Fenomen poznat kao “Sarajevo safari”, koji je desetljećima balansirao na granici između jezive urbane legende i potisnute ratne traume, posljednjih je godina dospio u fokus javnosti zahvaljujući istragama talijanskog tužiteljstva. Nakon što je početkom ove godine u Milanu saslušan i prvi osumnjičenik, 80-godišnji talijanski državljanin, ono što se nekoć činilo nevjerovatnim – da su bogati stranci plaćali desetke hiljada dolara kako bi s položaja oko opkoljenog Sarajeva, uz logističku podršku Vojske Republike Srpske, pucali na civile i djecu kao na “trofeje” – dobilo je konkretne obrise kroz rekonstrukcije ruta iz Trsta i Beograda te izradu psiholoških profila počinitelja.
Upravo taj jezivi spoj rata, novca i estetski stilizirane okrutnosti poslužio je kao polazište za novi roman Andreja Nikolaidisa, najznačajnijeg suvremenog crnogorskog pisca, noir-triler Safari u Sarajevu, mračnu priču o gradu zarobljenom u “paralizi sna” i zlu koje ne završava s ratom, nego nastavlja putovati kroz vrijeme. Radnja prati bivšeg snajperista, danas ciničnog privatnog detektiva, kojeg angažira supruga moćnog tajkuna kako bi pronašao i likvidirao talijanskog aristokrata koji je tokom opsade sudjelovao u “lovu na ljude” te joj u naručju ubio dijete. Potraga za ubicom vodi od beogradskih obavještajnih kanala i rimskih stanova do Sudana, gdje se u pustinjskoj utvrdi, daleko od europskih sudova i sjećanja, pokušava uspostaviti privatna verzija poretka lišena zakona, ali ne i nasilja.
Knjiga upravo izlazi u izdanju izdavačke kuće Hena com, a tim povodom s Nikolaidisom je tportal popričao o anatomiji zla koja je u središtu njegova romana, ali i širem kontekstu koji njegova priča priziva: od nemoći Amerike i rata u Ukrajini, preko novih žarišta na Bliskom istoku i kapitulacije međunarodnog prava, do regionalnog mraka u kojem “srpski svet” figurira kao prepakirani projekt iz devedesetih, a Crna Gora, u njegovim očima, kao marionetska država i satelit Srbije.
Roman Safari u Sarajevu polazi od dokumentirane činjenice da su bogati Europljani plaćali da pucaju po sarajevskim civilima. Sada su napokon pokrenute istrage, a spominje se i ime Aleksandra Vučića. Što bi razjašnjavanje njegove tadašnje uloge značilo za političku odgovornost Srbije, moguće procese protiv europskih sudionika i službeni narativ o ratu u Bosni?
Paradoks današnje Srbije jest to što spominjanje Aleksandra Vučića u kontekstu lova na ljude u Sarajevu njemu ne nanosi nikakvu političku štetu – naprotiv. Ako Vučić povremeno nervozno reagira na vijesti koje ga dovode u vezu s igrom bogatih, psihopatskih sadista u Sarajevu, to čini zato što se boji pravosudnih posljedica. Političke ne postoje. Svi znaju da je bio na Jevrejskom groblju, lokaciji s koje su snajperom ubijani građani Sarajeva. Poznate su i njegove ratoborne izjave o Hrvatskoj, kao i ideje o sto ubijenih muslimana za jednog ubijenog Srbina.
Vučić Srbiju već dugo vodi ne unatoč tome, nego upravo zbog toga. To su znali i EU i SAD, pa im nije smetalo da ga prihvate i, više od toga, tetoše, dopuštajući mu da s vremena na vrijeme prijeti Hrvatskoj, što je komično, ali i da preko Dodika i srpskih stranaka destabilizira Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru – što već nije smiješno. Čak mu je Bidenova diplomacija jedno vrijeme aktivno stvarala takozvani Otvoreni Balkan, kao soft verziju Velike Srbije. Malo je što jeftinije od ljudske krvi – o tome, među ostalim, govori moj roman. Službeni narativ o ratu u Bosni neće biti izmijenjen. Taj je narativ lažan. Formiran je tako da entitet Republika Srpska i država Srbija ne snose političke i pravne posljedice za agresiju, genocid, elitocid, koncentracijske logore, etničko čišćenje, planska silovanja i tako dalje.
