…Moj je narod umro pružajući ruke na istok i zapad, i očiju uprtih u tamu nebesa. Umrije u tišini jer se uši čovječanstva oglušiše na njegov krik…
Kahlil Gibran (1883-1931), pisac, poeta i filozof
Novinari koji su bili prisutni komentarišu da je Trumpov nastup bio ohol i razmetljiv i da je najviše ličio na nečuvenu diktatorsku javnu predstavu. Svima je bilo jasno da ono što je tog dana američki predsjednik drsko i nedvosmisleno javno izrekao drugim riječima predstavlja etničko čišćenje. Gaza bi se pretvorila u rivijeru Bliskog istoka – The Riviera of the Middle East!
Prva reakcija je došla iz Saudijske Arabije, koja je odbacila plan raseljavanja Palestinaca, potvrđujući da bez uspostavljanja palestinske države neće nikad uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom. Reagovali su i Jordan, Egipat, Emirati, Kina, Rusija, EU…
ČESTI PROGONI: Pitanje je hoće li pregovori o drugoj fazi sporazuma o prekidu vatre, koji bi se trebali održati sljedeće sedmice, doći u ćorsokak. Cilj je bio da se strane dogovore o daljnjoj razmjeni talaca i zatvorenika, uspostavi neograničeno primirje, kao i da se potpiše dogovor ko će upravljati Gazom. Izraelsko-hamaski rat mogao bi se nastaviti ako se ne postigne sporazum. Ovo bi svakako najviše odgovaralo Netanyahuu i njegovoj razularenoj vladi, sastavljenoj od desničarskih stranaka koje Gazu smatraju dijelom Izraela.
Ipak, Trumpov skandalozni nastup nije došao neočekivano. Posljednjih mjeseci, u njegovim javnim nastupima, Gaza je “masivno mjesto rušenja i nemogućnosti života”, “fenomenalna lokacija na moru”, “prostor na kojem bi se neke lijepe stvari mogle učiniti”… Prošle sedmice je poslao svog izaslanika za Bliski istok Stevea Witkoffa da posjeti Gazu i osvjedoči se o njenim potencijalima u sklopu njegovih šokantnih planova, koji podrazumijevaju da se američke trupe, uprkos međunarodnom pravu, rasporede kako bi provele okupaciju Gaze.
Svjetski analitičari s pravom smatraju da je plan o raseljenju Palestinaca s rodne grude star koliko i sam Izrael. To su pokazali i česti ratovi koji su u posljednjem stoljeću doprinijeli da se stanovništvo Palestine od 14 miliona smanji na samo 2.200.000. Najviše Palestinaca je protjerano za vrijeme Intifade 1948. godine – oko 900.000. Ovaj ogroman kontingent izbjeglica, kojima nikada nije dozvoljen povratak na svoja imanja, ostao je raspršen po kampovima Bliskog istoka i u narednim godinama često se nazivao “palestinskim pitanjem”, koje je ostalo neriješeno sve do današnjih dana. Prema podacima UNRWA, trenutni broj Palestinaca koji žive na okupiranim teritorijama, u Libanu, Siriji, Egiptu i Jordanu prelazi pet miliona.
Prvo povijesno spominjanje Gaze vezano je za vladavinu Tutmosa III (1481-1425. pr.n.e). Takođe se spominje i u pismima iz Tell Amarna, faraonskog grada osnovanog 1346. godine stare ere. Njena strateška lokacija na trgovčkom Putu svile, koji povezuje egipatsku dolinu Nila s Palestinom i dalje sa drevnom Fenikijom, Sirijom i Bagdadom, i još dalje – s Putem tamjana koji je završavao u Omanu i Jemenu, učinili su je jedinstvenim trgovačkim centrom i važnom egipatskom ispostavom, koja je dominirala Sinajskim poluotokom.
Preko Gaze je vodio i pustinjski put za sveta mjesta Meccu i Medinu, a odatle i za zemlju kraljice od Shabe – Jemen. Tri stotine godina egipatske okupacije okončano je kada su Filistejci, biblijsko pleme “naroda mora”, zauzeli grad i pretvorili ga u svoju utvrdu.
BURNA STOLJEĆA: Tako je Gaza postala najjužniji, kao i najpoznatiji od pet bogatih i moćnih saveznih gradova uticajnih Filistejaca – Gaza, Ashkelon, Ashdod, Ekron i Gat. Smještena na velikoj mediteranskoj obalskoj magistrali između Egipta i Mesopotamije, na raskrsnici najvažnijih trgovačkih puteva iz južne i srednje Arabije, bila je najvažniji trgovački i vojni centar koji su židovi pod vođstvom Joshue (1473. pr.n.e.) uništili i ušli u zemlju Kanaana…
Položaj Pojasa Gaze na uglu kopnenog mosta, koji povezuje kontinente Afrike i Evroazije, čini ga nezaobilaznim prolazom čak i za mnoge ptice selice i smatra se vrijednim općesvjetske ekološke zaštite. U starim antičkim vremenima, za njega su se tokom milenijuma borili mnogi – Egipćani, Hetiti, Makedonci, Bizantijci, egipatski Mameluci, Osmanlije i mnogi drugi željni zlata i slave.
Nije ni čudo da su sve ove blistave kulture na tlu Gaze ostavile i svoje dragocjene tragove – vrijedne kulturno-historijske spomenike. Gdje god da zakopate lopatu, pojavljuju se dokazi o vremenima koja su davno minula – bizantijski i rimski mozaici, kultne statue i mnogo grnčarije i starog zarđalog oružja – dokazi da su sudbinu Gaze određivali dugi i bolni ratovi!
