Gojko Berić: Zemlja kojoj su nacionalisti iskopali grob

0

Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, koji među desničarskim hrvatskim intelektualcima važi za “podnošljivog” Srbina, ima jednostavnu teoriju o ulozi Zapada u postkomunističkoj Bosni i Hercegovini.

Jović, naime, smatra da je početkom devedesetih BiH bila neuspjeh Zapada, a da je u Daytonu završila kao uspjeh Zapada.

Neodlučnost, pa i ravnodušnost Evrope podsticale su rat protiv naše zemlje, vođen i spolja i iznutra, sa posljedicama koje su svima poznate. I kad se svima činilo, veli Jović, da Bošnjaci, Srbi i Hrvati više nikada neće živjeti u zajedničkoj državi, američka diplomatija je u Daytonu uspjela ponovo sastaviti raskomadanu zemlju razorenog društva, uništene infrastrukture i nepostojećeg političkog sistema.

Ljudi opasnih namjera

Sa prvim dijelom ove teorije nije se teško složiti, ali njen nastavak podliježe ozbiljnim zamjerkama. Istina je da je u američkoj vojnoj bazi ostvaren pravi diplomatski podvig, uz niz nakaradnih rješenja u oktroisanom Mirovnom sporazumu, ali je strategija obnove BiH bila pogrešna.

Vlast je ostala u rukama vladara rata i sukobljenih nacionalističkih stranaka, teritorijalne podjele izvršene brutalnim ratom protiv civila ovjerene su, kolektivna prava etničkih zajednica su toliko naglašena da su ugušila svaku individualnost i njena ljudska prava, ogroman novac iz međunarodnih donacija skršen je završivši u privatnim džepovima, povratak izbjeglica je opstruiran i svaka mjesna zajednica je počela da piše svoju istoriju.

Umjesto slobode, demokratije i civilnog društva dobili smo carstvo korupcije, organizovanog kriminala i nasilja. Razvijeno, politički i civilizacijski osviješteno društvo ne postoji, jer je sve rađeno protiv njega.

I gdje smo danas, nakon što su prije više od 26 godina u Daytonu i Parizu ispijane čaše šampanjca u slavu Richarda Holbrookea i američke diplomatije, a valjda i u slavu mira u Bosni? Pa eto, u najtežoj smo krizi u kojoj smo ikada bili nakon tog istorijskog slavlja. Ovu zemlju vode ljudi opasnih namjera, a najgori i najopasniji među njima, Milorad Dodik, ide okolo i telali o njenoj smrti iako zna da još uvijek nije umrla i da se ne zna ka’ će. “Bosanskohercegovački nacionalisti rade na uništenju države, s izgledom na uspjeh. Kremlj ih podržava, Zapad im dopušta”, piše ovih dana Süddeutsche Zeitung i postavlja pitanje: “Što, zapravo, radi visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt?”

Nacionalisti su ovoj zemlji iskopali grob. Kopali su ga svih ovih proteklih godina, čak i oni koji se u svojim političkim proglasima i javnim istupima oglašavaju kao njeni vazda budni čuvari, a BiH poistovjećuju sa svojom strankom i svojom religijom. I put u pakao je, kako je davno rečeno, popločan dobrim namjerama. Država je od tih opasnih ljudi, oličenih u Dodiku i Draganu Čoviću, ugrožena, pa briselski i vašingtonski komesari dolaze ovamo u smjenama kako bi je spasili. Ne gase vatru golim rukama, nego to čine kao savjetodavci, uz jedno te isto geslo: “Nemamo gotovih rješenja, tu smo da pomognemo!”. Dolaze kao profesori demokratije, pokušavajući da neposlušne i lijene đake pouče redu i radu. Predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, koji je nedavno boravio u posjeti našoj zemlji, uključio je u svoju misiju i sarajevske ćevape uz koje se družio sa gradonačelnicom Benjaminom Karić. Ali, izgleda da je i taj trik bio uzaludan.

Istina, i piromani mogu biti angažovani na gašenju požara, ali oni će ga ponovo podmetnuti.

Koliko je samo političke energije, vremena i novca uloženo u pregovore o izmjenama Izbornog zakona, da bi na kraju stigla objava: Narode, nema od toga ništa! I zar je zaista taj zakon pitanje svih pitanja, za Hrvate čak pitanje biti ili ne biti? Mlada žena koja živi u Čapljini i bavi se poljoprivredom, kaže pred TV kamerama: “Prinosi su prepolovljeni, a negdje i desetkovani. Hoćemo li ove zime imati šta jesti? Hoćemo li jesti Izborni zakon?” Zar treba izazvati haos u zemlji, možda i sukob, samo zato što Dragan Čović ne može da dobije garanciju da će u oktobru biti izabran u Predsjedništvo BiH?

Akteri ovih događaja sve više liče na guske u magli, uplašeni od gubitka vlasti. Oni koji čekaju pad njihovog carstva sve karte bacaju na oktobarske izbore, “posljednju šansu” za radikalne promjene. Ako izbori ne budu održani u predviđenom roku i odgođeni na neodređeno vrijeme, Zapad bi mogao dići ruke od BiH, ne želeći da gubi vrijeme sa političarima koje se prave da ne razumiju “pismo” koje je u upotrebi u EU. Dvadeset i kusur izgubljenih godina je dovoljno.

Nisu naši politički predstavnici toliko glupi da ne bi mogli shvatiti značenje i smisao famoznih 14 prioriteta koje im je zadala Evropska komisija kao uslov za sticanje kandidatskog statusa, nego je riječ o tome da oni ne žele da obave taj posao. Zašto, gospodo? Pa valjda zbog vaših interesa, vaših inata i vašeg primitivizma. Oni i bez EU žive jako dobro, a ko zna šta bi ih čekalo ako bi uradili pomenutu zadaću.

Pad carstva?

Reći da je nacionalizam korijen problema u ovoj zemlji ne predstavlja nikakvu posebnu pamet. Nacionalizam je majka korupcije, straha i nasilja, i tamnica ljudskih prava i sloboda. Boriti se protiv nacionalizma znači boriti se protiv svih tih pošasti.

Ima li razoreno bh. društvo snage za stvaranje širokog antinacionalističkog fronta? Objektivno, ono u ovom trenutku nema potencijala za to, jer je u velikoj mjeri i samo, još od prvih demokratskih izbora, inficirano nacionalizmom. Ono što je trideset godina uništavano ne može za tri godine biti popravljeno. A s druge strane, ovakva kakva je, utemeljena na tri nepomirljiva etnonacionalistička projekta, država ne može opstati i mora biti zamijenjena drugačijom, kakvu imaju svi civilizovani narodi.

”Carstvo pada”, prorokuje Elmedin Konaković, nekad vedeta SDA. A potom njen disident i ljuti protivnik, i dodaje: “Gubi se moć nakon izbora, nema više upravljanja javnim preduzećima kao bankomatima, prestaje utjecaj općinskih organizacija, pojedinaca i interesnih grupa”. Možda će carstvo zaista pasti, ali će iza njega ostati čitavo brdo velikih problema s kojima će se teško izlaziti nakraj.

Piše: Gojko Berić