. Tko posluje s Kinom, mora moći biti u stanju smisliti nešto suvislo i za Bjelorusiju.
EU se sve više definira kao “geopolitički” igrač. Dovoljno je baciti pogled na kartu da bi se vidjelo koji ga sve izazovi, kad je u pitanju Bjelorusija, očekuju. Susjedna Rusija je sveprisutni, gospodarski nadmoćni div koji ima jače političke adute. Do sada je Rusija dobro izlazila na kraj s novonastalom državom Bjelorusijom. Lukašenko je bio ne baš ugodan partner Kremlja – ali partner koji se mogao držati pod kontrolom. U iskrivljenoj slici bjeloruskog ogledala su Rusija i odnosi s njom izgledali relativno dobro. Ali što kad Lukašenko više ne bude partner, ako na njegovo mjesto štoviše dođe netko tko će Bjelorusiju voditi tamo gdje ona pripada – prema Europi?
U Moskvi vjerojatno već postoje scenariji izrađeni za ovaj slučaj u ladicama vojske i tajnih službi. I tako je sada već ironija sudbine da bi Lukašenko u jednoj ocjeni mogao biti u pravu: diktator, koji je svoj narod desetljećima varao i lagao, u predizbornoj kampanji je upozoravao na opasnost da zemlju proguta Rusija i da Bjelorusija izgubi neovisnost ako on bude svrgnut s vlasti.
Prevrat iznutra
Bjeloruski gađani su prevladali strah i apatiju, oni su ustali portiv tlačenja i špijuniranja. Svetlana Tihanovskaja i njezini istomišljenici su, suprotno očekivanjima, uspjeli u nečemu što se do prije nekoliko tjedana činilo nemogućim – ponudili su građansku alternativu Lukašenku i njegovom aparatu moći, i to alternativu sa smješkom. Alternativu koja potječe iz središta bjeloruskog društva, bez podrške ili utjecaja izvana.
I to je jedna od pouka iz događaja u Bjelorusiji: politički prevrat se događa iznutra. To pobija sve laži u kojima se tvrdi da su demokratskim revolucijama u postsovjetskom prostoru dirigirali strani tajni agenti. I tu istinu izborne noći u Minsku će u Moskvi sigurno pažljivo primiti na znanje.
Piše: Christian Trippe, DW