Ova je kolumna trebala biti o pokvarenim teroristima i kriminalno neodgovornim humanitarcima, koje teroristi stoga mogu oteti i njihovu slobodu skupo naplatiti, kako je sada somalski Al-Shabab naplatio, kažu, 4 miliona eura za oslobođenje otete talijanske humanitarke.
O državama koje dopuštaju da ih teroristi koriste kao bankomat, dok škrtare na nevinim civilima, žrtvama terorizma u svojim domovinama.
Ali, ne lezi vraže, prispjela je predizborna apologija domaćih državnih terorista – a princip je da valja mesti prvo pred svojim vratima.
Milijan Brkić, jedan od prvaka Hrvatske demokratske zajednice, na Facebooku je komentirao situaciju oko 75. godišnjice Bleiburga i prijepore koji su se zbog toga pojavili u BiH. Gospodin Brkić procjenjuje, nedugo prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj (dobro je podsjetiti na kontekst): “Ove godine obilježavamo 75. godišnjicu Bleiburga, najveće tragedije hrvatskog naroda. Odajemo počast i iskazujemo pijetet više desetaka ako ne i stotina hiljada pobijenih na najpodmukliji način; hrvatske vojske koja se predala i njihovih porodica, žena, djece i staraca. Bleiburg je prva stanica Križnog puta, tragedija koja nas je kao narod toliko ranila, osakatila i desetkovala…”
Naravno da gospodin Brkić ima pravo na svoje viđenje. Napokon, ako sebi, kao useljeniku u Italiju, dopuštam procjene o talijanskoj politici i historiju (što sam, doduše, studirao u Perugi), zar bih smio osporiti pravo gospodinu Brkiću, kao useljeniku u Hrvatsku, da prosuđuje šta je kriminal, koji je studirao u Zagrebu, i diplomirao (uza stanoviti “lakši oblik nepravilnosti”)?
Meni je i vukovarska tragedija veća od bleiburške, jer su u Vukovaru zaista stradali nevini, a i zato što neki Brkiću poznati ne daju da zacijeli ni poslije četvrt stoljeća – za razliku od kukavičke odmazde nad uteklim slovenskim, hrvatskim i srpskim jurišnicima koji su odbili kapitulirati.
Bleiburška tragedija je posljedica najgore hrvatske tragedije u XX. stoljeću: dolaska ustaša na vlast u Zagrebu, pod zaštitom njemačkih i talijanskih bajuneta, bez izbora, bez ikakva iskaza narodne političke volje, čak i bez bitke, čemu je uslijedila bujica uistinu krvavih zločina, počev od progona Židova i Srba i prije negoli je u junu počeo ustanak. Ta tragedija je trajala četiri godine, sve dok njihov vođa, useljenik u Zagreb iz iste Brkićeve uže domovine, nije poveo svoje sljedbenike na klaonicu, na kojoj su oni stradali, a on odmaglio s dijelom zlata opljačkanoga Židovima.
Za gospodina Brkića ti koji nisu mogli dobiti jednu bitku bez njemačke pomoći, je hrvatska vojska. Pravi se da ne zna, prešućuje i podcjenjuje da ih je potukla druga hrvatska vojska, u kojoj je bilo više Hrvata nego u onoj potučenoj, i kojom je komandovao Hrvat iz Hrvatske.
Mi stariji o tome nešto znamo. Mlađi mogu Brkićevu narativu prihvatiti kao tačnu.Pošteno je od gospodina Brkića što s time istupa sada, obavještavajući nas da će glas za njega i njegove kamarade biti glas za rehabilitaciju ustaštva, za reviziju rezultata 9. maja 1945. Uostalom, od 28 članica Evropske unije prošle sedmice, o 75. godišnjici pobjede nad fašistima (dakle i nad ustašama i njihovom varijantom hrvatske vojske), samo jedan premijer nije spomenuo Dan pobjede 9. maja 1945, nego samo Schumanovu deklaraciju 9. maja 1950., praveći se da ne zna zašto je Schuman izabrao baš 9. maj. Pogodite ko je bio taj premijer, iz koje stranke, te nije li bio motiviran da ne umanji svoje izborne šanse, zavisne i o ustaštvu.
U tom početku maja 1945. Nijemci su izdali Hitlera i predali se, a Brkićeva varijanta hrvatske vojske ni tada nije odustala; i ovoga 9. maja je njemački predsjednik osudio fašizam, a hrvatski premijer ga je kalkulantski prešutio.
Zločin je bio ubiti bilo kojega ratnog zarobljenika, zločin je bio ubiti bez pravednog suda bilo koga. Danas, 75 godina kasnije, smatramo da je svaka smrtna kazna – zločin. Bleiburg je simbol zločina nad potučenim fašistima – Slovencima, Hrvatima i Srbima – i nad onim civilima koje su povukli da im budu živi štit.
Nije opravdanje, ali je možda objašnjenje, što je bleiburški pogrom uslijedio nakon četiri godine konstantnoga, a kvantitativno daleko goreg trajanja zločina ustaša, koji su redovito ratne zarobljenike ubijali svaki put a ne samo nekoliko dana, te koji su – najstrašnije od svega – proveli genocid nad Židovima i Romima. Jasno je da 15. maj 1945 nije dan kojim se treba ponositi, ali toga 15. maja 1945. teško da bi bilo bez 10. aprila 1941.
Bleiburg je bio neoprostiv iskaz državnog terorizma. Njegova mrlja, po komandnoj odgovornosti pada na one koji ga nisu spriječili (Titova depeša kojom je naredio prestanak ubijanja bila je pozna i nedovoljna), a još više na one koji nisu sudski gonili krivce. To je načelo istaknuo Haaški sud.
Pitanje je s koliko se obraza na to mogu pozivati oni koji ratne zločince osuđene u Haagu veličaju i vodaju okolo kao žrtve i žive ikone – a toga, na žalost, ima i u Hrvatskoj, čak i u njezinoj Katoličkoj crkvi.
Ako nismo spremni osuđivati svaki ratni zločin, svaki zločin protiv čovječnosti, svaki terorizam, bez obzira na to ko bio počinitelj i u čije ime – samim time šutke podržavamo zločin i terorizam. Bar bi učeni kriminalist to morao znati.
Piše: Inoslav Bešker, Jutarnji list