Piše: Vlado VURUŠIĆ / Jutarnji list
Rašomon ili, bolje reći, zbrka oko Trumpovih prijedloga o okončanju rata u Ukrajini se nastavlja. Trumpove su izjave (pre)često takve da ih svatko može tumačiti kako mu paše. Je li doista mir na vidiku? Je li ovo samo još jedan Trumpov isprazni teatralni ispad da privuče pozornost? Ili je ovo najgora noćna mora, koja otvara vrata novim ratovima, te najava farsičnog ponavljanja povijesti, odnosno Münchena 2.0 iz 1938. godine kako su mnogi protumačili razgovor američkog predsjednika Donalda Trumpa s ruskim voždom Vladimirom Putinom o Ukrajini?
Problem s Trumpom jest u tome što su nakon njegovih istupa uvijek potrebna pojašnjenja što je htio ili mislio reći, pa je vjerojatno ljudima koje je zadužio da pripreme pregovore ponekad teže s njim, nego s Ukrajincima i Rusima.
Naime, samo dan prije nego što se čuo s Putinom i okrenuo svijet naglavačke Trump je u Europu poslao generala Keitha Kellogga, svojega glavnog čovjeka, barem se tako mislilo, za pregovore o miru u Ukrajini, kako bi razgovarao s partnerima iz NATO-a i EU o njihovu viđenju situacije.
Kolika konfuzija vlada, pokazuje i to što je Trump američkim novinarima rekao da će se ovaj vikend na Münchenskoj konferenciji (koja ironija sudbine!) naći delegacije Rusije, Ukrajine i SAD-a. Doduše, projekt Faridaily navodi “ako Trump nije nešto pobrkao” jer u službenom programu konferencije nema najave takvog susreta, a organizatori su rekli da nema niti jednog prijavljenog Rusa na konferenciji. Tako se zavrzlama nastavlja.
Kako god bilo, čini se da je Putin zatitrao Trumpov ego o njegovoj veličini (zna se da je Trumpova fiks-ideja Nobelova nagrada za mir, a gdje ćeš bolju priliku) i značaju (ako ništa drugo, KGB je vrlo vješt u demagoškom laskanju) te ga preveslao i barem zasad doveo malo vode na svoj mlin. No, budući da se s Trumpom nikad nije načisto, tko zna što će od svega biti. Konačno, vodeći ruski režimski mediji izravno govore da “američki lider ne vidi nikakvu ugrozu ni opasnost od izravnog dijaloga s Moskvom bez sudjelovanja Volodimira Zelenskog“. Dakle, Putin je, barem čitajući ruske medije, uspio Trumpa navesti da mu se svide bivši blokovski odnosi, kada su vodeće zemlje podijeljenog svijeta određivale politiku svih ostalih, onih manjih pod njihovim skutima.
To je, pak, Putinova fiks-ideja na kojoj temelji svoju viziju Rusije kao velike sile. Boris Bondarev, visoki ruski diplomat koji je u znak prosvjeda zbog agresije na Ukrajinu napustio službu u ruskoj misiji pri UN-u, nedavno je izjavio da Moskva zapravo želi Trumpu ponuditi “novu podjelu svijeta na interesne sfere”, kako je to bilo u doba Hladnog rata, te da Putin pikira ne samo na kontrolu nad zemljama bivšeg SSSR-a, nego i na dio bivšeg Varšavskog pakta.
Putin ne odustaje od svojih imperijalnih težnji i pozicioniranja Rusije kao velesile, a u Trumpu vidi šansu za “rekuperaciju” svojih planova. U Moskvi evidentno ne skrivaju želju (ili da su u tome uspjeli) da SAD pusti Ukrajinu niz vodu te ju ostavi s Europom nasamo. Ruska režimska analitičarka Irina Karajeva otvoreno kaže kako je sada jasno da će biti “onako kako Rusija bude htjela” te da “Rusija diktira tempo”.
Bondarev je za neovisni ruski portal Moscow Times izjavio (podsjetimo da je to bilo prije ovog razgovora Trumpa i Putina): “Najvažnije je za Rusiju da pokaže cijelom svijetu da ni SAD, ni NATO ne mogu ništa učiniti da zaustave Rusiju, koja je pod Putinom pobjednica”. Prema njegovu mišljenju, rat koji je Putin pokrenuo protiv Ukrajine predstavlja napad na trenutačni svjetski poredak, ali se direktno ne suprotstavlja Zapadu. “Ne bi bilo pretjerano reći da je ovaj rat prva faza novog svjetskog rata koji ima za cilj prekrajanje političke karte svijeta”, ističe Bondarev.