U slučaju Bosne vodilo se računa da “istina o ratu u Bosni” bude strogo metafizička, da ne ostavlja posljedice u fizičkom svijetu. To ide dotle da je i Srebrenica, u kojoj je počinjen genocid, i dalje dio Republike Srpske u kojem se provode politike koje su nastavak genocida drugim sredstvima. Bošnjačka je strana dobila status žrtve, dakle ništa, srpska političke ustupke i teritorij, dakle sve. Pritom je taj narativ takav da Srbija ima razloga skakati od sreće i udarati se nogama u stražnjicu, jer za ono što je učinila u Bosni nije kažnjena. Naprotiv, ostavljena joj je mogućnost da u miru nastavi ostvarivati ratne ciljeve. U tome joj je značajno, ako ne i presudno, pridonijela potkapacitiranost bošnjačke političke elite, što je druga priča o kojoj ćemo, ili nećemo, drugi put.
Fenomen “Sarajevskog safarija” opisujete kao vrhunac dekadencije gdje bogati stranci plaćaju za ubojstva civila. Možemo li tu povući paralelu s današnjim globalnim poretkom, u kojem superbogata elita – a u romanu spominjete i Epsteinov otok – tretira države i narode kao lovišta, a pravdu i zakone kao “paukovo tkanje za sirotinju”?
Da, da, svakako. U romanu to i činim. Nije to tek paralela: to su dva kraka iste priče. Glavni junak, Andrea Massimo, iznimno bogati fašist i psihopat, vrijeme prekraćuje obilazeći Epsteinov otok, rimske sotonističke orgije i ratišta na kojima može nekažnjeno ubijati, među ostalim i djecu. Jezgra njegove psihoze jest mizoginija, stoga ubija djecu jer će to nanijeti najveću zamislivu bol njihovim majkama. Njegov užitak, dakle, nije u patnji djece, nego u patnji žena, majki te djece. Safari u Sarajevu vrlo je antropološko-pesimističan roman. Ta je knjiga crna kao gavranovo krilo. No čak i takav, roman ne ide do kraja u tamu. A ne ide jer na tom putu postoji točka iza koje povratak nije moguć. A ja sam se htio vratiti. Dakle: možda neki drugi put.
Epsteinovi dosjei i čitav taj slučaj, usput rečeno, jasno pokazuju zašto je umjetnost i dalje itekako važna. Dosjei, uredno pohranjeni na serverima američke vlade i dostupni svima, saopćavaju nam istinu koja je toliko bizarna i uznemirujuća da ne znamo što bismo s njom. Zato junaci te priče nisu u zatvoru, nego na najvišim funkcijama na svijetu. Slom simboličkog poretka – to je definicija psihoze. Tu nastupa umjetnost. Jedini način da se istina o Epsteinovim dosjeima simbolički uobliči jest umjetnost. Ja sam učinio upravo to. U dokumentima talijanskog tužiteljstva ljudi koji su iz te zemlje odlazili na safari u Sarajevu okarakterizirani su kao “sadistički psihopati”. A što su protagonisti Epsteinovih dosjea nego to – sadistički psihopati?
Zbrojimo dva i dva: elita nije samo zla i obijesna. Elita je psihotična. Ovim svijetom vladaju psihotici koji kontroliraju novac, moć i utjecaj. Oni doista vjeruju da mogu i imaju pravo nekažnjeno silovati i ubijati, moguće i jesti djecu. Doista misle da su kraljevi ovoga svijeta. A znamo da kralj koji misli da je kralj nije manje lud od prosjaka koji misli da je kralj. To je, po mom sudu, mnogo mračniji narativ od standardne teorije zavjere, prema kojoj svijetom vladaju tajne skupine visokoracionalnih, superinteligentnih ljudi. Ideja da iza moći stoji – pa makar i zao – razum, čini mi se odveć optimističnom. A što ako je ovako: što ako je sama jezgra poretka i stvarnosti psihotična? Što ako ključ tumačenja poretka nije ništa zdravorazumsko, nego psihopatsko?
Lik Andree Massima je “aristokratski fašist” koji prezire modernost i demokraciju. Vidite li u današnjem usponu desnice u Europi i Americi povratak tog “uglađenog zla” koje više ne nosi čizme, nego luksuzna odijela, i koje umjesto barikada koristi institucije sustava?
