Za nepovjerenje postoje i historijski razlozi, ali ono je, prije svega, reakcija na vanjsku politiku Moskve. Budući ministar vanjskih poslova SAD-a Antony Blinken opisuje je kao „agresivnu“, „zalutalu i „avanturističku“. I želi da Kremlj odgovora zbog „opasnih akcija“, kao što su angažman ruskih snaga u Ukrajini ili podrška Assadovom režimu u Siriji, piše “Deutsche Welle”.
Moskvu još ne uzbuđuju takve najave. Ali, to će se promijeniti ako SAD i dalje bude pooštravao sankcije, što je sasvim moguće. Washington, recimo, još nije uveo nikakve sankcije zbog trovanja ruskog opozicionog političara Alekseja Navaljnog. A dodatni pritisak namjerava izvršiti i kako bi se spriječio završetak plinovoda Sjeverni tok 2.
Većina članova nove američke administracije nisu početnici. Oni su već bili dio administracije predsjednika Obame tako da imaju iskustvo s Vladimirom Putinom, kao i sam budući predsjednik SAD-a Joe Biden.
Washington odbija podijelu svijeta na sfere utjecaja, kao što je bio slučaj tokom Hladnog rata. To znači da, ako se većina bjeloruskog stanovništva želi riješiti diktatora, onda se Moskva tu nema šta miješati. Isto vrijedi i kada je riječ o mogućem članstvu Gruzije u NATO-u.
SAD će, gdje god je moguće, nastojati potisnuti utjecaj Rusije. A Moskva protiv toga ne može mnogo učiniti.
Rusija je već godinama sve slabija. Kremlj je posljednje godine protratio. Izostala je modernizacija privrede koju je Putin najavljivao. Topi se dobit ruskih banaka i drugih kompanija. Zemlja i dalje živi isključivo od izvoza sirovina. Dobro obrazovana radna snaga napušta zemlju. Realne zarade se već godinama smanjuju, a zemlju napušta i kapital koji se mjeri u milijardama. Istovremeno opada i broj investicija stranih kompanija.
Vojne intervencije u Ukrajini, Siriji ili Libiji su stoga slaba utjeha za obične ruske građane – neki Ivan Ivanovič ne može ništa započeti u svom svakodnevnom životu sa patriotskom propagandom medija bliskih vlasti.
Kremlj će promijeniti stav samo ako mora. Washington i Europa se pripremaju za godine koje će obilježiti sukobi. Ali svakako ima tema oko kojih će Zapad sarađivati sa Moskvom: borba protiv međunarodnog terorizma, obnavljanje sporazuma s Iranom ili klimatska pitanja.
No, ostaje temeljni stav – da se na Rusiju gleda kao na protivnika.
Kako će Rusija na to reagovati? Morat će se još snažnije osloniti na Kinu, već iz ekonomskih razloga. Pritom su uloge jasno podijeljene: na jednoj strani je privredni gigant Kina, a na drugoj partner koji slabi – Rusija.
Kada je riječ o vanjskopolitičkim koordinatima, vojna moć Moskve tu malo šta mijenja. NATO je sada znatno snažniji. Posebno zato što Biden i Europljani ponovo namjeravaju jače povezati svoje vanjske politike.
Moskva je izolirana, ali se ponaša kao da je sve uredu, kao što se moglo vidjeti na Putinovoj godišnjoj konferenciji za novinare. Izgleda kao da je on odavno izgubio vezu s realnošću.
U modernom svijetu moć se definira, prije svega ekonomski. A tu se vidi ruska bijeda. Svakako, i Zapad ima poteškoće zbog pandemije. No, čim ona prođe, uslijedit će snažan privredni rast. U međuvremenu, SAD i Europa mogu štampati dolara i eura koliko im treba: svjetsko povjerenje u njihovu privrednu snagu će i dalje biti veliko.
Istina je i to da je Joe Biden kao senator i potpredsjednik učestvovao u donošenju mnogih pogrešnih odluka – dovoljno je sjetiti se samo američkih vojnih intervencija u Libiji ili Iraku. Unutar Demokratske stranke on je uvijek važio za jastreba, zagovarača oštre i agresivne američke vanjske politike.
Ali, za nekoliko sedmica će on postati predsjednik – i dobit će priliku izvući pouke iz grešaka u prošlosti.