Potreban je istinski društveni razvoj, od ekonomskog do znanstvenog, saobrazan geopolitičkim prilikama, budući da samo na takav način bošnjačka, kulturološki muslimanska zajednica, u nenaklonjenom okruženju može priskrbiti poštovanje, kazao je za Slobodnu Bosnu univerzitetski profesor Šaćir Filandra sa kojim smo razgovarali povodom objavljivanja dopunjenog izdanja njegove knjige “Bošnjačka politika u XX stoljeću”.
Sa profesorom Filandrom razgovarali smo o rezultatima dosadašnje bošnjačke politike – uspjesima i neuspjesima, njenoj perspektivi, aktuelnim dominantnim političkim strujama koje određuju orijentaciju bošnjačke politike , te o ulozi i utjecaju međunarodne zajednice na njeno oblikovanje.
Razgovarao: Samir BEGOVIĆ / Slobodna Bosna
Prošlo je tačno 25 godina od objavljivanja prvog izdanja vaše knjige – Bošnjačka politika u XX stoljeću. Vaša knjiga je u međuvremenu, smatram to važnim istaći, postala i univerzitetski udžbenik. Pred nama je drugo, dopunjeno izdanje Vaše knjige. Šta je novo u knjizi što u prvom izdanju nismo mogli pročitati?
Ovo drugo izdanje je, u odnosu na prvo, dopunjeno završnim poglavljem o izazovima bošnjačke politike u XXI stoljeću, sve drugo ostalo je nepromijenjeno. Moralna kriza bošnjačke političke elite, nedostatak državotvorne svijesti, fragmentacija i kantonizacija stranačke scene, neimanje proaktivnog odnosa prema svijetu i zadržavanje reaktivnog karaktera bošnjačke politike, teritorijalizacija etniciteta i debosnizacija, parohijalizacija Sarajeva, samo su neki od izazova koje analiziram i smatram važnim za bolju bošnjačku političku orijentaciju.
“BOŠNJAČKA POLITIKA JE IZUZETNO USPJEŠAN PROJEKAT”
Sa vaše dvije knjige Bošnjačka politika u XX stoljećui Bošnjaci nakon socijalizma “pokrili” ste gotovo stoljeće i po bošnjačke (političke) historije. Možemo li sumirati rezultate? Šta je rezultat te stoljetne bošnjačke političke aktivnosti i možete li ukratko detektovati ključne uspješne i neuspješne poduhvate te politike?
Priča o bošnjačkoj politici je priča o jednom izuzetno uspješnom političkom projektu, ako stvar posmatramo iz šire perspektive. Od beznačajne vjerske muslimanske zajednice koja se na početku 20. stoljeća borila za elementarnu vjersku autonomiju, u situaciji kada je slovom i brojem samo 10 Bošnjaka imalo univerzitetsku diploma sa zapada, kada je ta narodna zajednica bila opterećena “turskom krivicom” i bila osuđena na asimilaciju ili izgon, na kraju stoljeća ta se politička zajednica konstituirala u formi države, izborivši se za svoja narodna i državna prava. Naravno, to nije rezultat samo bošnjačke politike, ali jeste dominanto nje. Promašaja i zabluda bilo je jako mnogo. Nedostatak razvijene nacionalne i državotvorne svijesti, lutanja između Beograda i Zagreba, između komunizma i panislamizma, decenijama su polučivali loše rezultate. Ako je stvaranje Armije RBiH bio veliki rezultat te politike, a jeste, onda je potpisivanje ovakvog Dejtonskog mirovnog sporazuma njen najveći promašaj u suvremenosti.
Da li su Bošnjaci, odnosno njihova elita, odgovorili na sve identitetske probleme i izazove koji su se javili od 1993. godine? Ako nisu, koji su ostali neodgovoreni?
Kako živjeti svoj muslimanski identitet u kršćanskoj Evropi, pitanje je koje aktualna bošnjačka elita nije definirala. Biti Drugi, u ovom slučaju musliman u Evropi nije lahko, a u budućnosti će biti sve teže, nažalost. Istovremeno, pitanje identiteta se dominantno politizira, tradicionalizira, arabizira, turcizira i politički instrumentalizira, što emocionalizira i djelom frustrira bošnjačku javnost. Umjesto toga potreban je istinski društveni razvoj, od ekonomskog do znanstvenog, saobrazan geopolitičkim prilikama, budući da samo na takav način bošnjačka, kulturološki muslimanska zajednica, u nenaklonjenom okruženju može priskrbiti poštovanje. Neodostaje nam priznavanja i poštovanja od Drugih, a oko toga se sami moramo potruditi, a ne samo kukati na sve strane.
