23.02.2024.
HomeNovostiHRVATSKI NOVINAR ANALIZIRAO PONAŠANJE VUČIĆEVOG REŽIMA: "Rat mu je spas, a treba...

HRVATSKI NOVINAR ANALIZIRAO PONAŠANJE VUČIĆEVOG REŽIMA: “Rat mu je spas, a treba mu i Dodikovo razbijanje BiH”

Tomislav Klauški u novom broju hrvatskog magazina Express analizira posljednje korake srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i tvrdi da je mogućnost novog rata vrlo izvjesna. Kolumnu prenosimo u cijelosti.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da ipak neće poslati vojsku na Kosovo. Banda specijalaca koji su pokupili prnje nakon neslavne “false flag” operacije očito je bila dovoljna. Naravno, i razgovor s američkim šefom diplomacije.

Premda, ne zaboravimo, i Vladimir Putin je tvrdio da neće (ponovno) napasti Ukrajinu pa smo vidjeli što se na kraju dogodilo.

Aleksandar Vučić duboko vjeruje da je moderno utjelovljenje i politički izvanbračni sin Vladimira Putina i Slobodana Miloševića, baštinik najmračnije prošlosti i najgore budućnosti Srbije. A što istinski povezuje tu dvojicu diktatora? Obojica su vodili ratove. Ratovi su ih održavali na vlasti. Ratovi su im pomagali da konsolidiraju vlast, da eliminiraju otpore, utišaju kritičare i drže čeličnu šaku čvrsto stisnutu oko vrata nacije. Diktatori ne pokreću ratove toliko radi teritorijalnih osvajanja nego prvenstveno u svrhu produbljivanja domaće dominacije.

Tu igru pokušao je zaigrati i Aleksandar Vučić.

Putin mu je patron

Njegov sadašnji patron Vladimir Putin pokrenuo je Drugi čečenski rat odmah nakon dolaska na vlast i na poprištu 50.000 žrtava izgradio karizmu ratnog pobjednika. Nekoliko godina kasnije pokrenuo je rat u Gruziji, gdje je, prema modelu kasnije primijenjenom u Ukrajini, priznao nezavisnost dviju pokrajina s ruskim stanovništvom, Abhazije i Juže Osetije. A onda je krenuo najprije na Krim, zatim na ostatak Ukrajine.

I koliko ga ratovi oslabljuju na međunarodnom planu – premda mu se to opraštalo nakon Gruzije i Krima – toliko ga jačaju na domaćem terenu. U ratnom stanju nitko ne smije pustiti glas.

Isti recept patentirao je Vučićev uzor Slobodan Milošević. Pokretao je na Balkanu jedan po jedan rat, zatvorio krug na Kosovu, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja Srbije, ali svejedno nije pao s vlasti zbog ratnih poraza nego nakon postizborne revolucije u Beogradu. Ratovi su mu služili kao alibi, kao argument za odbranu od kritičara, kao sredstvo za odvraćanje pažnje i alat mobilizacije pristalica u Srbiji u kojoj su građani godinama marširali protiv njegova režima.

Baš kao što sad marširaju protiv Vučića, dok on potpaljuje fitilj na Kosovu. Vučićeva Srbija raspada se po šavovima. Kriminal, korupcija, komična politička propaganda, pad standarda, inflacija, zagađenje, tragično ubistvo u školi… doveli su do prosvjeda i eksplozije javnog nezadovoljstva građana u zemlji koja je – poput Putinove Rusije – praktički ostala bez opozicije.

I zbog toga Vučiću treba rat da sve to gurne u drugi plan.

Kad se preko svojih tabloida ne obračunava s domaćim neprijateljima, okreće se protiv onih na Kosovu. Što mu otvara mogućnost da kreira vanredno stanje, promovira se u ratnog zapovjednika i, tipično, u najvećeg srbijanskog mučenika, da prigodno uzburka nacionalističke strasti, izvuče na svjetlo dana kriminalce u službi države, a sve kritičare i protivnike – opet prema Putinovu, ali i Miloševićevu modelu – proglasi izdajnicima ili nešto još gore.

Ratovi, dakle, postaju model na kojem diktatori opstaju na vlasti.

Irački diktator Sadam Husein držao se tog modela godinama, vodeći desetogodišnji rat protiv Irana i dva rata protiv Amerike. Stara izreka kaže “kad rat provali na vrata, istina bježi kroz prozor”. U slučaju Putina, ali i drugih diktatora, ta izreka može glasiti “kad rat provali na vrata, kritičari lete kroz prozor”.

“Lider neuspješne države”

Tako Vučiću, lideru neuspješne države, sad treba Kosovo. Treba mu i Dodikovo razbijanje BiH. Trebaju mu napetosti u Crnoj Gori. Treba mu zveckanje oružjem jer, kad ono progovori, svi drugi moraju zašutjeti. Vučić istodobno, poput Miloševića, želi biti ratni huškač i miritelj. On je taj koji izaziva rat i time provocira paniku u regiji i šire, da bi potom nastupao kao faktor stabilnosti koji, eto, objavljuje da povlači vojsku s granice i da nudi mir koji je on sam ugrozio.

Sličnosti Vučića i Putina su zastrašujuće, kao što se kosovski i ukrajinski scenariji dopunjuju. Putinu nije toliko važno pobijediti u Ukrajini koliko mu je važno ostati u Ukrajini, podgrijavajući tamo ratno stanje koje će onemogućiti toj zemlji da se priključi NATO savezu. Vučiću je također važno da se na Kosovu podgrijava ratno stanje, ako ništa drugo, onda da se potpali ratni fitilj i na drugom dijelu Europe. Kao što je Milošević potpaljivao fitilje na Balkanu, jednog po jednog.

Sve dok traju ratovi, diktatori i autokrati ne moraju odgovarati na pitanja o ekonomiji, demokratiji, životnom standardu, ubistvima u školi, kriminalu u vlasti i korupciji u društvu. Dok traju ratovi, diktatori mogu suspendirati demokratski život u zemlji, mogu upregnuti medije ili suspregnuti njihovu kritiku – pa tako u Srbiji sad niko neće više govoriti o maršu protiv Vučića nego će se nacija baviti sudbinom svojih “heroja”, odnosno terorista, kojima država službeno odaje počast. Zapad misli da ratovi oslabljuju diktatore, ali oni ih zapravo ojačavaju.

Dok njihovi građani – i njihovi susjedi – očajavaju.

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti