Piše: Viktor Ivančić (Novosti)
Historija hrvatsko-bošnjačkih odnosa nije blistava, no nema dvojbe da su Bošnjaci kroz prošlost Hrvatima nanijeli neusporedivo manje zla i nesreće od hadezeovaca. Uključujući opačine iz sfere takozvanih demokratskih procedura. To da se (i) glasovima Bošnjaka izabire hrvatski predstavnik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine zasigurno nije pravedno, ali nije ni do te mjere pogubno kao kad istog predstavnika izabiru hadezeovci. Zamka upućuje na nezavidan položaj Hrvata u BiH, naroda zaglavljenog između nepravde i kataklizme.
Hadezeovska logika – koju, usput rečeno, aktivno ili pasivno podupiru i sve druge političke grupacije u Hrvatskoj – pritom je neumoljivo jednostavna: Hrvatima u BiH moraju se omogućiti njihova politička prava, a politička prava Hrvata svode se na to da budu Hrvati. Budući da artikulaciju hrvatstva obavlja HDZ, svatko tko njeguje zazor prema toj stranci legitimira se kao Antihrvat, što znači da se samovoljno isključuje i iz političkog i iz nacionalnog korpusa, to jest – iz jednoga te istog.
Prije dosta godina, u jednom od svojih rijetkih konstruktivnih tekstova založio sam se za radikalnu promjenu pravila izbora za članove Predsjedništva BiH. Prema tom prijedlogu, svakome građaninu te zemlje – Srbinu, Bošnjaku ili Hrvatu – bilo bi uskraćeno pravo da na izborima svoj glas dodijeli kandidatu koji pripada istome narodu kao i on, a zauzvrat bi, umjesto jednim, raspolagao s dva izborna glasa, uz obavezu da ih ravnopravno rasporedi na kandidate drugih dvaju konstitutivnih naroda. Konkretno: Bošnjak bi imao slobodu dati po jedan svoj glas hrvatskom i srpskom kandidatu, Hrvat srpskom i bošnjačkom, a Srbin bošnjačkom i hrvatskom.
S obzirom na dotadašnja iskustva, realno se moglo očekivati da će većina Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH, brifiranih od strane svojih nacionalnih partija, na takvim izborima ukazivati povjerenje onim kandidatima koje pripadnici ostalih dvaju naroda najmanje žele, a u boljem ih slučaju preziru ili čak mrze. Rezultat bi dakle vodio čistoj emancipaciji: umjesto da u Predsjedništvu BiH sjede po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat, vladajuće tijelo zauzeli bi Antibošnjak, Antisrbin i Antihrvat. Tako koncipiran organ upravljanja bio bi milijun puta manje toksičan od postojećeg.
Inicijativa je poduzeta s ciljem da afirmira nacionalnu izdaju kao koristan i odgovoran vid društvenog angažmana, te da podruje sveprisutni nacionalizam zaoštravanjem njegovih kriterija, e kako bi ovi nakon stanovita vremena dobili ljekovite parodijske oblike. Dugim, decenijskim upoznavanjem svih modusa hadezeovske političke prakse, naime, shvatio sam da ljubav prema vlastitome narodu može biti bezgranična koliko i ambis.
Začudo, prijedlog nije bio shvaćen ozbiljno, a posljedice te neobjašnjive ignorancije nadiru i danas – Ivan Penava i Domovinski pokret zazivaju obnovu Herceg-Bosne! Učinili su to u dokumentu nazvanom “Deklaracija”, gdje već u naslovu zahtijevaju “uspostavu hrvatske izborne jedinice u Federaciji BiH”. Ne provede li se ta stvar u najkraćemu mogućem roku oni će… oni će… oni će… načisto popizditi i dati “punu potporu” povratku “Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao sastavnice Sjedinjenih Država BiH”. Stoga traže “hitan i jasan dogovor unutar vladajuće koalicije” oko toga sudbinskog pitanja, jer “pasivno promatranje i čekanje nije naša politika”, a ako se to ne dogodi, oni će… oni će… no, “posljednji je čas da se izbjegnu radikalna rješenja”!
Penava i društvo inspiraciju su po svemu sudeći dobili sudjelujući prije mjesec dana na Tradfestu – dvodnevnome druženju poljsko-hrvatsko-američkih konzervativnih desničara – kada je, sve uz zemljopisnu kartu, izložena nužnost formiranja “trećeg hrvatskog entiteta” u BiH, kako bi se spriječio nastavak diskriminacije hrvatskih katolika i zaustavila islamska prijetnja Europi. Skočio je adrenalin, tijela su uzdrhtala, krv je šiknula uzbrdo, dlanovi su se oznojili… te je uslijedio afterparty tokom kojeg je u obredu kolektivne onanije izlučena “Deklaracija Domovinskog pokreta”.