“BOŠNJACI ĆE PONUDITI NOVI DRUŠTVENI UGOVOR”
U knjizi ste detektovali tri “bošnjačko-muslimanska nacionalno-kulturna preporoda”. Prvi na početku XX stoljeća, drugi sredinom druge polovine XX stoljeća, i treći na kraju stoljeća. Da li će biti četvrtog? Šta bi on trebao sadržavati, ako do njega dođe?
Četvrti bošnjački preporod bit će izrazito državotvornog karaktera. Autonomno će ga inicirati i predvoditi oni sami. Sadržaj tog novog stupnja društvenog razvoja bit će novi društveni ugovor o Bosni, kojeg će Bošnjaci izraditi na realnim, a ne izmaštanim osnovama, te ponuditi i ostvariti sa komšijskim bosanskohercegovačkim narodima. To je faktički novi ustav. On će značiti uspostavu jedne nove Bosne. Sadašnje stanje je dugoročno neodrživo, mada je nacionalnim strankama u njemu lagodno i lijepo, dok su bivša, socijalistička rješenja, za čime pati naša ljevica, iluzorna. Treba nam nova politička platforma, novi ugovor naših građana i naroda, novi ustav i siguran sam da će je Bošnjaci skoro ponuditi.
Nedavno smo imali kongres SDA, stranke koja ima najveću podršku bošnjačkog naroda i koja ima ključni utjecaj u posljednjih 30 godina na oblikovanje bošnjačke politike? Bez iznenađenja, na čelu stranke ostao je Bakir Izetbegović. Možete li napraviti paralelu njegovog političkog djelovanja sa političkim djelovanjem njegovog oca, Alije Izetbegovića? Gdje su sličnosti, a gdje razlike?
Jedina objektivna veza između Alije i Bakira Izetbegovića je biološka, ona između oca i sina. Sve drugo je praktički neusporedivo. Odnos oca i sina treba razumijevati kroz Buddenbrookove Thomasa Manna. Sin je izrastao na političkom naslijeđu oca i sada ga troši. Otac se mogao voljeti, bio je blag i umiljat, otvoren i komunikativan, mudar, vješt i humanistički obrazovan, imao je sve osobine koje sinu nedostaju. Istina, i svi koji imamo sinove to znamo, opterećujuće je biti sin uspješnog oca.
Drugi pol bošnjačke politike manifestira se kroz Socijaldemokratsku partiju (SDP). Ova stranka je nedavno, okupljajući manje stranke oko sebe, istisnula SDA iz vlasti. Kakav je odnos SDP-a prema bošnjačkom nacionalnom pitanju? Ima li ga opće? Treba li ga imati? Kako ta stranka uopće shvata/razumijeva nacionalne odnose i nacionalna pitanja u BiH?
Bosanska ljevica nema jasan ideološki profil. Zamrznuta je u nekom prošlom vremenu tako da djeluje prilično anahrono. Pozitivno naslijeđe bosanskih komunista o nacionalnom pitanju ona nije uspjela kontekstualizirati, inovirati i reformulirati u novonastalim okolnostima. Staru dobru komunističku postavku da komunisti treba da budu vodeća ideloška snaga prije svega unutar svojih naroda, oni danas ne prakticiraju. Te stranke se neodlučno, preciznije rečeno stidljivo odnose prema svome nacionalitetu, malo imaju pa nemaju etničku afilijaciju, tako da tu nema jasnog stava prema bošnjačkom nacionalnom pitanju. A to bošnjačka javnost od njih očekuje, i to bi podržala, što je u više navrata i pokazala. No, veći je problem što ljevica, u našim surovim i nemilosrdnim eksploatatorskim uvjetima kakvi u divljem neoliberalnom kapitalizmu vladaju kod nas, nemaju jasnu i dosljednu socijalnu politiku usmjerenu na zaštitu prava proizvođača novih vrijednosti. U svakom slučaju, ljevica ima ogroman prostor za rast, ali sama nema snage da ga popuni.
Koja ideja danas dominira u političkom životu Bošnjaka, građanska ili nacionalna? Podsjetit ću Vas, u vezi sa time, da obje stranke, i SDA i SDP, u svojim programskim dokumentima zagovaraju buduće građansko uređenje BiH?
Polarizacija nacionalnog i građanskog principa u našoj javnosti je stvar naše nerazvijene političke kulture. To je lažna i nepostojeća dilema, budući da je nacionalni princip izvorno građanski, sa kojim se samo manipulira na način da se ide dotle da se građanstvo izjednačava s islamskim fundamentalizmom. Programska načela probosanskih stranaka su građanska i liberalna s uvažavenjem kolektivističkog, u ovom slučaju etničkog principa. Samo je pitanje mjere valjanog odnosa između individualnih/građanskih i kolektivnih/etnokulturnih prava. Mi tu mjeru danas još nemamo, mada u svojoj političkoj tradiciji imamo valjanih obrazaca za usaglašavanje tih dvaju pozicija. U našoj političkoj praksi prenaglašavanje nacionalnog principa samo je instrument devalviranja države kao zajedničke političke zajednice.