Smatra da je Putin krenuo u završni čin pridobivanja Trumpa za svoje ciljeve. Podsjetimo da su prioritet Ukrajina i Bjelorusija koje su uvijek služile kao “sanitarni koridor” i sigurnosna zona prema “pravoj Rusiji”. To, naravno, izgleda pomalo kao infantilna ideja jer Rusija više nema političku, a pogotovo ekonomsku snagu da bi to mogla ostvariti, ali to je svakako cilj koji je Putin zamislio i koji je, prema navodima njegovih medijskih propagandista, ostvariv.
No, spektakularni razgovor s Putinom još izaziva dvojbe. Zgražanje u Europi, ushit u Rusiji i zbunjenost u Ukrajini. Dakle, zašto je mnoge Trumpov razgovor s Putinom nelagodno asocirao na “prodaju Čehoslovačke 1938. godine”? Namjenjuju li Volodimiru Zelenskom ulogu nesretnog Emila Háche?
Zato što je dojam, koji proizlazi iz Trumpove objave nakon razgovora, da će se on o svemu dogovoriti s Putinom i da će se njih dvojica susresti i u Rusiji i u SAD-u, a prvi sastanak bi, kako pišu ruski mediji, mogao biti “uskoro” u Saudijskoj Arabiji. Neki režimski mediji najavljuju i mogući dolazak Trumpa na veliku paradu koju 9. svibnja Putin priprema na Crvenom trgu u povodu okončanja Drugoga svjetskog rata, kao vrhunac i potvrdu svog trijumfa u iscrpljujućem ratu protiv Ukrajine.
Kremaljski megafon Dmitrij Peskov rekao je kako bi “Putin bio sretan da pozdravi Trumpa na paradi u povodu 80. godišnjice pobjede”. Ukrajinski portal strana.ua čak navodi da bi se do tog dana trebala pripremiti deklaracija mirovne konferencije o završetku rata. Ruski su mediji u ekstazi, uvjereni da će pregovori samo formalizirati “rusku pobjedu”.
Ono što je stvorilo tjeskobnu analogiju sa Sudetima jest izjava Trumpova ministra obrane Petea Hegsetha o tome kako je teško očekivati da se Ukrajina vrati na granice prije aneksije Krima 2014. godine. Time zapravo poručuje da i Krim i ostale četiri ukrajinske regije (Herson, Doneck, Zaporižja i Luhansk) koje je Rusija u rujnu 2023. godine proglasila svojim teritorijima ostaju ruski. No, što će biti ako Moskva, kako je već najavio jedan od vodećih Putinovih bliskih suradnika Dmitrij Medvedev, odluči pripojiti još ukrajinskih područja? Kako će Trump reagirati jer, konačno, tako Rusija može i do Kijeva, Odese pa i dalje. Gdje je kraj?
Čelnici pet najvažnijih država EU (Njemačke, Francuske, Italije, Poljske i Španjolske) te Velike Britanije odmah su poručili da “su mirovni pregovori bez Ukrajine i Europe beskorisni i nemogući” te da bi “dogovor o Ukrajini između SAD-a i Rusije” zapravo bio “izdaja interesa ne samo Ukrajine nego i Zapada”.
“O neovisnosti i teritorijalnom integritetu Ukrajine ne može se raspravljati”, poručila je šefica diplomacije EU i bivša estonska premijerka Kaja Kallas, pogotovo zato što bi u slučaju Putinova uspjeha upravo njezina zemlja i druge baltičke zemlje najvjerojatnije postale nove mete Putinovih nezasitnih imperijalnih i osvajačkih apetita. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock usprotivila se bilo kakvim “separatnim pregovorima” te za Politico izjavila da nema pregovora na kojima neće biti Ukrajine i Europe. I američki demokratski senator Adam Schiff rezimirao je razgovor te izjave Petea Hegsetha kao “izdaju interesa i SAD-a”.
Podsjetimo da je i dio republikanaca nezadovoljan Trumpovim popuštanjem Putinu jer Rusiju i dalje smatraju suparnikom te je svaka njezina pobjeda zapravo poraz SAD-a, pogotovo ako to Putinu omogući Washington. Usput bi to značilo jačanje pozicije još jednog velikog američkog “neprijatelja” – Kine. Doduše, odmah se javio Volodimir Zelenski koji je odbacio mogućnost da Ukrajina prihvati dogovor koji bi postigli SAD i Rusija bez njih, za što je dobio podršku iz Bruxellesa.
No, Trump je u petak, kako prenosi CNN, ipak rekao da će za pregovaračkim stolom sjediti i Ukrajina i “druge zemlje” (nije ih definirao). EU traži svoju stolicu na pregovorima, a kako se može vidjeti iz nekih reakcija u Moskvi, onda bi oni uključili Kinu. Prema nekim izjavama, ni Trump ne bi imao ništa protiv jer je već najavio “sigurnosne” razgovore s Pekingom.
Doduše, sa Zelenskim je razgovarao Trumpov potpredsjednik J. D. Vance na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji. On je obećao – pojašnjavajući nedorečenog Trumpa – da Putin mora garantirati “neovisnost Ukrajine” jer će se u protivnom suočiti s Trumpovim bijesom, odnosno novim i žešćim sankcijama te “drugim mjerama pritiska”. “Ako pregovori uđu u slijepu ulicu, na stolu je i prijedlog da se u Ukrajinu pošalju američki vojnici”, izjavio je Vance.
Ta je izjava iznenadila Kremlj iz kojeg već kažu da je to “novi moment” o kojem trebaju razmisliti, pogotovo jer je Vance prije nekoliko dana izjavio da se o toj varijanti uopće ne razmišlja. No, i to dokazuje da i Trump i ljudi oko njega vrludaju. I da je sve to po onoj “tko tu koga”. J. D. Vance također smatra da nakon mirovnog sporazuma treba resetirati odnose s Moskvom te je izvući iz izolacije i obnoviti njezinu trgovinu sa Zapadom jer će “u protivnom ući u orbitu Kine”, a to, prema njegovu mišljenju, nije dobro ni za Ruse.
Isto tako, prema Trumpovu planu odbacuje se članstvo Ukrajine u NATO-u, ali uz neka zasad nejasna i maglovita sigurnosna jamstva, poput međunarodnih snaga, uglavnom iz članica NATO-a, na liniji razdvajanja. Za to je Moskva već rekla da je nemoguće i da o tome ne želi niti pregovarati. Upravo o tim dvjema točkama najviše su se raspisali ruski mediji, ističući da je uvjet svih uvjeta za pregovore, kako navodi režimska agencija Ria novosti, “povlačenje ukrajinskih snaga s novopriključenih ruskih područja”. Rusija traži da Ukrajina ne bude “blokovska država”, da ne smije imati nuklearno oružje (sve koje je imala, preuzela je Rusija u zamjenu za ruska sigurnosna jamstva koja je Putin izigrao) te da mora imati ograničene vojne snage.
No, prepuštanje Rusiji okupiranih područja ili i onih koja ni ne kontroliraju zapravo bi moglo otvoriti Pandorinu kutiju. Zašto Rusija može, a Kina, Mađarska ili, na kraju krajeva, SAD ne bi mogli? Krije li se iza toga neki “deal” ili, kako je barem Trump zamislio međunarodne odnose, kao zadnja stanica – Grenland? Konačno, i tamo ima puno vrijednih ruda i minerala na koje se, kao i u Ukrajini, namjerio Trump. Drugim riječima, ima li Trump na umu – dat ću Putinu ukrajinski istok, a on se neće smjeti buniti za Grenland ili Kanadu? U tom slučaju sigurno Xi Jinping, kao i mnogi mali putini i trumpovi, neće sjediti prekriženih ruku.
No, kako Trump vodi politiku od danas do sutra, možda je ovaj ruski trijumfalizam neko kukavičje jaje koje mu je podmetnuto. Doduše, sumnjamo u to i teško da je tako jer su Putin i njegovi ljudi premazani svim mastima, puno iskusniji u prevarama i podmetanjima i od Trumpa i od dobrog dijela njegovih ljudi. Konačno, podsjetimo kako su mnogi na Zapadu do posljednjeg trenutka vjerovali Putinu kada je govorio da mu nije do rata i da neće napasti Ukrajinu, što je rekao doslovno sat vremena prije nego što ju je napao, te da ga još uvijek smatraju relevantnim sugovornikom koji će se držati potpisanog dogovora.
Jedina dobra stvar u svemu je potpuna nepredvidivost Donalda Trumpa koji mrtav-hladan može poreći sve što je rekao ili učinio ako mu se nešto ne svidi ili mu taj dan ne odgovara. Njegova neodgovornost za izrečeno može biti najveći adut Ukrajine, a uz to i očekivani ruski ekonomski problemi koji se najavljuju za drugu polovicu 2025. godine.
