U jeku zdravstvene pandemije samo je još to trebalo Libanu, ali i svijetu, ono što se dogodilo u Bejrutu u utorak. Kako je bilo u Bejrutu, i dalje opisuju desetine reportera, ne znam što su još saznali od jučer u podne, ali je libanski novinar Ali Hašim prizvao čak Černobil. Kao da je udarena tačka na savremenu istoriju Libana, ili Libanona, što ljepše zvuči, i po arapskom je Lubnan. A odavno su eksplozije, građanski rat, sektaški sukobi i izraelske invazije u pepeo prošlosti pretvorili onaj Bejrut u čiju sam se luku, na brodu Skopje, iskrcao kao student prije gotovo šest decenija.
Pariz Srednjeg istoka
Tadašnji Liban sam doživljavao, a i bio je takav, kao tadašnju Bosnu i Hercegovinu u tadašnjoj Jugoslaviji. Ne samo po ljepoti nego po tome što je Liban bio ostrvo, oaza ili luka zajedništva i suživota, ili kako smo mi nesvrstani govorili, miroljubive koegzistencije naroda, vjera i ideologija. Bosnom je vladao partijski ključ po kojem su se od vrha do dna vlasti smjenjivali pripadnici njenih naroda i narodnosti, i nije im bilo loše, a u Libanu je bila slična, ali trajna podjela. Po propisu Nacionalnog pakta koji su 1943. skrojili Francuzi pri davanju nezavisnosti toj zemlji, predsjednik je morao biti kršćanin-maronit, premijer musliman-sunit, predsjednik parlamenta musliman-šiit, pola ministara muslimana, pola kršćana i Druza. Ko god bi kročio u tadašnji Bejrut, potvrdio bi da je to Pariz Srednjeg istoka. Na stranu to što je takav bio i potreban kolonijalnim silama prije nego što bi krenule dalje preko pustara prema bušotinama pogonskog goriva za svoje industrije. Eto jučer je predsjednik Macron sletio u Bejrut da mu pomogne, ali i da pokaže kako je još između dva svjetska rata Francuska preuzela Liban u trci sa Britancima na ruševinama Osmanske imperije. Od stotina svjedočenja koja kruže svijetom o razarajućim posljedicama bejrutske eksplozije jedno posebno odslikava taj nekadašnji Liban. Kada je 79-godišnja Mej Abud Maliki ušla u svoj razoreni stan, u kojem se srećom nije zatekla u trenutku eksplozije, požurila je preko krhotina stakla na balkon, pa se obradovala kad je ugledala da nije ništa bilo njenom omiljenom pijaninu koji joj je otac kupio za vjenčanje. Obrisala je prašinu, sjela i odsvirala nešto iz klasične muzike, onda arapsku melodiju uz pratnju svoje unuke.
Jučer su Omer, Husam i Sali Hudra, vlasnici tri porušene radnje iz Jermenske ulice, javili: “Najvažnije je da smo izgubili Bejrut koji smo znali”. A možda je ipak najbliže svjedočenje o današnjem Bejrutu i Libanu izrekla 50-godišnja Sirin. Ne samo zato što dolazi iz “privatne zbirke”, jer je u srijedu poslato iz Bejruta u Stockholm, svojoj bagdadskoj školskoj kolegici Lejli, pa onda u Sarajevo do prijatelja njenog oca Faruka Mavlavija, bivšeg predstavnika UN-a u Iraku. Evo šta kaže: “Da Bog da Libanu i njegovom narodu snage da se nose sa izazovima s kojima se suočavaju. Politička nestabilnost, razorena ekonomija, kontrola kapitala koji sprečava pristup vlastitom novcu, strah od neminovnog rata, a sada ova eksplozija koja je uništila mnogo od Bejruta… Novi udarac svakog dana. Kad će ljudi reći što je dosta dosta je? Kad ćemo vratiti svoju zemlju nazad i mladima pružiti nadu u budućnost Libana, a ne inostranstva? Boriću se i dalje da ostanem, ali jučer sam mislila kako me ljubav prema ovoj zemlji mogla stajati života mog supruga, kćeri, majke, sestre, zeta, nećaka. Mi smo imali sreću, ali hoće li sljedeći put tako biti? Rizik je bilo gdje da živite, ali stepen korupcije, nesposobnosti političara, sebičnosti i amoralnosti vladajuće klase ove zemlje i samozadovoljstvo naroda takvim stanjem vode nas na put beznađa… Nek’ nam je Bog na pomoći, Libane moj!”.
