Hrvatski ustašluk i srpsko četništvo uvijek dišu istim plućima, samo navodno različitim jezicima. To su zapravo samo dva plućna krila jednog oboljelog tijela, da ne kažem u krležijanskom stilu, dvije polovine jedne balege na putu. Jedni iz Zagreba viknu “Za dom spremni”, drugi iz Beograda uzvrate “Ustaše opet napadaju!” – i svi, svi do jednog, savršeno sretni, a Vučić najsretniji!
Na Balkanu se, kažu, sve može zaboraviti osim uvreda koje ostaju vječno i rade kao neka vrsta perpetum mobila. Nema ni zlatne ribice s toliko kratkim pamćenjem kao što ga imaju ovi naši narodi s beskonačnim pamćenjem mržnje.
Piše Dragan Bursać za Hayat.ba.
I tako se ovih dana ponovo vježba stara školska lekcija – ona iz vremena kad se po imenima i krvlju mjerilo ko je čiji, a po parolama “Za dom spremni” i “Kolji ustaše” znalo ko smije pjevati, a ko mora šutjeti.
Pa da krenemo putem ustaško-četničke semantike:
Split i Zagreb – gdje su djeca postala neprijatelji
U Splitu, na Danima srpske kulture, nekoliko maskiranih neoustaških “junaka“ s fantomkama na glavama prekinulo je priredbu. Djeca su plesala. Starci su pjevali. A oni su upali, derući se, vrijeđajući, mašući simbolima zločinačke NDH. Niko od njih ne zna ni gdje je bio Jasenovac, ali svi znaju napamet refren: “Za dom spremni”.
U Zagrebu – repriza. Pedesetak maskiranih muškaraca pred Srpskim kulturnim centrom pjeva “O Hrvatska, nezavisna država”, uz poklič i čast NDH. Interventna policija stoji, broji, procjenjuje, mjeri da li je mržnja dovoljno “blaga” da ne bi narušila javni red i mir.
Zamislite taj apsurd: u 2025. godini policija u zemlji članici EU mjeri jačinu ustaškog refrena. Ali baš tako!
A dok su u Splitu i Zagrebu maskirani mladići prekidali kulturne događaje, u Beogradu su Vučićevi “antifašisti” – zapravo njegovi neočetnički SNS-huligani – bacali crvenu farbu na kuću jednog Hrvata i Mađarice. I uz psovke su vikali “ustaša!” i “zaklaćemo te!”.
Kad mržnja ide u rikverc Vučić otvara šampanjac
I sad će neko reći da je sve to slučajnost. Nije. To je ogledalo. Jer hrvatski ustašluk i srpsko četništvo uvijek dišu istim plućima, samo navodno različitim jezicima. To su zapravo samo dva plućna krila da ne kažem u krležijanskom stilu dvije polovine jedne balege na putu. Jedni iz Zagreba viknu “Za dom spremni”, drugi iz Beograda uzvrate “Ustaše opet napadaju!” – i svi, svi do jednog, savršeno sretni.
Jer im treba neprijatelj da prežive i da se pogledaju u ogledalu svog ništavila. Vučiću, zapravo, ništa ne ide više na ruku od hrvatskih ustaša. Kada u Splitu neko maskiran viče “NDH!”, on u Beogradu može pokazati prstom i reći: “Eto vam, to su njihovi pravi Hrvati, zato se ja moram boriti da očuva srBstvo!”
Tako se pere svaka sramota i lopovluk: korupcija, siromaštvo, gušenje protesta, napad na studente, kriminal. Sve se to zabašuri jednim refrenom: “Ustaše ponovo prijete!”
I obrnuto – hrvatski desničari svaki put kad čuju da Vučić nešto kaže o Hrvatima, odahnu. Jer i njima treba “dežurni četnik”. Nema te političke budalaštine u Hrvatskoj koja se ne može opravdati rečenicom: “A znate li vi što rade Srbi u Beogradu?”
Usporedna patologija
Zato, kad se pitamo kako se pravilno kaže – ustaša ili četnik – odgovor glasi: zavisi s koje strane Drine se viče. Jer u Hrvatskoj “ustaša” postaje patriotska etiketa, a u Srbiji “četnik” odavno ima status nacionalne diplome. Oba pokliča nose istu poruku: “Mi smo žrtve, a oni drugi su zločinci.”
I dok se svi busaju u “prsa junačka“, svijet gleda, zijeva i konstatira da Balkan, nakon svih ratova i grobnica, i dalje ne zna da razlikuje kulturu od krvne slike.
Vučićeva simfonija paranoje
U Srbiji je već mjesecima situacija zategnuta do pucanja. Studenti na ulicama traže pravdu, građani se bune protiv medijskog terora, a režim ih naziva – pogađate – “ustašama”, “balijama”, “Šiptarima”, “plaćenicima iz Zagreba”.
Vučić zna da mu je lakše prodati novu porciju nacionalnog straha nego objasniti prazne frižidere i pune džepove svojih tajkuna.
Zato se svakog dana proizvode “neprijatelji”. Ako ih nema, napraviće ih, ništa ne brinite. A u trenutku kad hrvatski idioti s fantomkama napadnu Srpski kulturni centar – Vučićev PR tim otvara šampanjac. Jer ništa ne jača autokratu kao malo svježe mržnje iz susjedstva.
U tom grotesknom simbiotskom plesu, hrvatski i srpski ekstremisti već decenijama održavaju jedni druge na životu.
Da nije Vučića, hrvatski nacionalisti bi morali izmisliti novog četnika. Da nije ustaša, Vučić bi morao sam sebe nazvati “žrtvom ustaškog terora”. Nije da neće!
Cjelokupan tekst možete pročitati na ovom linku