Piše: Boško JAKŠIĆ (Oslobođenje)
Dok sve više država sveta oštro osuđuje Izrael zbog krvoprolića i humanitarne krize u Gazi, zvanični Beograd simptomatično ćuti oko palestinske tragedije koja se pretvara u otvoreni genocid.
Srbija je, kao i oko rata u Ukrajini, nominalno neutralna, ali upadljivo izbegava da kritikuje premijera Benjamina Netanyahua, čija je politika tokom 20 meseci rata uzrokovala smrt više od 54.000 Palestinaca, mahom žena i dece, prisilno raselila 90 procenata stanovništva i planski izazvala glad koja preti da dokrajči živote 2,3 miliona žitelja Pojasa Gaze.
Srpske vlasti ne smatraju da treba osuditi sistematska razaranja škola i bolnica, blokadu humanitarne pomoći i otvorene pozive vladajućih izraelskih desničara za etničko čišćenje. Ćuti Beograd i kada izraelske trupe ubiju 24 Palestinca koji su došli do bolnice u Khan Yunisu u očajničkom pokušaju da dobiju pomoć. Nema podrške Palestincima koji imaju stipendije Vlade Srbije, a čije porodice žive u Gazi.
Imajući u vidu skalu kršenja međunarodnog prava i zakona rata u Gazi, što potvrđuju i nalazi međunarodnih sudova, evropski saveznici preispituju svoje veze sa Izraelom, koji i dalje uživa podršku Nemačke, Italije, Mađarske i Republike Češke, ali druge članice odbijaju da budu “saučesnici” u zločinima zbog kojih je Međunarodni krivični sud raspisao poternicu za Netanyahuom.
Francuski predsednik Emmanuel Macron izraelsku politiku naziva sramotnom. Oštre reči kancelara Friedricha Merza ukazuju da Izrael ni podršku Nemačke ne može da smatra garantovanom. Čak je i predsednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, poznata po proizraelskim stavovima, nedavno, prvi put, izjavila da ubijanje civila “po humanitarnim i međunarodnim zakonima ne može da se pravda”.
Osude su popraćene pretnjama sankcija zemlji kojoj je EU najveći trgovinski partner. Preti moguća suspenzija ugovora i pridruživanju koji Izraelu garantuje povlašćeni pristup najvećem svetskom zajedničkom tržištu. Član 2. tog sporazuma predviđa da se odnosi temelje na poštovanju ljudskih prava i demokratskih principa.
Na sastanku šefova diplomatija EU 17 članica podržalo je predlog Nizozemske da se izvrši formalno preispitivanje ugovora pošto Izrael krši član 2. “Ovo je opravdan zahtev i pozivam Evropsku komisiju da ga razmotri”, izjavio je francuski ministar spoljnih poslova Jean-Noël Barrot. Da li su to samo prazne reči, videće se na novom sastanku ministara EU 23. juna.
U slučaju Srbije nema ni praznih reči. Činjenice su nesporne, ali njihovo prihvatanje je problem srpskim vlastima. Zašto?
Srbija je još od vremena rata u Gazi 2008-2009. osuđivala nasilje obe strane, ali je znala da otvoreno stane protiv izraelskog napada na flotilu pomoći Gazi 2010. Godinu kasnije je, protivno željama Izraela, podržala članstvo Palestine u UNESCO-u, a 2012. je glasala za rezolucije UN-a po kojoj je Palestina postala nečlanica sa statusom posmatrača, kao Vatikan.
Dolaskom naprednjaka retorika se menja. “Nama su prijatelji i jedni i drugi”, govorio je Aleksandar Vučić iako je tokom rata u Gazi 2014. tadašnji premijer stavljao akcenat na pravo Izraela na postojanje i miran život svojih građana.
Neutralna pozicija između “prijatelja” faktički ne postoji od kako Vučić ima savetnike samo sa jedne strane, izraelske. Asaif Eisen pomagao mu je u kampanji za gradonačelnika 2000, a Aaron Shaviv radio je njegovu predsedničku kampanju 2017.
Srulik Einhorn je najnoviji. Izraelsko pravosuđe uzalud pokušava da ga ispita pod sumnjom da je umešan u korupcionašku aferu, ali Einhorn se drži Beograda, gde je osnovao konsultantsku firmu i gde zna da uz trube proslavlja SNS-ove pobede.
Novembra 2023. Vučić je osudio teroristički upad Hamasa kada je masakrirano 1.200 nedužnih Izraelaca, a 250 kidnapovano i dodao da je i protiv ubijanja civila i medicinskog osoblja. Srpska Vlada je maja prošle godine Palestini uputila 900 tona humanitarne pomoći vredne tri miliona eura, ali Beograd je pokazao da je mnogo više bio aktivan oko rešavanja talačke krize nego oko masovnog ubijanja palestinskih civila ili rata izgladnjivanja koji je doveo do humanitarne katastrofe.
