Ne moraju se koristiti te riječi, ali analitički uzevši, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas je čitavu stvar sažeo ispravno: povijesni sporazum Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata se lako može vidjeti i kao “izdaju” palestinske stvari.
Abu Dhabi je bez neke nužde pristao na sporazum koji doduše znači zamrzavanje, ali ne i kraj izraelskih planova aneksije palestinskih područja – što se izraelski premijer Benjamin Netanjahu požurio dodati odmah nakon što je sporazum bio objavljen.
Već tu se postavlja pitanje, jesu li Emirati u tajnim pregovorima sa Izraelom i SAD ipak mogli izvojevati više za svoju “palestinsku braću”. Očito im to nije bilo toliko važno. Oni imaju druge strateške prioritete, a njihova navodna solidarnost sa Palestincima je puko licemjerje.
To je nepravedno i gorko za Palestince. Ali odgovara trendu koji se jasno vidi: nije više Izrael, nego su prije svega Iran – i sve više Turska za arapske zemlje opasni protivnici koji se guraju u njihovu regiju. Zaustaviti te rivale je najviši prioritet. Osobito kad je riječ o Iranu je tu Izrael prirodan – istovremeno izuzetno atraktivan partner: to je zemlja na samom vrhu vojne i tehnološke razine. A on pak u Iranu – i njegovim saveznicima u Siriji, Libanonu, Iraku, Jemenu i u Palestinskim područjima, opravdano vidi najveću prijetnju vlastitoj sigurnosti.
Je li moglo drugačije?
Moglo se i očekivati kako će i Teheran i Ankara najoštrijim riječima osuditi ovaj sporazum. Doduše, on tim zemljama ostavlja i mogućnost da se pred čitavim muslimanskim svijetom predstavljaju kao nepokorivi saveznici Palestinaca. Doduše je i kod njih “solidarnost” sa Palestincima tek jeftina krinka: u stvarnosti su im jedino važni vlastiti interesi i položaj u regiji.
Istina je i da su Palestinci zapravo već odavno izgubili bitku stvoriti doista neovisnu državu pored Izraela. Tako nešto jednostavno više nije tema međunarodne politike. Tome nije samo uzrok izraelska politika naseljavanja, promjena prioriteta arapskog svijeta ili američki predsjednik Trump koji svakako želi steći neke bodove u predizbornoj borbi. Razlog je i nemogućnost palestinskog vodstva da već desetljećima ne uspijeva predstaviti vlastitu viziju koja se ne bi svela na puke prosvjede i nasilje. Nego koja bi bila realna alternativa kojom bi mogli steći međunarodnu podršku za njihove ciljeve.
Zato je barem nešto i njihova krivica kad se na Bliskom istoku stvaraju novi savezi koji ne odgovaraju palestinskim interesima. Jer se može očekivati kako će skoro i druge države, osobito iz područja Perzijskog zaljeva sklopiti mir sa Izraelom.
Za Palestince je to tragedija. Za ostatak regije – zapravo dobar znak.
Autor komentara Rainer Sollich, DW