Kako rastu tenzije između Kine i Sjedinjenih Američkih Država u vezi Tajvana, sada zbog sastanka tajvanskog predsjednika Tsai Ing-wena s predsjedavajućim Zastupničkog doma američkog Kongresa Kevinom McCarthyjem u Kaliforniji 5. aprila, prisutna je sve veća bojazan zbog potencijala za sukob. Takve strahove je pojačala ruska invazija na Ukrajinu punog obima uprkos američkom protivljenju, rat koji Peking pomno promatra za svoje svrhe. Kao i Rusija u Ukrajini, Kina vidi SAD kao glavnu silu koja je sprečava da dobije ono što želi, piše Eugene Chausovsky u Foreign Policyju (FP).
Urađene su brojne studije na temu lekcija koje Peking može naučiti iz rata u Ukrajini i primijeniti na svoju potencijalnu vojnu intervenciju na Tajvanu. Ali, umjesto da se fokusira samo na vojnu dimenziju ruskog rata u Ukrajini, prisutan je suptilniji i možda važniji element strategije Moskve u ovom sukobu koji bi Kina mogla prilagoditi u naporima da pripoji Tajvan. Ovaj element tiče se upotrebe selektivnog ekonomskog i diplomatskog državničkog umijeća kako bi se suprotstavilo bilo kakvom otporu predvođenom SAD-om i Peking ne gubi vrijeme u primjeni takvih lekcija iz rata u Ukrajini kako bi izgradio prednost nad Tajvanom.
Drugi element američke strategije
Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je dva posebno relevantna aspekta američke strategije. Prvi je američka podrška Ukrajini, prvenstveno u obliku vojne pomoći kroz pošiljke oružja i logističku pomoć, kao i u širem političkom i ekonomskom smislu. Takva podrška je održana tokom dugotrajnog sukoba, sa SAD-om i NATO saveznicima koji su održavali, pa čak i povećavali, razne oblike pomoći za Ukrajinu tokom prošle godine. Ovo je poslužilo da uspori, pa čak i preokrene, neke od ruskih teritorijalnih postignuća i pokazalo je Moskvi da solidarnost Zapada s Ukrajinom nije lako prekinuti, piše FP.
Kineski predsjednik Xi Jinping mora uzeti u obzir potencijal američke vojne podrške za Tajvan u pomaganju tajvanskom otporu u slučaju da Peking pokuša zauzeti ovaj otok vojno. Ali, kineska vlada također treba uzeti u obzir potencijalnu vojnu, ekonomsku i diplomatsku podršku Tajvanu od drugih država, američkih saveznika, uključujući regionalne saveznike kao što su Japan i Australija.
Produženi sukob bio bi noćna mora za Kinu, ponajprije zato što je zauzimanje otoka u većoj mjeri operacija “sve ili ništa” nego što je to kopnena invazija. Tajvanski zvaničnici su i sami napravili ovu poveznicu. Tajvanski ministar odbrane Chiu Kuo-cheng je izjavio da je “rat između Rusije i Ukrajine donio važne lekcije“ za Kineze, koji će “definitivno tražiti brzinu“.
Ali, drugi element američke strategije, pokušaj izolacije Rusije od međunarodnog sistema, posebno ekonomski, ispostavio se mnogo kompliciranijim i manje uspješnim. Iako su SAD i Evropska unija uveli sankcije Rusiji i zamijenili rusku energiju uvozom iz drugih država, većina nezapadnih država nije slijedila njihov primjer. Države kao što su Kina, Indija, zaljevske zemlje, pa čak i članica NATO-a Turska pojačale su ekonomske, a posebno energetske veze s s Rusijom od početka sukoba u februaru prošle godine. To je omogućilo Kremlju da spriječi ekonomski ili čak politički kolaps i da održi ratne napore u Ukrajini, izbjegavajući pritom onaj tip globalne izolacije i odbacivanja Rusije koji su SAD i njegovi saveznici željeli postići, piše FP.
Rusija je manje izolirana nego što Zapad želi
Ruski ekonomski zaokret nije došao iznenada. Moskva je počela usklađeno širiti ekonomske i diplomatske veze na Istok prije gotovo deset godina, kada je prvi put napala Ukrajinu početkom 2014. godine. To je bio pravi početak sukoba u Ukrajini, u kojem je Rusija odgovorila na svrgavanje promoskovske vlade u Kijevu u Euromajdanskoj revoluciji pripajanjem poluotoka Krim i podrškom separatističkoj pobuni u istočnoj Ukrajini.
Nakon ovih događaja i kasnijeg diplomatskog sukoba između Moskve i Zapada, Rusija je pojačala ekonomsku razmjenu s Kinom, proširivši veze u sferi energije i pokrenuvši ogromni cjevovod pod nazivom Snaga Sibira kako bi slala prirodni plin na istok. Rusija je vojno intervenirala u sirijskom građanskom ratu na strani režima Bashara al-Assada, koji je Moskvu postavio za mnoge diplomatske stolove na Bliskom istoku. Rusija je proširila sigurnosne veze s državama širom Afrike i Latinske Amerike, oportunistički gradeći veze s vladama izvan prozapadnjačke paradigme.