Većinski koalicijski partner, progovorivši kroz usta masterminda Andreja Plenkovića, demonstrirao je mrzovoljnu zatečenost, ne skrivajući da ga ubodi proustaških komaraca već prilično živciraju… “Meni nije bilo poznato da će biti takve inicijative”… “ovo je očito jedan politički napor”… “za vidljivost DP-a, pretpostavljam”… “u srijedu imamo sastanak koalicije”… “pa ćemo vidjeti”… “pa ćemo razgovarati”… “koji bi bio smisao te inicijative”… “imam ozbiljne rezerve na stil DP-a”…
Shvatili smo: problem nije u sadržaju, nego u stilu. Prvi među klaunovima Domovinskog pokreta, naravno, zna da prijeti praznom puškom (jer nikome ne pada na pamet lišiti se mukom stečenih apanaža) i grozničavo razmišlja koga bi, radi scenskog efekta, mogao dokačiti kundakom. Za njega i za ostatak ekipe pod crnom šatrom hrvatski je živalj u Bosni i Hercegovini poput ustaških leševa u Sloveniji i Austriji – repromaterijal namijenjen obnovi razmrvljene političke pozicije u Hrvatskoj. To je ta dilema: u koju grobnicu zagrabiti da se pokažu kakvi-takvi znaci života?
Nevolja je s Herceg-Bosnom, međutim, u tome što ju je patentirao HDZ. Ona je bila plod banovinskih snova Franje Tuđmana, zbog koje bi Neprežaljeni, da je kojom srećom poživio malo duže, zajedno s garniturom hercegovačkih poltrona grijao optuženičku klupu u Hagu. A ostala je, barem kao permanentna čežnja, simbol “prirodnoga” prava hrvatskih političkih vlasti da se miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Izgovor za to proizlazi iz druge HDZ-ove opsesije: prisilne političke unifikacije Hrvata u BiH (mada ne samo njih), uz misionarsko širenje svijesti o tome da je u nacionalnoj pripadnosti sabijen kompletan svjetonazorski i politički identitet. Nekadašnji mastermind takve je operacije, uključujući projekt Herceg-Bosna s pratećom logorskom infrastrukturom, običavao provoditi fingirajući hrvanje s unutarstranačkim radikalima koje je – tobože – krajnjim naporima držao pod kontrolom. Što je bio Gojko Šušak nego Tuđmanov lični DP-ovac?
Isti obrazac u današnje vrijeme – s prešutnom porukom: “Zlo koje činimo našom je zaslugom manje od zla koje bismo činiti mogli” – opravdava sumnju u provizorij postojanja dviju partija. DP inicira izgon Srba iz političkog i javnog života, pa HDZ preko trabanata u Savjetu za nacionalne manjine sreže financiranje “srpskih Novosti” i šovinističke kriterije pretoči u državni program. DP inicira reafirmaciju ustaštva, pa hadezeovac Plenković uz pomoć rođenoga potomstva legitimira Thompsona, a potom mu i omogućuje nastup na Jelačić-placu, kršeći zakon i odluku zagrebačke gradske vlasti. DP inicira novi val revizionizma, pa hadezeovac Medved dočekuje kovčege s ostacima iskopanih ustaša i pokriva ih državnim zastavama. DP inicira obnovu Herceg-Bosne, pa…
Teško je oteti se utisku da prpošni manjinski koalicijski partner, dok se rita zadnjim nogama, dok reži, laje, kesi očnjake i nastoji privući pažnju na sebe, preuzima ulogu avangarde, krčeći put kojim će uskoro marširati cijeli ešalon vlasti, a usput i radikalizira svojega tobožnjeg krotitelja. Dobro, radikalizacija je prejak termin; prije će biti da DP, nastupajući pod kodnim nazivom, skidajući jedan po jedan sloj hipokrizije, pomaže HDZ-u da se vrati u prvobitno agregatno stanje, u smjesu kakvu su kreirali začinjavci, u fašizirano meso.
Odatle i Plenkovićeve “ozbiljne rezerve na stil DP-a”, ali ne i na sadržaj, koji bi za svakoga partijskog redova morao biti samorazumljiv, jer trenutačne propozicije omogućuju da DP glasno izgovara ono o čemu HDZ potajno snuje. Ponovno ukazanje Herceg-Bosne u hrvatskome političkom životu upozorava da ne treba brzati sa zaključcima o tome tko koga kontrolira u vladajućem savezu i zbog čega. Dojam može varati. Izvještavanje može obmanuti. Ispravno napisana vijest možda glasi: bijesni doberman vodi luđaka na uzici.