Donald Trump je učinio ono što je rekao da neće učiniti – otišao je u rat na Bliskom istoku. Nada je da će ovo biti kratak, oštar klinički rat za Ameriku, navodi se u osvrtu Sky Newsa na trenutna dešavanja na Bliskom istoku, koja su kulminirala napadom SAD-a na Iran.
Rat “unutra i van”, vođen s visine od 10 500 metara borbenim avionima B2 i njihovim bombama za uništavanje bunkera, koji će zgroziti iransko vodstvo.
Dolazeće ‘što ako’
Naravno, Iran bi mogao jednostavno prihvatiti poraz i predati se. Mogli bi odlučiti da je igra završena i pregovarati o izlazu.
Ali šta ako, budući da prijete, to ne učine?
Šta ako odmazda bude dugotrajna i intenzivna te uključuje sve veće napade na američke interese?
Šta ako američke trupe budu ubijene ili ozlijeđene u svojim sada dobro utvrđenim bazama u regiji?
Šta ako Iran zatvori Hormuški tjesnac ili pokrene terorističke napade na američke ciljeve, ubijajući građane i uzrokujući haos?
Dakle, sasvim je moguće da će se Trump dodatno uvući u sukob.
Šta ako Iranci ono što je ostalo od njihovog nuklearnog projekta odnesu još dublje pod zemlju i krenu svim silama u izradu bombe?
Dešava li se opet Irak, ali ovaj put još gore?
Ne treba puno mašte da bi se shvatilo da bi to moglo značiti da se Trumpova administracija osjeća prisiljenom poslati trupe na teren kako bi dovršila posao, a moguće i sam režim.
U tom slučaju bi sve opet počelo izgledati kao Irak, samo gore, smatra autor, Sky Newsov Mark Austin.
Ako promjena režima postane plan, to je situacija kojoj smo već svjedočili.
Konkretno, 2003. u Iraku – i nije bilo lijepo.
Godine 2002., nakon napada 11. septembra, čuli su se glasovi koji su pozivali na rušenje Saddama Husseina i uklanjanje njegovog režima i navodnog oružja za masovno uništenje.
Neokonzervativne osobe u Sjedinjenim Državama vidjele su priliku za “revolucioniranje dinamike moći diljem Bliskog istoka”.
Općenito se smatralo da narod Sirije i Irana – da, Irana – jednostavno neće tolerirati tiraniju u vlastitoj zemlji nakon što u Irak dođe “sloboda”.
U septembru 2002., potreseni predsjednik Bush je i sam to rekao: “Irački narod može se osloboditi ropstva. Jednog dana mogu se pridružiti demokratskom Afganistanu i demokratskoj Palestini, inspirirajući reforme diljem muslimanskog svijeta”.
Kako prazne te riječi izgledaju danas.
Kada režimi padnu, često slijedi nasilni haos
U martu 2003. američke i britanske snage izvršile su invaziju, a pratile su ih mnogobrojne reporterske ekipe, uključujući i autora ovog teksta.
Sky News ekipa je prešla pustinjsku granicu iz Kuvajta i ušla na ratište južnog Iraka.
Vrlo brzo, svima je, ističe, postalo očito da se iračka vojska nije ni borila ni predala, već se jednostavno raspala.
Skinuli su uniforme, ali ne i oružje. Čekali su svoj trenutak, formirali svoje milicije, postavljali minu za minom na tlu koje su dobro poznavali i pokretali pobunjeničke napade na osvajačke vojske koje su se ubrzo pitale što tamo rade.
Režim se srušio. Sadam Husein je kasnije pronađen kako se skriva u paukovoj rupi blizu Tikrita. Izveden je pred sud i pogubljen.
Ali ono što ga je zamijenilo bio je nasilni haos, a Irak je postao smrtonosna rupa u kojoj su godine krvavog nasilja odnijele živote bezbrojnih vojnika.
Iran ima potencijal da bude puno gori
Promjenu režima teško je kalibrirati. Prijelaz na stabilnu demokraciju u Iranu bio bi ishod koji mnogi na Zapadu najviše žele, ali to uopće nije nešto što se može garantirati.
Gdje politički pokret čeka da preuzme vlast?
Gdje je vodstvo koje čeka i koje će donijeti stabilnost, sigurnost i demokraciju? U Iranu očito nije slučaj.
Najgori scenarij je haotičan kolaps. Umjesto mirnog prijelaza na novu uređenu vladu, vjerovatnija je katastrofalna degradacija državnih institucija i pad u sveopći nered.
U Iraku je to uzrokovalo godine nasilne pobune, stvarajući ogromne probleme britanskim i američkim snagama.
U Iranu postoji potencijal da bude puno gore. Vrlo je moguće da ostaci Revolucionarne garde formiraju milicije naoružane zalihama oružja, uključujući rakete i dronove.
Mogli bismo vidjeti kriminalne mreže ili omraženu policiju javne sigurnosti, ili oboje, koji odluče zauzeti stav.
Svaki rat je drugačiji, ali jednako je glupo ignorisati prošlost, ističe autor.
Kada se američke bombe bace na Bliski istok, posljedice su nepredvidive i možda nekontrolirane. Trump to zna. To je dijelom razlog zašto je obećao da će Ameriku držati podalje od beskrajnih sukoba.
Ali njegova odlučnost da okonča ono što smatra opasnim iranskim nuklearnim ambicijama pokazala se većim impulsom.
Nadat će se da će američko uplitanje ovdje završiti. Ali opasnost je u tome što se to neće dogoditi.
Za Trumpa, ovo performativno predsjedništvo upravo je postalo stvarno, zaključuje Austin.