Zvuči gotovo nevjerovatno, ali mlađe generacije su zaista pažljivo slušale šta im stariji govore – i to su shvatile ozbiljno. Povjerovali su da je svijet uništen, da je budućnost sumorna i da ih čeka borba bez izlaza. Povjerovali su da je upravo čovjek izazvao ogromnu ekološku krizu koju sada oni moraju rješavati, iako im se čini da je to nemoguća misija.
Prihvatili su i ideju da nikada neće moći kupiti vlastiti dom, da su snovi o kući i dvorištu rezervisani za prošle generacije. Uvjerili su ih da je prošlost bila sjajna, a da njima slijedi samo neizvjesna i siva svakodnevica. Nije čudno što su zbog toga mnogi tužni – i zabrinuti, piše news.com.au, prenosi Index.
Stres i anksioznost postali svakodnevnica
Istraživanja pokazuju da su pripadnici generacije Z sve zabrinutiji – zbog posla, zdravlja, okoliša, čak i zbog činjenice da stalno osjećaju brigu.
U Australiji se već govori o ozbiljnoj krizi mentalnog zdravlja, u kojoj najviše pate upravo mladi. Kampanje poput “Can We Talk?” nastoje pomoći mladima da nauče razgovarati o svojim problemima i potraže podršku. Roditelji često misle da ih djeca ne slušaju, ali kada su u pitanju loše vijesti – slušali su pažljivo. I upravo bi to moglo biti razlog sve veće prisutnosti anksioznosti među mladima.
Generacija koja ne zna kako dalje
Dok su prethodne generacije bile spremne boriti se za bolju budućnost, čini se da je generacija Z često paralizovana i bez nade. Nedostaje im osjećaj da mogu nešto promijeniti, da su dovoljno snažni. Iako se danas mnogo govori o važnosti mentalnog zdravlja i često se postavlja pitanje “Jesi li okej?”, možda je baš to stvorilo pogrešnu sliku da nije normalno biti tužan, zabrinut ili uplašen.
U nekim školama čak se i trema pred prezentaciju prihvata kao valjan razlog za izostanak – umjesto da djeca nauče kako se nositi sa stresom i shvate da su sposobna prebroditi teške trenutke.
Kako pomoći mladima da izađu iz začaranog kruga?
Važno je i dalje pokazivati brigu jedni za druge, ali je jednako važno objasniti mladima da je normalno osjećati tugu, strah, usamljenost ili anksioznost – sve dok znaju kako se s tim emocijama mogu nositi, bilo sami ili uz pomoć drugih.
Pitanje “Jesi li okej?” ne bi trebalo imati samo jedan tačan odgovor. Umjesto toga, trebalo bi značiti: “Kako se nosiš s problemima? Trebaš li podršku? Razvijaš li vještine za život?” Jer biti okej ne znači biti stalno sretan – nego znati kako podnijeti sve ono što život nosi, poručuju stručnjaci.