Negdje oko 10 časova 24. juna ove godine po srednjoevropskom vremenu ruska medijska agencija Baza objavila je kratku vijest sljedeće sadržine:
“AN-24 srušio se u regiji Voronjež. Vjerojatno je pogođen. Srušio se kod sela Kantemirovka. Prema prvim informacijama, poginule su tri osobe”.
Bitka između Prigožina i Putina u kojoj jedan neće preživjeti
Ruski helikopter su pogodile jedince Vagnera, koje su od jutros u svom “brzom maršu“ na Moskvu.
Kao što znate, vođa Vagnera Jevgenij Prigožin je ekstremno nezadovoljan učinkom ruske vojske na ukrajinskom ratištu, a pobjesnio je nakon (zasad nepotvrđenog) granatiranja svojih jedinica od strane te iste ruske vojske. Te je odlučio da preuzme oružje u svoje ruke i riješi stvar. Najbukvalnije.
Pa je odmah nakon objave da mu Rusi rade o glavi, čini se u pripremanom konotrolisanom naletu-u nazad-zauzeo Rostov na Donu, odmah zatim i Voronjež s aerodromom i još dva ruska grada. Šta će se dalje dešavati, pisaće istorija svijeta, sasvim sigurno. No da se poslužim zaboravljenim COVID jezikom, biće presudno narednih 48 sati. A najvjerovatniji scenario je da Prigožin i Putin NEĆE izaći zajedno živi iz svega ovoga. Ima mjesta samo za jednog!
No vratimo se na samu suštinu stvari.
A suština stvari nam kazuje da je jedan ratni zločinac i psihopata Jevgeniji Prigožin, nezadovoljan odnosom prema svom egu i svojim plaćeničkim trupama, krenuo na drugog ratnog zločinca i trenutnog gazdu Rusije, Vladimira Putina.
U principu, ova bitka je naizgled dobra za slobodni svijet, jer barem na kratko relaksira Ukrajince od napada ruskih nacista.
Ali to nije povod za slavlje!
Prije nego počnete likovati i “navijati” za zločinca Prigožina u ratu protiv zločinca Putina, shvatite da ovo nije nikakav “slobodarski” marš Vagnerovaca, nego surova borba za vlast i krv u ruskoj nacističkoj oligarhiji. U ovoj borbi pobijediće samo jedan, a pomenute krvi će kao i do sad biti u hektolitrima.
Slikovito, ovo je kao kada bi Arkan u distopijskoj stvarnosti pokušao svrgnuti Miloševića. A suštinski, Prigožin zbog herojske odbrane Ukrajinaca trpi strašne vojne gubitke, zbog kojih Moskva ne haje. Jer Vagner i jeste konsrtruisan da bude “tropska plaćenička vojska“ od Sudana, preko Sirije do Ukrajine, kojoj ljudski životi (vlastiti) ne znače ama baš ništa.
Nezgodacija je što se sad ti živi vrhunski naoružani zombiji okreću protiv svojih kreatora u Rusiji.
Rusija: Između oligarhijske mafije i Sjeverne Koreje
I zato je nužno da pročitate ovaj dio govora ruskog nobelovca za mir DMITRIJA MURATOVA glavnog i odgovornog urednika NOVE GAZETE, koji je izašao samo dan prije početka onog što možemo nazvati ruski građanski rat:
“Trenutno se vodi bitka za budućnost. Bitka za to kakvo će društvo [Rusija] biti. Ko će pobediti, hunta ili slobodni građani. Program hunte formulisao je možda najpopularniji šef PMC-a, milijarder i supermenadžer Jevgenij Prigožin. Podsjećam vas na program koji je postavio:
„Dosta je sa gradnjom mostova i pozorišta. Svi Rusi treba da rade u vojnim fabrikama. Na neko vrijeme Rusija mora postati Sjeverna Koreja. Djeca elite moraju biti vraćena iz inostranstva. Opšta mobilizacija se mora objaviti. Granice moraju biti zatvorene.”
Zaista, ovo je program vojne hunte.