Kršćanski manastir Tell Umm Amer u južnom dijelu Gaze navodno je rodno mjesto svetog Ilariona, znamenitog sirijsko-palestinskog monaha iz četvrtog stoljeća, koji je bio jedan od prvih monaha-isposnika. Vijekovima je manastir bio sastajalište umornih putnika iz Egipta, Palestine, Sirije i Mesopotamije. Zato ga OUN smatra lokacijom “visokog prioriteta” za zaštitu i očuvanje. Ali OUN je već odavno izgubio obraz, baš ovdje, u ovom danas razorenom gradu, kojeg bi Trump da “sravni sa zemljom i podigne velebnu rivijeru Bliskog istoka”.
Tu, u centru grada bila je i Crkva Svetog Porfirija, jedna od najstarijih bogomolja na svijetu. Sagrađena je 425. godine nove ere, ali je u sedmom vijeku pretvorena u džamiju. U 12. stoljeću, krstaši su joj vratili prvobitnu namjenu, tako da se u njoj svake godine stotine ljudi iz kršćanske zajednice u Gazi radovalo božićnim radostima. Tokom rata 2014. godine u dvorištu i hodnicima crkve spavalo je oko 2.000 ljudi, uglavnom palestinskih žena i djece. Ali više ni nje nema. Ostale su bolne ruševine. Kakav užas i strahota!
POVIJESNA OSTAVŠTINA: Među kulturno-povijesne spomenike od posebne važnosti svakako se ubraja i tvrđava, odnosno mauzolej Qalaat Barquq, podignuta 1387. godine, za vrijeme vladavine mamelučkog sultana Barquqa. To je jedan od tri važna islamska spomenika grupirana u ulici Bayn al-Qasrayn. Tvrđavu su koristili trgovci koji su putovali između Damaska i Kaira kao mjesto odmora i trgovačkih dogovora, a njena teška militarizacija vjerovatno je bila odgovor na prijetnju koju je predstavljao tursko-mongolski osvajač Timerlan (1336-1405), koji je uspostavio ogromno carstvo širom centralne i južne Azije, kao i Bliskog istoka, ali je i u Gazi počinio mnoge zločine. U Gazi nikad nije moglo bez prolijevanja krvi!
Tu je i palača Qasr el-Basha, također poznata kao Pašina palata, dvorac Radwan ili Napoleonova tvrđava. Izgrađena tokom mamelučkog perioda, sredinom 13. stoljeća, palača se nalazi unutar Starog grada Gaze kojeg su Izraelci potpuno uništili. Prema lokalnom predanju, u palači je bila carska rezidencija, u kojoj je stolovao četvrti mamelučki sultan Egipta i Sirije Al-Malik al-Zahir Rukn al-Din Baybars al-Bunduqdari (1223-1277), poznatiji pod nadimkom Abu al-Futuh. Historija ga pamti po tome što je često ulazio u rat protiv križara i Mongola.
Tokom jedne od svojih posjeta, moćni Abu al-Futuh se navodno oženio ženom iz Gaze i podigao veliku vilu za svoju ženu i djecu, koja je činila jezgro današnje palate. Tokom otomanskog doba, služila je kao utvrđenje za lokalne vladare. Tokom perioda britanskog mandata nad Palestinom, u palati je bila policijska stanica, a kasnije je pretvorena u školu i muzej u kome se čuvaju eksponati iz staroegipatskog, feničanskog, perzijskog, helenističkog i rimskog vremena.
HOD POVIJESTI: Često sam prolazio ulicom u kojoj je smještena Al-Omarina džamija, koja također spada u vrijednu ostavštinu Gaze. Smještena u srcu grada izdvaja se prepoznatljivim lukovima i prostranim otvorenim dvorištem. Ponekad se naziva i Velika džamija, a zauzima mjesto koje je prvobitno bilo dom drevnog hrama, koji je kasnije pretvoren u vizantijsku crkvu u petom stoljeću.
U sedmom vijeku, tokom muslimanskog osvajanja, stara građevina je doživjela preuređenje u džamiju, dobivši ime islamskog kalife Omara ibn al-Khattaba, koji je vladao od avgusta 634. do njegovog ubistva 644. Tokom krstaških ratova, džamija je pretvorena u crkvu Svetog Jovana Krstitelja, ali su je, na kraju, mameluci vratili u džamiju i njenu vrijednu biblioteku ispunili hiljadama knjiga i rukopisa od kojih je do danas ostalo vrlo malo.
Nesreća Gaze je njen geostrateški položaj. Teško je nabrojati sve one vojske i voskovođe, vjerske fanatike i pljačkaše, koji su se u prošlosti drznuli da je napadnu i osvoje. Gaza je puna strahova i krvi, tuge i boli. U njoj su palestinska djeca postajala mučenici. Umirala su na rukama majki bez krika i plača, s nijemim pogledima u nebo i bogobojažljivim riječima na usnama Allahu Ekber – Bog je velik!
Netanyahuova vojna mašinerija pretvorila je Gazu u ruševine, uništivši i neprocjenjivu kulturnu baštinu, zatirući svaki trag palestinske prošlosti. Sada bi američki predsjednik želio da zauvijek uništi i memoriju palestinskog naroda i da ga raseli sa prostora na kojima je živio hiljadama godina. Kakav apsurd!
Piše: Ahmed Bosnic / Oslobođenje