nomad, kada se premijer Federacije BiH Fadil Novalić opremao maskom ne znajući da su uključene TV kamere, grohotom se smijao cijeli region, a nenadmašni Zoran Kesić zaključio: Do sada su se pričali vicevi o Muji i Hasi, od sada o Fadilu i maski.
Šta se desi kad Bosanac drekne Fadil Novalić sa vrha Bjelašnice?
Stvarnost ga je ubrzo demantirala. Ovih dana, naime, društvenim mrežama kruži vic o Rusu, Amerikancu i Bosancu, koji se nadmudruju ko ima veću planinu, pa Rus kaže kako, kad se popne na Kavkaz i drekne Vladimir Putin, ono “tin” odjekuje dvije sedmice. Amerikanac se naravno penje na Rocky Mountain i viče Bill Clinton, pa ono “on” odzvanja mjesec, a Bosancu je svejedno – popeo se na Bjelašnicu ili Majevicu ako zagalami Fadil Novalić, naredna tri mjeseca mu psuju majku iz cijelog entiteta.
Pozivni za Zenicu 000
Razlozi za ovaj crnohumorni pristup se i dalje utrkuju, pa iako je Vlada FBiH juče brzopotezno povukla svoju raniju odluku kojom je razrezala 21 milion KM pomoći gradovima i općinama s ciljem poduzimanja preventivnih mjera u borbi protiv Covid-19, i dalje ostaje potpuno nejasno kako se uopće usudila upustiti u ovakav vid diskriminacije. No, hajde da na čas pogledamo kako je to bilo zamišljeno, odnosno kako je Vlada FBiH vrednovala svoje stanovnike: Tuzlaka i Zeničana nema, ne postoje, Cazinjanin u očima Vlade FBiH ne vrijedi ni cijelu marku, stanovnik Donjeg Vakufa ni pola KM, Visočaci su dobacili do jedne, a Tešnjaci do 1,5 KM. Bišćani čak do 4. Da je skandal epskih razmjera, pokazuje izračun po kome svaki stanovnik Gruda Vladi FBiH vrijedi 11 maraka, Kiseljaka 12,5, Čitluka 15,8, Širokog Brijega 19, a Kupresa cijelih 140 KM! No, nije ova ravnopravnost u borbi protiv pandemije samo HDZ-ova ujdurma koja ionako traje i traje i po kojoj, kako god izračuna bilo ko, članska karta HDZ-a BiH vrijedi kao da je zlatna unlimited kartica. Podatak da po Fadilovim kriterijima građani Tuzle i Zenice ne treba ni da se bore protiv pandemije ašićare ukazuje na to da ih Vlada FBiH smatra krivim što na svojim čelnim pozicijama nemaju SDA kartičare.
Kako će Fadil “spasiti” ekonomiju?
Ovaj 21 milion KM je brzopotezno storniran i preusmjeren za pomoć zdravstvu. Niko ne treba gajiti iluzije da i ta pomoć neće biti i po babu i po stričevima i po partijskim pripadnostima. No, mnogo je veći problem paket mjera koje Vlada FBiH s našim Fadilom na čelu predlaže za spas ekonomije. I mjere i zakon i planovi s pravom su već prozvani “koronapaketom” (hoće jezik pravo!) jer će na privredu Federacije bez sumnje djelovati kao Covid-19 na pacijente s rakom pluća. Dokusurit će ih. Iluzorno je naravno očekivati da entitetska Vlada koju vode Novalić i dopremijerka Jelka Milićević, koja se ne može skriti iza Fadilove maske jer zapravo predstavlja zamaskiranog Dragana Čovića, može svojom sposobnošću, inventivnošću, znanjem i riješenošću da promptno reagira parirati bilo kojoj ozbiljnoj zemlji, prije svega zato što i u hibridnim režimima odluke ove vrste donose državne vlade, a ne kao kod nas entitetske partijske družine.