“STRANCIMA PRIDAJEMO PREVELIKI ZNAČAJ”
Nedavno je objavljena knjiga akademika Slave Kukića – “Narod i nacija” sa vrlo sugestivnim podnaslovom – “Negacija nacije kao instrument državnog unitarističkog projekta”. Analizirajući djelo profesora Kukića, Ivo Komšić rekao da autor knjige, zapravo, polemizira s bošnjačkim državnim unitarističkim projektom, te da je knjiga nastala kao odgovor na ideje koje se tiču takvog projekta. Postoji li “bošnjački državni unitaristički projekat”?
Država je kao forma organizacije političkog života po svojim elementima djelom i jedinstvena, unitarna, inače ne bi bila pravni subjekt, tj. ona nužno ima i mora da ima set krovnih, jedinstvenih, državnih nadležnosti. Bošnjački državni projekt, koji postoji i kojeg ne podržavaju samo Bošnjaci, se zlonamjerno poistovjećuje s navodnim bošnjačkim unitarističkim projektom. Ako postoji razvaljena, decentrirana, složena i slaba država danas u svijetu – onda je to BiH. Ići ispod ovog minimuma, koji i ne funkcionira, značilo bi ići protiv naše države kao takve. Meni je razumljivo da se brojni politički akteri ne mogu lahko pomiriti s činjenicom da je BiH država. Njena ostvarena državnost remeti velikodržave projekte iz susjedstva, i to nije ništa novo. Pretpostavka rješenja ovog pitanja jeste u istinskom prihvatanju egzistencije bosanskohercegovačke državnosti. Kada se to učini, a do sada nije postignuto ni od strane pojedinih unutarbosanskih snaga, moguć je svaki razgovor o formama i sadržajima njenog unutanjeg složenog uređenja.
Nakon objavljivanja knjige, otvorila se polemika ili barem pokušaj polemike, od strane (prozvanih) profesora Senadina Lavića i Zlatka Hadžidedića koji zagovaraju ideju bosanske nadnacije kojoj se Kukić suprotstavlja. I vi ste pisali o toj ideji. Da li ona ima budućnost i kako ocjenjujete argumente i jedne i druge “strane”? Čijim stavovima ste “bliži”?
Odgovor Zlatka Hadžidedića na stavove Slave Kukića je briljantan i intelektualno superioran. U teorijskom smislu tu se ni zarez ne treba dodavati. Kada se akademska pitanja prenose na političku ravan iskrsavaju problemi i nerazumijevanja. Naravno da sam politički Bosanac, nisam Englez niti Španac, ona je moja država i ja sam njen građanin, podržavam pripadanje bosanskohercegovačkoj političkoj zajednica te vjerujem u budućnost te zajednice. Integracija bosanskoghercegovačkog društva, a o tome je ovdje riječ, pretpostavlja dugi i kontinuirani process uspostave međusobnog povjerenja njenih naroda i građana. Ona se ne može rješiti formalnim etnonominacijskim alatima. Mislim da su kolege u pitanje za i protiv bosanstva ušli na nedovoljno rafiniran način, da svoje stavove nisu u dovoljnoj mjeri jasno prezentirali niti elaborirali tako da se stekao pogrešan dojam u javnosti o svemu. A oni su dobronamjerni i ljudi i inteletkualci. Izgradanja zajedničkog bosanskog političkog stava, kako ja vidim sadržaj pojma “bosanstva”, je dug, strpljiv i kontinuiran ali i zakonomjeran proces koji se sastoji od čitavog niza konkretnih poteza u političkoj i društvenoj praksi. To nije sama priča o bosanstvu kao takvome.
Kako ocjenjujete utjecaj međunarodne zajednice na bošnjačku politiku danas, posebno u svijetlu procesa formiranja vlasti na koji je, očigledno, međunarodna zajednica imala veliki utjecaj? Šta “stranci” uopće žele ovdje?
Ništa osobito se u zadnje vrijeme ne može reći o uticaju međunarodne zajednice na naše prilike. Mi nismo u njenom fokusu, oni sami su opterećeni svojim i značajnijim problemima u svijetu. Ovdje su stvari “posložene” i ovdje se ne dešava ništa bitno. Tako da stranci statiraju. Pridajemo im prevelik značaj i previše od njih, istovremeno, očekujemo. I mi njih koristimo u svojim unutarstranačkim obračunima umjesto da se okrenemo korištenju njihovih finansijskih i drugih resursa.