Ovaj trumpoidni fašizam nema svoga Evolu, nema svoga Pounda. Danas nema ni Heideggera ni Carla Schmitta. Intelektualni korijeni tog fašizma zapisi su na zidu javnog WC-a, koji se katkad eufemistički naziva “društvenim mrežama”. U njemu nema ničega elitističkog. Trump je lider ološa ovoga svijeta, koji je u njemu prepoznao priliku da ostvari svoje najprljavije fantazije. Ti ljudi u Trumpu vide šansu da postignu ono što žarko žele, a prije im je bilo nedostižno. Ja te ljude susrećem svaki dan. Što mislite, zašto je Trump toliko popularan u Srbiji i Crnoj Gori? Pa samo zato jer su ti ljudi povjerovali da će pod njim uspjeti ostvariti Veliku Srbiju.No lako ćemo za ološ. Posebna su priča takozvani konzervativci i takozvani kršćani koji podržavaju Trumpa. Zamislite to: konzervativci koji nade polažu u čovjeka povezanog s pedofilskim krugovima. Nije dovoljno ne znati ništa o Kristu; potrebno je duboko prezirati kršćanstvo da bi se povjerovalo da bi Trump i tehnološki giganti koji stoje iza njega na bilo koji način mogli biti prihvatljivi Isusu. Taj tehnofašizam, koji nije ništa drugo nego uspostava novog feudalizma, zapravo je visokotehnološko barbarstvo. Andrea Massimo sve to prezire. On je fašist starog kova.
Imate kritičan odnos prema Americi, posebno u pogledu njezine nesposobnosti za istinsku transgresiju. Kako gledate na ulogu Washingtona u trenutnim svjetskim sukobima – je li Amerika i dalje “svjetski policajac” ili tek dezorijentirani div koji, poput Trumpa u vašem romanu, promašuje otvor u pokušaju demonstracije moći?
Nemoguće mi je nemati kritičan odnos prema Americi, budući da je ona Imperij. Da, imperij u zalasku. No imperiji umiru dugo, a često žive i nakon što su umrli. Po mom sudu, koji nipošto ne vrijedi više od bilo čijeg drugog, ono što se trenutno događa u Americi posljedica je najmanje dviju stvari. Prva je uspostava tog novog feudalizma, tehnofeudalizma, kojem više nisu potrebni ni iluzija demokracije ni međunarodni zakoni, jer i jedno i drugo taj feudalizam vidi kao prepreku. Druga je činjenica da Amerika gubi utakmicu koja se igra po pravilima uspostavljenima nakon Drugoga svjetskog rata kako bi njezina pobjeda bila sigurna – gubi, dakle, u unaprijed u vlastitu korist namještenom meču.
Amerika nije uspješno prekoračila augustovski prag, prijelaz iz faze ekspanzije u fazu dugog trajanja. Oktavijan, kojemu je 27. godine prije Krista Senat dodijelio ime Augustus (“uzvišeni”), kada je procijenio da je Carstvo napokon čvrsto na nogama, smanjio je broj legija sa 70 na 25 i otpustio 120.000 vojnika – golem broj za to vrijeme. Istinski konsolidirano i trajno carstvo čuvaju njegova ekonomija, politika i ideologija, a ne gola vojna sila. Amerika je prisiljena odustati od meke moći i posvetiti se banditizmu, goloj sili i ogoljenoj pljački. Nemam ništa protiv. Prezirao sam laž takozvanog liberalnog konsenzusa. Sve treba ogoliti, sa svega treba podići veo iza kojega se skriva. Istina je incidentna, osobito zato što se, kako je primijetio Kafka, poredak u svijetu gradi od laži. Kao što je rekao Atanazije Aleksandrijski: ako je svijet protiv Istine, ja sam protiv svijeta.
Sarajevo u romanu opisujete kao grad koji živi u “paralizi sna”. Je li ta paraliza dijagnoza Bosne i Hercegovine, ali i regije, koja nijemo promatra svoje demone dok se međunarodna zajednica pretvara da provodi reforme?
Dopustite da najprije definiram “regiju”. Po mom sudu, za tu je definiciju geografija nebitna. Hrvatsku, recimo, ne vidim kao dio te regije – što ne znači da to u budućnosti ne može postati. A Hrvatska nije dio regije ne zbog svoje mitteleuropske kulture, katoličkih korijena i ćudoređa, blablablabla… Nego zato što je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu bila apsolutna i zato što je Hrvatska članica EU-a. Zbog dovršenih procesa. “Regija” je, dakle, u mom viđenju, prostor oblikovan neprosvijećenošću, retrogradnim identitetskim politikama, miniimperijalističkim snovima i fantazijama o prošlosti kojima se delegira da definiraju budućnost – među ostalim zato što se budućnost doživljava kao prostor za namirivanje računa iz prošlosti, za ispravak “povijesnih nepravdi”, kazao je, između ostaloga, Nikolaidis za tportal.