Stoga i ne vrijedi pominjati primjere Danske koja svojoj privredi državnim mjerama pokriva 75 posto plaća, ili Švedske u kojoj se taj postotak penje do 92, a da ne govorimo o SAD-u koje je riješene da s 10 posto svog GDP-a interveniraju direktno kod građana i privrede, zaobilazeći banke. O parafiskalnim nametima, porezima i ostalim tricama razvijene zemlje i ne govore – već su ih poukidale do kraja 2020. Naš Fadil (nećemo više o Jelki da gospođa dopremijerka ne pomisli da je neko ugrožava po gender i ostalim parametrima) ne da nije u stanju zaobići banke, nego jednako priča o moratoriju na kredite koji nikako da se dogodi. Privrednici se već žale kako banke mudro šute i očekuju da će ta tišina potrajati do kraja vanrednog stanja, a potom i rate i kamate doći na naplatu preko noći. Onda naravno slijedi – kud koji, mili moji, ko preživi Covid-19, neće bankare u Federaciji.
Država prebacuje iz jednog džepa u drugi
Šta je, zapravo, problem Fadilovog “koronapaketa” (osim što je razarajući virus koji napada srce i pluća svake firme)? Vlada FBiH je osmislila – tako to oni kažu – dvije vrste mjera. Prva je taj takozvani Stabilizacijski fond kojim država/entitet preuzima na sebe plaćanje doprinosa na minimalne plaće i to firmama koje nisu otpustile radnike na način da firme plate doprinose na minimalce, a onda će im to biti refundirano. Ekonomistica Svetlana Cenić je to najbolje opisala – država iz jednog džepa prebacuje u drugi, a ne pita ko će u ovakvom stanju izazvanom pandemijom, gdje najveći dio firmi uopće ne radi, skupiti pare da išta plati. Drugi je Garancijski fond kojim Vlada FBiH praktično izigrava žiranta privredi kod banaka, valjda za nova zaduženja s ciljem preživljavanja. Realni sektor – a to je privreda ove zemlje plus BH Telecom i IT industrija – čine mahom firme kojima je rad obustavljen zbog pandemije jer imaju velike pogone u koje ne mogu dovesti radnike i razvijajuće grane poput turizma i hotelijerstva, odnosno uslužne djelatnosti poput trgovine neprehrambenim artiklima, ugostiteljstva, agencije i obrtnici. Sve je stalo, frizeraji, kozmetički saloni, tržni centri, fitnes-centri, kafane, ništa ne radi. I kada pandemija počne jenjavati, i kada nam represivne mjere krizni štabovi počnu ukidati, ko će imati para da ih troši u uslužnim djelatnostima? Hotelijeri će se prvom gostu nadati mjesecima nakon što strah od Covid-19 prođe, pod uvjetom da uopće otvore svoja vrata.
Spas za budžetske korsnike ostalim omča oko vrata
Jasno je naravno da se Fadil i njegova družina oslanjaju na budžetske korisnike, uposlenike banaka i čitavu armiju političara čije prihode niko ne pominje. Nema te pandemije niti Covid-19 koji može – zar se nismo već uvjerili? – okrznuti primanja megalomanskog aparata satkanog od partijaša raznih boja i dezena. Upravo zbog njih ove Fadilove mjere privrednici ilustriraju konopcem s debelom omčom za vješanje, jer im je potpuno jasan scenarij koji slijedi: država koja mjerama za spas privrede zapravo spašava budžetske korisnike vjeruje da će svojim metodama prisile – inspekcijama, raznim kreditnim i inim ucjenama – sačuvati svoj koalicijski mir i izaći još jača u vlastitom nejedinstvu. U te svrhe Fadil koristi kućne ljubimce koje šeta Vilsonovim, no jedino što ne razumije – ne zna, neće ili mu ne daju – jeste da pandemija ne bira. U SAD-u je šest miliona ljudi ostalo bez posla, u BiH će sigurno manje, no problem i jeste u tome što ovo malo zaposlenih u realnom sektoru koje BiH ima i puni te preduboke džepove domaćih politika. Bez njih se ni Federacija, a bogami ni BiH nemaju čemu nadati. Oni (povlašteni) poslodavci koje predstavlja Adnan Smailbegović ionako svoje račune kad-tad dostave partijama na naplatu. A šta će onda Federacija čije mjere stimuliraju otpuštanje radnika i uništavanje privrede? Čekati drugi talas Covid-19 i nadati se da će preživjeti samo kartičari? Do viceva nikom neće biti, to je sigurno.
Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje