Inflacija, recesija, stagflacija. Ovih dana su to izrazi koji nas plaše jednako kao rat u Ukrajini. Iako ekonomija nije ni približno egzaktna kao prirodne nauke, ipak u njoj vrijede neke opšte zakonitosti. Kada je konkretno riječ o inflaciji, sva objašnjenja njenih uzroka koja ne stavljaju na prvo mjesto ekstremno ekspanzivnu monetarnu i fiskalnu politiku u periodu lockdowna predstavljaju eufemizam stvarnih razloga.
Vratimo se ekonomskim zakonitostima, povećanje novčane mase u opticaju, bez mogućnosti da ju ekonomija aposrbuje kroz rast (a govorimo o periodu lockdowna) će uvijek rezultirati preljevanjem vode iz korita u vidu inflacije. Uvijek. Zašto je onda cijeli svijet u periodu pojave pandemije Covid 19 reagovao tako da je pomislio da novac možemo neograničeno ubacivati u sistem?
Znamenita izjava američkog ekonomiste Thomasa Sowela koja glasi: “Prva lekcija ekonomije je oskudnost, nikada nema dovoljno nečega da zadovolji sve koji to žele. Prva lekcija politike je da zanemari prvu lekciju ekonomije”, nam može dati suštinsko objašnjenje toga. Sve dok politički zakoni dominiraju nad ekonomskim zakonima ekonomisti će služiti samo da objašnjavaju pojave i gase vlastite požare.
Iako FED i ECB predstavljaju nezavisne institucije, teško se oteti dojmu da nije prisutno osluškivanje političkog i korporativnog mišljenja, te se čine stvari koje recentno mijenjaju igru, ali za koje je teško utvrditi dugoročne posljedice. Njihove su odluke usmjerene preovlađujućim strahovima, prvo od recesije, a sada od inflacije, pa je tako neviđenu ekspanzivnu monetarnu politiku sada zamijenila restriktivna politika rasta referentnih kamatnih stopa, čija dinamika nije viđena od 80-ih godina (očekuje se da će do proljeća iduće godine FED svoje kamatne stope podići na nivo od pet posto, dok su u proljeće ove godine bile nula posto).
Iako je Jerome Powell, kao čelni čovjek FED-a, pokazao jasnu odlučnost da mu je borba protiv inflacije prioritetna, činjenica da on svako jutro čita četiri izdanja novina i analizira mišljenja ekonomista o potezima FED-a upućuje na to da bi FED ipak mogao usporiti rast kamatnih stopa ukoliko bi strah od recesije preovladao u javnom diskursu. Za sada se ne očekuje da taj pritisak bude toliko jak da ga pokoleba, jer američka tržišta kapitala još uvijek ne zvone na uzbunu. Iako se to tako ne čini, Wall Street već dugo djeluje po svojim pravilima koja su često suprotna logici realne ekonomije.
Nomi Prins u knjizi “Trajna distorzija” objašnjava da su godine super jeftinog novca dovele do toga da su tržišta kapitala trajno napustila realnu ekonomiju. Iako je primarni zadatak monetarnih vlasti kontrola inflacije i stope nezaposlenosti, od 2008. godine je jasno da postoji i skriveni mandat koji se odnosi na očuvanje vrijednosti na berzi. Stoga je jasno da Wall Street ne zvoni na uzbunu, jer protekli period je jasno pokazao da berza uvijek raste, iako često potpuno nerazumljivo, bez obzira na sve.
Vratimo se sada na naš region. Iako sve države regiona spadaju u male otvorene ekonomije, i dalje politika živi u uvjerenju da može voditi i utjecati na globalne procese. Globalna ekonomija vodi nas, a ne mi nju. To se jasno vidi na primjeru inflacije, ali i na promjenama koje se dešavaju na tržištu rada (naročito u IT sektoru) i tržištu nekretnina. Za razliku od vremena hiperinflacije u bivšoj državi, koja je bila samo naša i rezultat naše ekonomske politike, danas je inflacija globalna. Niti smo je mi uzrokovali niti ju mi možemo zaustaviti.
U takvim uslovima djeluju prilično naivno potezi političkih i finansijskih vlasti u regionu postavljanja privremenih plafona cijena za energente ili kamate, čime se i ono malo djelovanja tržišnog mehanizma dodatno otežava. Nečinjenje je nekada bolje od činjenja, kako to kaže Taleb, ali ljudi na položaju često misle da se od njih očekuje da čine, iako i sami nisu sigurni da je to potrebno.
Ono što je problem današnjeg vremena je činjenica da se zaboravilo na prvi ekonomski zakon da su resursi oskudni da zadovolje želje svih. Tržište treba dati odgovore kako ih efikasno iskoristiti. Iako se nedavno kod nas pojavila reklama koja tvrdi drugačije, u ekonomiji vrijedi narodna mudrost “ne može i jare i pare”. Dobrovoljno smo pristali da kao čovječanstvo živimo realno bolje u odnosu na stvorenu vrijednost, ali moramo onda shvatiti da ćemo živjeti u volatilnijem svijetu sa češćim krizama. Ekonomija se kreće kroz cikluse, sada smo na pragu recesije. Možda je najbolje pustiti recesiju da odradi svoje, neka nas vrati u normalne finansijske i ekonomske tokove, a možda i tokove realnog životnog razmišljanja.
Oipe; Damir Bećirović / Bloomberg Adria