“Kakvu Bosnu i Hercegovinu mi želimo, da li je moguća ikakva? Hoćemo li da se dogovorimo – hoćemo li poštovati Dejton, ili ćemo u miru ‘podebljati’ granice između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, jer smo se već razgraničili u Dejtonu, i nastaviti uređivati vlastito dvorište…“
Kome se to Dodik obraća?
Ovo su riječi koje je sa skupštinske govornice planski i namjenski (po ko zna koji put) pustio u eter Milorad Dodik, nekoć gruntovni vlasnik entiteta Republika Srpska, a sad karikatura nekadašnjeg velmože, sjenka samog sebe, kome ni tajkuni u vlastitim redovima više ne vjeruju, niti ga se plaše. Upravo suprotno, on se boji njih. Puste prijetnje nekakvim otcjepljenjem i prekrajanjem granica suverene, nezavisne i, dakako, nedjeljive Bosne i Hercegovine posljednji su politički i medijski trzaji Milorada Dodika, ne bi li se kako dodvorio Aleksandru Vučiću i vaskolikom ”srpskom svetu“, koji ga, nakon afere “Ikona“, polako sve češće ostavlja na političkoj klupi.
A ta klupa za hlađenje izuzetno frustrira Milorada Dodika, koji je, od nakadašnjeg glavnog kabadahije-napadača, preusmjeren i raspoređen na odbrambenu – preciznije, na logističku – poziciju, pa, po nalogu istog onog Vučića, umjesto kreiranja “nove Republike Srpske“, ide u sadaka-misije po arapskom svijetu, glede vakcina protiv COVID-19. I vidi se ta Dodikova frustracija na svakom koraku, u svakom frejmu isporučene tv-slike, vidi se taj dodatni bust nezadovoljstva, koji više nije okrenut ni prema međunarodnoj zajednici, ni prema – kako on to voli reći – političkom Sarajevu, ni prema bijelom svijetu. Prema bijelom svijetu ponajmanje od kad je Džo Bajden došao na vlast u Americi.
U očajničkom rezonovanju poraženog čovjeka, kome još niko zvanično nije rekao kako treba da napusti političku arenu, “strani plaćenici i domaći izdajnici“ su posvuda. Niču kao gljive u deliričnoj kiši prikaza, kojih se Dodik smrtno plaši. A strah ga je i od opozicije u RS-u, koja svojim desničarenjem i četničanjem polako preuzima Dodikove nacionalističke dizgine, do novinara i nevladinih aktivista, pa čak i njegovih dojučerašnjih kolega. Eto, krivi su mu svi na domaćem terenu za političko posrnuće. O onom moralnom nećemo sad, ono je počelo početkom 21. vijeka.
A to je negdje i logično kad je Dodikova frustracija u pitanju. Jer, ima snage da je iskaljuje (još uvijek na opoziciji), a sa druge strane, vrlo dobro zna da narod u RS-u, koji nije denacifikovan i koji je uzrastao na posljeratnoj turbo-mitomaniji, više vjeruje izvornim opozicionim četnicima nego “partizanu komunjari, koji je prešao na četničku stranu“, kako mu ovi tepaju po skupštinskim hodnicima.
Budimo do kraja jasni.
Postavimo sami sebi pitanje – sa kim će Dodik da se otcjepljuje i pokreće procedure o “podebljavanju“ inače nepostojećih međuentitetskih granica? Sa nezadovoljnim Ministarstvom unutrašnjih poslova RS-a, koji živi od inostrane sadake, Vučićeve dobre volje, a koji nosi deceniju i više stare uniforme i ima manje od 1.000 maraka (500 eura) prosječne plate? Ili će ga u otcjepljenju pomagati napaljeni FB nacionalizmom zapušteni klinci, koji još uvijek nisu dobili radnu vizu za neku od zemalja Evropske unije? Ko će to biti Dodikov saborac, pošto stranačke kolege, čitaj – potčinjeni, neće sigurno sa njim na virtuelno ili, gluho bilo, odistinsko ratište, i to Dodik zna bolje od svih? Zna Dodik da su njegovi prijatelji, zajedno sa njim, umjesto rovova, gledali šlepere sa visokoakciznom robom cijelo vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nego, hoće li to biti članovi političkih satelitskih partija, poznatijih po kriminalu i kukavičluku, nego po kooperativnosti? Tek oni neće…
Narod? Koji crni narod?! Između borbe za gole živote od entitetskih nametnika i svakovrsnih budžetskih parazita, zaboravljen od vlasti, neće prstom mrdnuti prilikom Dodikovog pada. Zapravo, od najvećeg grada u entitetu, Banjaluke, pa nadalje slabo ko od narečenog naroda može Dodika očima gledati i na tv-u.
Odista, kome se Milorad Dodik obraća, kad kaže: “…Ako ne žele dogovor, onda treba da nas puste da samostalno uređujemo Republiku Srpsku. U miru sa sobom i komšijama…“
Međunarodnoj zajednici? Ne. Tim narečenim komšijama? Ne. Medijima? Pa svi oni znaju ovu priču napamet i mogu je reciklirati svaki put u periodu od jedne decenije unazad.
Najgore je kad se samo sebi obraćaš
To, ljudi moji, Milorad Dodik priča sam sa sobom. Ustrašen gubitkom sigurnog mjesta u projektovanom “srpskom svetu“, ustrašen od svojih kanibala političkih što mu se vrzmaju oko nogu godinama, uplašen od tajkuna kojim ne može baš svako obećanje ispuniti kao onomad, izbezumljen gubitkom Banjaluke, Dodik se, kao dijete u mraku, junači svojim glasom, glasom u koji više ni on ne vjeruje:
“Mislite da ćete Milorada Dodika izbaciti iz takta? Nećete. Zašto si sada takav, zašto izdaješ RS“, obraća se tako Dodik u trećem licu samom sebi tražeći po skupštini deliričnog pogleda tog “izdajnika“.
I zaista, nije više potrebno ušutkavati Dodika, dovoljno ga je pustiti da do kraja pokaže svoju devijantnu fobiju prema skidanju sa vlasti. A možda i nije fobija. Jer, Dodik bez vlasti je zarobljen čovjek. Mislim doslovno. Bukvalno. Dodik bez vlasti je čovjek za najveće istrage. U nekoj normalnoj zemlji ni vlast ga ne bi spasila sudskog epiloga, ovako svi čekaju njegov pad, pa da se “otvore procesi“.
I gledaćemo Dodika još neko vrijeme, kako, poput pijanog Nerona, u Skupštini RS-a, sa sasvim druge funkcije, uz par svojih klimoglavaca, trošeći papir ispisuje nekakve rezolucije protiv visokih predstavnika, paleći ratnim hušakanjem ugašene vatre.
Delirijum tremens je nastupio, valja proći kroz tunel političkog pomračenja Milorada Dodika bez ljudskih žrtava.
Dragan Bursać