Podsjetimo da je general Kellogg rekao da će Trump “tek za koji tjedan” iznijeti pregovarački okvir i govorilo se o kraju travnja, ali još se nije u Europi ni prilagodio na vremensku razliku, a Trump je već najavio početak pregovora i imenovao “radnu skupinu” u kojoj se Kellogg ne spominje. U njoj bi trebali biti američki državni tajnik Marco Rubio, novi šef CIA-e John Lee Ratcliffe, savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Waltz i milijarder (to je valjda dovoljno za Trumpovo povjerenje) Steven Witkoff koji je ispregovarao razmjenu zatvorenika s Rusijom – iz ruskog zatvora pušten je Marc Fogel u zamjenu za troje Rusa iz američkih zatvora.
No, ovdje napravimo malu digresiju: prema podacima koje iznose čak i neki ruski režimski mediji, “zlatne rezerve” Rusije u samo tri godine rata više su se nego prepolovile. Rusiju ove godine čekaju ekonomske teškoće – rast inflacije, devalvacija rublja i pad proizvodnje, a trenutačno za vojne potrebe troši više nego sve zemlje EU i Velika Britanija zajedno. Dostigli su 457 milijardi dolara u 2024. godini, a u 2025. očekuje se daljnji rast potrošnje za vojsku na 13,7 posto, prema navodima britanskog Međunarodnog instituta za strateška istraživanja (IISS).
Podsjetimo da je Trump posljednjih dana nekoliko puta spomenuo da će pomagati Ukrajini, ali ako dobije koncesiju na njezine enormno vrijedne minerale, metale i rude. No, minerali zbog kojih se polakomio Trump nalaze se uglavnom na područjima za koja i Trump i njegov ministar obrane kažu da je “iluzorno očekivati” da se vrate Ukrajini, a Rusija još traži da Kijev povuče svoju vojsku i s područja koja ne kontrolira, ali ih je anektirao (ponovimo da Dmitrij Medvedev kaže da se može očekivati još aneksija).
Tako dolazimo do vrzina kola – Trump želi ukrajinska rudna bogatstva, ali njih zapravo, ovakvim postupkom, prepušta Rusiji, pa stoga teško da ih može imati jer teško da mu Putin to može i želi dati ili još nitko nije Trumpu rekao da su Rusi stavili šapu na te rijetke minerale, metale i rude. On to može imati samo ako ta područja budu dio Ukrajine, koja nema ništa protiv toga da ta svoja bogatstva podijeli sa SAD-om u zamjenu za pomoć i opstanak.
No, što se uopće može očekivati od pregovora na koje je Rusija sada spremna jer očekuje da će biti po njezinu? Bloomberg je naveo nekoliko mogućih scenarija razvoja pregovaračkog procesa. Najvjerojatniji je scenarij da Ukrajina ostane bez dijela teritorija, ali dobije neka jamstva sigurnosti od Zapada i obećanje da Rusija ostatak neće dirati.
Drugi je da Kijev dobije jamstva da će se SAD i EU umiješati ako Rusija izigra sporazum, da ima načelnu podršku da ih u tom slučaju mogu razmatrati i kao dio NATO-a, ali i ono glavno – da za desetak godina uđe u EU. Treća je varijanta – ona najnepovoljnija za Ukrajinu, a posljedično i za Europu – da Trump prepusti Ukrajinu Putinu jer mu je cilj okončati rat što prije, pa kako god bilo. No, Rusi se itekako dobro pripremaju, njihovi su argumenti “što smo anektirali, naše je i o tome nema razgovora”.
Drugo, ako to ne prođe, već danima govore da je Zelenski nelegitiman jer nisu provedeni izbori, pa njegov potpis ništa ne znači. Režimski mediji navode da Putin neće pregovarati s nelegitimnim predsjednikom. SAD je stoga počeo pritiskati Kijev da provede izbore. U Kijevu kažu – može, ali treba omogućiti makar minimum uvjeta za to, a glavni je dulje primirje na koje Rusija ne želi pristati, poručujući da se i u ratu mogu održati izbori. I na kraju, jedan od ruskih argumenata kojim mogu, ako im zatreba, otegnuti i destabilizirati pregovarački proces jest da Zelenski mora napustiti zemlju. No, ono što je jasno – pregovori bi mogli trajati jako dugo, a rat bi se cijelo to vrijeme vodio. Ipak, Trumpu to ne odgovara jer želi sporazum, pa obje strane mogu time manipulirati.
Što se može očekivati od pregovora, koji će sigurno početi? Tko zna koliko će trajati i koliko će uopće biti efikasni? Hoće li se i oni svesti samo na kičasti politički pompozni susret bez ikakvog učinka kakva su bila tri Trumpova sastanka sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-unom, koja su bila medijski glamurozna, ali potpuno jalova i beskorisna? Kako se kaže, vrijeme će pokazati.