Aprila 2024. Srbija se zajedno sa 17 zemalja pridružila apelu Bele kuće za hitno oslobađanje talaca. Kada se prošlog septembra, na marginama zasedanja Generalne skupštine UN-a, sastao sa Netanyahuom, Vučić je govorio da bi “što je moguće pre” voleo da vidi oslobađanje talaca. Isto je pre neki dan ponovio u intervjuu The Jerusalem Postu kada je rekao da je lično intervenisao kod arapskih lidera da pomognu oslobađanju otetog izraelsko-srpskog državljanina Alona Ohela.
O zločinima u Gazi ni reči. Predsednik kao da nije čuo izjavu Francesce Albanese, specijalne izvestiteljke UN-a za okupirane palestinske teritorije, da “izraelski genocid nad Palestincima u Gazi metastazira”.
Probleme sada najavljuje Španija, koja je 25. maja zatražila uvođenje međunarodnog embarga na izvoz oružja Izraelu. “Poslednja stvar koja je trenutno potrebna Bliskom istoku je oružje”, rekao je šef španske diplomatije José Manuel Albares. Britanija je redukovala listu prodaje oružja Izraelu. Nemačke socijaldemokrate zahtevaju obustavu izvoza.
Srbija je nastavila da prodaje oružje jednom prijatelju da bi brutalno ubijao civilno stanovništvo drugog prijatelja. Vrednost izvoza srpskog naoružanja Izraelu je između 2023. i 2024, u jeku rata u Gazi, skočila sa 1,4 miliona evra na 42,3 miliona, pokazuje zajedničko istraživanje BIRN-a i izraelskog lista Haaretz. Einhorn, koji savetuje i crnogorskog premijera Milojka Spajića, obezbeđuje da isporuke idu pre Crne Gore.
Namenska industrija mora negde da prodaje naoružanje i municiju, poručuje Vućić, ali cena profita iz Izraela je suviše skupa ako se u nju ugrade elementi morala i solidarnosti.
U Beogradu je na prvu godišnjicu napada Hamasa ambasadorka Izraela Avivit Bar-Ilan zahvalila Vladi Srbije i srpskom narodu na “nedvosmislenoj podršci koja predstavlja svetionik nade”. Ministar spoljnih poslova Marko Đurić je tada rekao da Srbija stoji uz Izrael “ne samo na dan kad se sećamo ovog užasnog terorističkog napada već svaki dan”.
Da, Srbija može da bude ponosna što je stala uz Izrael i jevrejski narod 7. oktobra 2023, ali nema pravo da ćuti na ono što je Netanyahu posle toga počinio Palestincima. Vučić je znao da sredinom januara izrazi “najdublje poštovanje” liderima SAD-a, Izraela, Katara i Egipta povodom sporazuma Izraela i Hamasa o prekidu vatre i oslobađanju talaca, ali se nije oglasio kada je Netanyahu 2. marta zaveo totalnu blokadu dostave pomoći Gazi i obnovio kopnenu ofanzivu koja je još u toku.
Žali se Beograd povodom prisilnog iseljavanja i oduzimanje imovine od srpskih porodica u Leposaviću, na Kosovu, što predstavlja teško kršenje osnovnih ljudskih prava, a šta bi sa prisilnim raseljavanjem Palestinaca? Šta je sa oduzimanjem njihove zemlje po okupiranoj Zapadnoj obali? Zašto vlast očekuje solidarnost sveta, a ćuti povodom Gaze?
Za razliku od zvaničnika, deo srpske javnosti se, manje-više nečujno, pridružio osudama izraelskih zločina. Bilo je protesta na Trgu Republike. Filozofski fakultet u Beogradu otkazao je saradnju sa izraelskim Univerzitetom Ben Gurion, studenti u blokadi su u Novom Sadu organizovali projekciju filma “Gaza se bori za slobodu”. Dom omladine u Beogradu otkazao je festival izraelskog filma koji je tematski bio fokusiran na “ljubav, brak i porodicu”.
Gde je srpska estrada da se priključi Annie Lennox ili Dua Lipi, koje uz još 300 javnih ličnosti u otvorenom pismu od premijera Keira Starmera zahtevaju da Britanija prekine “saučesništvo u užasima Gaze”? Zašto glumci nisu podržali pismo 350 zvezda svetskog filma, među njima Richarda Gera i Susan Sarandon, koji su uoči Festivala u Cannesu osudili tišinu koja okružuje dramatične posledice obnovljene izraelske vojne kampanje?
Gazi preti horor etničkog čišćenja i aneksije. Srbija nema pravo da ćuteći posmatra šta se događa palestinskom narodu. Odlučan osuđujući stav bi ovu zemlju približio moralnoj većini sveta. Nema oko toga neutralnosti. Moral nema množinu.
Nastavak ovakve politike gura Srbiju u izolaciju i svrstava je uz bok agresora. Prodajom oružja Izraelu postaje saučesnik u onome što mnogi nazivaju genocidom u Gazi. Zašto Srbija rizikuje da sutra pravno odgovara pred nekim međunarodnim sudom?