Želio bih da istaknem da će ovo biti nova vrsta hunte. To će se dogoditi bez svrgavanja sadašnjeg predsjednika. To će biti državni udar bez promjene vlasti.“
Dakle, od čovjeka koji ponajbolje poznaje sitiuaciju u Rusiji – baš iz Rusije možemo očekivati dva scenarija. Jedan je nastavak života kleptokratskog Putinovog režima koji jede svoju djecu, a drugi scenario ne ostavlja ni promil dileme da će se pobjedom Prigožina, Rusija pretvoriti u Sjevernu Koreju ili čak Kambodžu iz vremena zločinca Pola Pota.
Dakle, sa zla na gore. Uvijek može gore!
Suštinski, kažem, bilo koja strana ako pobijedi neće biti sreće za ruski narod, niti za bilo koga u blizini nesretne imperije u poluraspadu.
Sa druge strane herojska Ukrajina dobija na vremenu u na još nečemu: Naime, više neće imati plaćene Vagnerovce za protivnike, a i pitanje je hoće li Rusija u građanskom ratu imati želje, i htijenja, i naoružanja, i logistike da se vrati na Ukrajinu.
Specijalna vojna operacija se vraća kući
Što se kaže, mečka zaigrala i pred njihovim vratima. Ili još preciznije, specijalna vojna operacija, kako su Rusi tepali agresiji i ratu, vratila se kući u vidu specijalnog građanskog rata.
Ono što može zabrinuti svijet je pusti fakat da nikad u istoriji čovječanstva nije bilo više manijaka, sociopata i luđaka na poziciji moći oko ruskog ionako nepouzdanog nuklearnog arsenala. Pa je (na žalost) u nekom scenariju moguće i potezanje istog i to, paradoksalno od strane Rusa na teritoriji Rusije.
A svi znamo, šta bi uslijedilo nakon toga…
Kažem svijet će pamtiti 24. jun 2023. kao veliki prekretnicu u istoriji. E sad, u kom smjeru će se kretati trajektoriji povijesnih dešavanja, ostaje nam da gledamo – neko uz slavljeničke kokice, neko uz suze razočarenja, dok se snovi o Ruskoj Imperiji po ko zna koji put ruše, ali biće zapisano da je Volodimir Zelenski sa svojom Ukrajinom Čerčil modernog doba.
Da nije bilo herojske odbrane Ukrajine, da nije bilo njenih žena i muškaraca, koji su rekli NE ruskom imperijalizmu, svijet bi odavno bio u raljama novog Hladnog rata, a ruski tenkovi bi vršljali Evropom od Baltika do Balkana.
Najmanje.
Hoće li (eventualnim) padom Putina pasti srpski svet?
Ono što je do sad sigurno, a to je fakat da će u slučaju pada Vladimira Putima, nestati svi velikosrpski projekti pod kapom srpskog sveta. A sa scene će nestati lokalni putinistički autarsi – od Dodika kojem je slika s Putinom bila jedina karta za politički uspjeh, preko srpskih neočetnika u Srbiji i Crnoj Gori koji su s pozicije moći i ucjene orgazmično očekivali ruske tenkove Armate na balkanskim granicama.
Tako pada još jedna suluda iluzija, kako i treba pasti, ali treba biti izuzetno oprezan sa Balkanom, jer je ovdašnjim putinističkim kabadahijama Podmoskovlje bilo izlazna opcija. Sad bez nje, kao ranjeni medvjedi koji nemaju šta izgubiti, predstavljaju opasnosti po naše mikrosvjetove.
I na koncu, ostaje međunarodnoj zajednici da ne počini grešku kao s Miloševićevim padom i danom poslije kad su instalirali suštinski iste politike koje su na koncu iznjedrile Šešeljevo ideološko dijete – Vučića na vlasti i silne neočetnike-putiniste u “opoziciji“.
A upravo od takve jedne mudrosti odnosno odsustva iste, Balkan će biti oblikovan do kraja ovog vijeka.
A kad je mudrost na Balkanu u pitanju, nikad nisam bio optimista.
Piše: Dragan Bursać / CdM