Sirin Mavlavi je bila samo jednom s roditeljima u Bosni i Hercegovini, ali ne zna koliko me ove njene riječi, htio-ne htio, podsjećaju na današnju moju zemlju. Mnogi komentatori i eksperti ovih dana takođe povezuju eksploziju u bejrutskoj luci s političkim napetostima u Libanu, s pogoršanim odnosima s Izraelom, demonstracijama protiv vlade koja ne može da se nosi s najtežom ekonomskom krizom još od građanskog rata 1975 – 1990, s pokušajima pokreta Hizbulah, iza kojeg stoji Iran, da zagospodari ekonomijom. Ili s ratom u Siriji iz kojeg je više od milion izbjeglica palo na teret četiri i po miliona Libanaca, na teritoriji dvostruko manjoj od Slovenije. Samo je američki predsjednik Trump, međutim, požurio da kaže kako se “možda radi o napadu”, nekoj vrsti bombe. On je kasnije dodao kako “još niko ne zna šta je bilo”, ali kao da mu je bilo žao, pošto u svemu što se zbiva na Srednjem istoku vidi prste Irana. Zagovornici zavjera posebno povezuju eksploziju s presudom četvorici pripadnika Hizbulaha osumnjičenih za ubistvo bivšeg premijera Refika Haririja. On je 2005. s još dvadesetak pratilaca stradao od automobila bombe. Presudu je upravo danas, ili tek danas, trebalo da objavi specijalni sud UN-a i Libana u Haagu.
Ljudski nemar
Eksploziju je, po svemu što se dosad zna, izazvao ljudski nemar, što ne znači da se i to ne može podvesti pod “nesposobnost libanskih političara” i opšte stanje u zemlji. Direktori carinarnice u luci su za pet godina pet puta pisali vlastima da se nešto uradi sa 2.750 tona amonijum nitrata uskladištenim u hangaru 12, koji je, najvjerovatnije, eksplodirao kad su radnici zavarivali ulaz u hangar 9, ali nikad nisu dobili odgovor. Kao da se nikoga nije ticao taj opasni teret. Čini se da su Libanu potrebne temeljne ekonomske, političke i socijalne reforme. Njegov sistem su izvana i iznutra razarale vanjske sile i krize, posebno palestinsko-izraelski sukob kao prauzrok svih drugih ne samo u Libanu nego na cijelom Srednjem istoku. Ali su istrošeni i Nacionalni pakt iz 1943. i sporazum iz 1990. kojim je okončan građanski rat. Samo je zamrznut sektaški sistem koji preživljava hraneći se korupcijom, kontrolom sudstva i policije. I osloncem čas na jednu, čas na drugu stranu, na Ameriku, Francusku, Siriju, Iran, čak Izrael. Prema indeksu vladavine prava World Justice Projecta (WJP) za 2020, od 128 država Liban je uvršten na 96. mjesto, a na 101. u pogledu korupcije. Libanac Ali Hašim je napisao: “Ova eksplozija može imati težinu građanskog rata, može biti libanski Černobil, ili prilika za zaključivanje novog libanskog dogovora. Ovo drugo se ne može postići bez rješenja koje bi imalo međunarodnu i regionalnu podršku”.
On je to napisao jučer, nekadašnji Liban je rasturen, ali ipak nije do kraja. A ja danas sumnjam da se takvo nešto ne bi moglo reći i za današnju Bosnu i Hercegovinu i njen dejtonski sistem, čije se pogubne posljedice osjećaju čak i za vrijeme pandemije koronavirusa.
Piše: Hajrudin Somun, Oslobođenje