Kao rezultat ovih diplomatskih, ekonomskih i sigurnosnih napora, Rusija je sada mnogo manje izolirana nego što bi to SAD ili Zapad željeli, uprkos invaziji punog obima na Ukrajinu. Iako Moskva ima malo direktnih pristalica svojih ratnih napora u Ukrajini izvan država kao što su Bjelorusija i Iran, većina država izvan Zapada nije spremna žrtvovati ekonomske ili sigurnosne veze s Rusijom uprkos takvim pozivima od SAD-a, bez obzira na njihov stav o samom sukobu u Ukrajini. Shodno tome, Moskva ima veći manevarski prostor na ukrajinskom frontu, uprkos vojnim neuspjesima i konstantnom pritisku od SAD-a i njegovih saveznika.
Ekonomske i diplomatske veze s odabranim državama
Upravo bi se ovaj dio ruske strategije o Ukrajini mogao pokazati posebno relevantnim za Peking. Uzimajući u obzir ograničenja i povratni udar u slučaju direktne vojne invazije na Tajvan, Kina bi mogla umjesto toga pokušati postići svoje ciljeve vezane za Tajvan na suptilnije načine, bilo putem direktnog ekonomskog pritiska, pomorskih zabrana ili manipulacije tajvanskim lancem opskrbe putem inspekcija tereta i preusmjeravanja luka. I dok bi direktna vojna invazija na Tajvan mogla imati ogromnu cijenu za Peking, ruski rat u Ukrajini je pokazao da to ne mora nužno činiti takvu akciju zabranjenom.
U bilo kakvom takvom scenariju, slučaj Rusije je pokazao Kini da je korisno imati konstelaciju država koje bi u najmanju ruku bile neutralne u slučaju bilo kakve intervencije na Tajvanu. A u tom segmentu je Kina već položila temelje za globalni ekonomski i diplomatski domet, obuhvaćen njenom politikom “Izađi van“, pokrenutom pred kraj prošlog stoljeća, i inicijativom “Pojas i put”, pokrenutom 2013. godine. Takvi napori Kine sigurno su imali brojne i ekonomske motive vezane za pitanje Tajvana, ali Peking je sada vidio iz sukoba u Ukrajini da bi mogli imati dodatnu korist od toga da se mnoge države drže po strani u slučaju bilo kakve intervencije na Tajvanu. Čak i među zapadnim zemljama Peking je vjerovatno sretan zbog posljedica posjete francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Pekingu, u kojoj je ponovio kineske stavove o udaljavanju Evrope od Amerike.
U ovom kontekstu značajno je kako je Kina pojačala ekonomske i diplomatske veze s odabranim nezapadnim državama prošle godine. Uzmimo, naprimjer, nedavno posredovanje Kine u diplomatskom sporazumu Saudijske Arabije i Irana, postignutom 10. marta, kojem su prethodili mjeseci diplomatskog angažmana Pekinga s Rijadom i Teheranom, koji je uključivao ekonomske sporazume s obje zemlje. Kina je, takođerdodatno proširila energetske veze s Rusijom u protekloj godini, a Xi Jingping je prošlog mjeseca održao sastanak visokog profila s Vladimirom Putinom kako bi reklamirao takve veze, piše u tekstu FP-a.
Peking uzima stranicu iz ruskog priručnika
Možda nije slučajnost da su takve zemlje ključni dobavljači energije za Tajvan, pri čemu Saudijska Arabija služi kao najveći izvoznik nafte na otoku, a Rusija kao glavni dobavljač uglja i prirodnog plina. Jedna mjera koju bi Kina mogla poduzeti jeste da iskoristi odnose s ovim dobavljačima energije kako bi izvršila pritisak na Tajvan, koji zavisi od uvoza za 98 posto svoje opskrbe energijom (i povezane proizvodnje poluprovodnika). U oba slučaja Peking će možda moći računati na neutralnost Moskve i Rijada u slučaju intervencije na Tajvanu, ili možda čak na njihovu saradnju u naporima da se preusmjere isporuke energije za Tajvan kroz kineske luke kao sredstvo za dalje ograničavanje manevarskog prostora Taipeija.
Bez obzira da li će Kina odlučiti krenuti putem vojne opcije na Tajvanu ili ne, Peking “uzima stranicu iz ruskog priručnika” da njeguje ekonomske i diplomatske veze izvan SAD-a i saveznika, kako bi se bolje pripremio za bilo koji scenarij. Planiranje ne znači da je invazija, ili čak pokušaj prisile, neizbježna, jer postoji puno faktora koji mogu spriječiti Peking da povuče okidač. Ali, kineski diplomatski napori mogu ipak ponuditi nagovještaje o toku bilo kakvih budućih poteza protiv susjeda, zaključuje Foreign Policy.